Mini-epizoda: Depresija

petak, 22.11.2013.

Nakon šest sati uspjela sam doći k sebi: što bi se reklo, prestala sam tupo blejati u zid i biti potpuno prazna. Nakon šest sati, tri telefonska razgovora i pozamašne količine tekstova (što dobrih, što malo manje dobrih) na mojem su se licu počeli iščitavati tragovi života. She's alive!!!!
Da se razumijemo: nije niti katarzično niti ekstazično (vau, koja riječ!) imati takve faze u životu. Teško je, jer u većini slučajeva ne znate što biste sami sa sobom. Kao i većina ženskog roda, sklona sam promjeni rapoloženja, a u trenutnoj situaciji u kakvoj se nalazim takvim raspoloženjima probjegavam sve češće.
Ubit će me ova rutina, majku joj poljubim!!! Ubit će me i satrat će me, pretvorit će me u živog mrtvaca, u spodobu, u depresivnu osobu. Otkako je sezona privedena kraju i otkako su se moje tijelo i duh vratili u normalan ritam, ludim. I ne mogu shvatiti kakva je to sposobnost u ljudima da cijeli život sve rade po špagi – znači isve isto od jutra do mraka. Mora da je neka nadljudska i da su ti ljudi nadljudi, a ja sam samo običan mali ljud (vau, koja riječ!) koji nema tu sposobnost prilagoditi se rutini koju daje jedan staložen i smiren život.
Ako nema akcije, nema niti reakcije – barem ne s moje strane. Ako ne uposlim mozak, on otupi. Ne reagira i ne daje nikakve znakove života. A uposliti ga sve češće ne mogu, jer sam trenutno pred prostranstvima rutine koje treba prijeći da bi opet sve bilo kako treba – dinamično, bez sekunde predaha.
Zašto pristajemo u životu biti pijuni rutine? Zašto se ne možemo pomaknuti s mjesta na kojem stojimo, nego pristajemo tamo stajati do granica ludila? I zašto smo stvorili bolest kojoj je medicina nadjenula naziv 'depresija'?
Da, zašto SMO je stvorili??
Pa možda zato što nas oduvijek uče da se svemu i svačemu i svima trebamo pokoravati, krenuvši od života i njegove rutine. Iz tako pogrešnog odgoja, koji nas od malih nogu uči da više gledamo na tuđe dupe nego na svoje proizašlo je nezadovoljstvo, a iz nezadovoljstva se rađa depresija. U većini slučajeva, to je nezadovoljstvo samima sobom, jer nismo uspjeli napraviti ono što od nas traže, jer nismo uspjeli skinuti sa sebe nečiju bolesnu kontrolu od koje se naježimo već pri samoj pomisli i jer još uvijek većina ljudi misli da smo nesposobni sami birati puteve kojima ćemo ići. Jer još uvijek, 90% ove nacije ne zna nikako nego po špagi rutine...
Svim svojim snagama odbijam upadati u ovaj pakao koji bi se isto kao i Danteov, mogao najljepše dočarati krugovima. Što se mene tiče, može ih i u ovome slučaju biti devet, jer se u depresiju izazvanu nezadovoljstvom upada malo po malo. Korak po korak i evo nas u rupi na dnu, ližemo goruće lopate, a niz lice nam teku vrele suze izazvane bolom. S vremenom otupimo na bol, i dalje ližemo goruće lopate, a vrele suze slijevaju se automatski. Više o njima i ne razmišljamo, jer smo postali strojevi. Lizanje lopata postala nam je rutina od koje nemamo kamo pobjeći. U cijeloj toj priči i dalje se pokoravamo volji nekoga; onog tko je naredio da se na dnu pakla ližu lopate. Uvijek smo ispod nekoga i uvijek netko diktra naš tempo.
Da, teško se borim s autoritetima. Autoriteti su tu kako bi ugasili naše sulude želje i pokušaj da sami sebi stvorimo sreću. Autoriteti misle da ono što njih ispunjava, ispunjava i nas. Autoriteti su loši po naše zdravlje, zato ih se i klonim.
Isfrustrrana što si netko uzima za pravo naređivati mi, pala sam u depresiju. Tek kada sam shvatila da je došlo vrijeme da malo više mislim na sebe nego na druge trgnula sam se iz šesterosatne hibernacije i vegetacije, otvorila novi dokument i napisala, eto, ovaj tekst. Za depresiju su krivi autoriteti i odgoj koji od nas općenito nešto traži da uradimo. Ako se većinu života pokoravamo takvom odgoju, teško ćemo se izvući iz njegovih ralja na jednostavan način. Štoviše, znat ćemo mi na koji način, ali nećemo željeti primjeniti taj način, jer se eto kosi s našim glupim tendencijama da u životu moramo biti svima i svemu uvijek na raspolaganju, da u životu moramo misliti na druge, a nas tko jebe. Stavljajući druge ispred sebe čovjek sam sebi postaje bolest. Depresija!
Kada bi se 10% onih kojima mi čuvamo guzice brinulo o nama i mislilo o nama, vjerojatno ne bismo nikada u životu imali problema. Ali eto, imamo ih – sami sa sobom, prvenstveno. Nezadovoljni smo jer ne možemo svima ugoditi. Nesretni smo jer nas vuku ka rutini, a mi to ne želimo. Ne daju nam da radimo svoja posla, jer oni znaju bolje od nas i znaju da ako bude tako kako oni kažu, biti će dobro.
Vražju mater dobro! Ako je ovo dobar život, ja sam onda astronaut. Autoriteti ubijaju genijalne umove i briljantne ideje. Rutina od nas pravi hodajuće mrtvace, a depresija je postala kao prehlada: uhvati svako malo svakoga.
Nisam se probudila, samo se moj duh vratio u moje tijelo. Faza zurenja u plafon je prestala, a bolest u obliku prehlade je nestala. Ništa strašno, samo lagana šesterosatna virozica. Na kraju krajeva, svi to pokupe ponekad. Ništa novo i ništa strašno; čak niti doktora za to ne trebamo, liječi se kod kuće...

Kruha i nogometa!

srijeda, 20.11.2013.

U posljednjih nekoliko dana, jedino što valja u ovoj našoj državi jest nogomet (žene, djevojke i cure koje ga ne volite, jebiga ali stvarno je tako). Onih 11 preplaćenih čovječuljaka koji trče za loptom uspjeli su razveseliti cijelu Hrvatsku i barem na jedan dan odmaknuti nam misli od nezaposlenosti, Linićevih financijskih terora, Milanovićevih sranja, prelaska Šustara u HDZ, od gladi, od bolesti, od 47 mijiluna kuna koje ćemo uložiti „u demokraciju“ olitiga jedan od pametnijih referenduma po riječima one spodobe od Željke Markić. Sretni smo i zadovoljni jer naši Vatreni idu u Brazil. Ovog puta sreća nije samo privremena fasada koja će otpasti. Mi smo zaista sretni!!
Prema natpisima hrvatskih medija i riječima 'uvaženih hrvatskih političara', crnu je mrlju na jučerašnju pobjedu reprezentacije bacio Joe Šimunić svojim spornim skandiranjem na kraju utakmice. Osobno mislim da nije napravio ništa što bi bacilo crnu mrlju na veliku pobjedu, jer se taj izraz/usklik/štogoddajeto može svakodnevno čuti na ulicama naših gradova/sela/zaseoka/pripizdina. Licemjerno je optuživati Šimunića, kada je to tako. Thompson na svojem koncertu može vikati iste rečenice, a Joe će zbog mrvicu pretjerane euforije i te iste rečenice dobiti po repu. U ovoj priči mora da je netko lud.
Da stvar bude još gora, danas su u u saborskim klupama raspravljali o tome, a ministar Jovanović čak se ponudio naći Šimuniću dobrog profesora povijesti koji će ga podučiti hrvatskoj povijesti. On, Željko Jovanović, čovjek koji je unazadio hrvatsko obrazovanje će nekome tražiti učitelja. On, koji ne zna kako treba izgledati poštena knjiga (udžbenik) iz povijesti za osnovnu školu. On, koji ima znanstvenih radova koliko i ja (a ja nemam niti jedan, štoviše, čak ću i nadodati da su ovi moji tekstovi na blogu znanstveni radovi naspram njegovih nepostojećih). Jebemu mater, ta govna nam ne daju niti da nogomet odgledamo kako Bog zapovijeda!
Tužna sam i razočarana što su sjenu na jučerašnju pobjedu bacili naši političari. Tužna sam i razočarana što kako više prolazi dan, tako mi sve više puca ona stvar za nogomet, nego se samo nerviram zbog njihovih izjava. Dečki su konačno proigrali, zbog njih smo jučer svi disali kao jedno. Koliko se god ponekad ne slažemo u mišljenjima, jučer smo zaboravili i na to. Da, nogomet (i sport općenito) je vjerojatno jedina stvar koja nas može ujediniti i zbog koje smo složni. U svemu ostalome nećemo se složiti niti da nam prislone pištolj na čelo.
Hrvatski bi političari trebali dignuti spomenik našim nogometašima, jer je danas trebao biti dan kada se odmaramo od njihovih sranja, od njihove nesposobnosti i kamenja koje su narodu vezali oko vrata. Ali eto, ništa od toga, jer su se upleli tamo gdje im nije mjesto.
Najvažnija sporedna stvar na svijetu ujedno je i jedina stvar zbog koje mržnja i netolerancija ulaze u rupu, a nogometaši su vjerojatno jedini ljudi u državi koji će vam biti zaista zahvalni na podršci. Sva ona kockasta euforija prije i poslije utakmice itekako ima smisla. U ovoj jadnoj i bijednoj državi, jedino je ta kockasta euforija istinska sreća.
Možda je nekim ljudima stvarno nepojmljivo kako jedna djevojka može imati takvo razmišljanje, ali to nas veseli. Za to dišemo. Zbog toga smo jedno. I svi smo isti - svi smo kockasti i među nama nema razlike. Svi se veselimo kada zabijemo i svi smo tužni kada primimo gol. To je čar navijanja i navijača. To je nešto što se teško može opisati riječima.
Dok naši dečki dobro igraju, narod je sretan. Možda bi se i hrvatski političari trebali ugledati u njih. Da dobro vode državu, narod bi bio sretan. Ali ne, to se nikada neće dogoditi. Narod će uvijek biti nesretan, tko god da dođe na vlast, jer su svi oni isti, samo su drugačije ofarbani. Sreća pa imamo nogomet. Dajte nam kruha i nogometa pa da barem par dana u godini kada naši igraju budemo istinski sretni.

Jedan sasvim običan dan

ponedjeljak, 11.11.2013.

Ponedjeljak, kao i svaki drugi, bude poprilično mučno vrijeme od 24 sata za cijelu naciju. Dan kao i svaki drugi osim petka, subote i nedjelje; izuzev toga što je danas malo hladniji. I malo vjetrovitiji. No u principu, jedan sasvim običan dan. Uobičajen za ponedjeljak...
Muku i teret današnjeg ponedjeljka na sebe je preuzela bura koja neumorno dere gradom na Rječini. Kritično je na 120 km/h; mi smo došli i do 180 km/h. Jebiga, dogodi se, nije prvi puta da smo suočeni s takvim vjetrom. Nije to ništa novo, samo se mi nikako ne možemo naviknuti na to. Društvene mreže i mediji bruje samo o tome. Ništa novo, opet ponavljam; ipak nam je to danas jedina zanimacija koja je (za neko čudo) uspjela odmaknuti naše misli od tmurnog ponedjeljka. Zapravo, možemo slobodno reći da nam je ovaj tjedan započeo malo drugačije nego inače...
Zatvorena je pokoja škola i Kampus. Liječnici imaju malo više posla nego inače, jer su nažalost stradali i ljudi. I vatrogasci imaju malo više posla. Zapravo, već dugo nisam čula toliko sirena u jednom danu. Vjerojatno su i te sirene jedan od razloga zašto mislimo da današnji dan nije još jedan 'sasvim običan dan'...
Unatoč kaotičnom vremenu, ljudi su i danas ujutro ustali, spremili se i otišli na posao. Država nam je i dalje u općem sranju. Ljudi i dalje svakodnevno dobivaju otkaze i ostaju bez posla. Građanska inicijativa 'U ime obitelji' i dalje tjera po svome, Crkva ih i dalje podržava, Vlada nam je i dalje nesposobna, milijuni ljudi i dalje se bore s teškim bolestima, ja i dalje redovito serem o svemu i svačemu na ovom blogu, Dinamo i dalje nema trenera (ha, a niti Sammira više, vidi vidi to je novo!), a celebrity zvijezde i dalje se naslikavaju u polugolim izdanjima. Kao to sam već i rekla: jedan sasvim običan dan, samo malo vjetrovitiji.
Zanimljivo je kako je promjena vremena izazvala 'blagog Alzheimera' u narodu. Nitko više danas ne priča o problemima s kojima se suočavamo svakodnevno, već je sva naša pažnja okrenuta prema trenutnoj blagoj katastrofi koju (ako imamo sreće) gledamo iza zatvorenih prozora.
O nekim stvarima pričamo više, o nekima manje. Kako koji dan, ilitiga slikovito, kako vjetar puhne. Danas je i jadan Sammir pao u drugi plan, iako je dobio izgon iz Dinama. Uvijek se nađe nešto što će zasjeniti ono drugo nešto i o čemu čemu brujati. Kada nestane aktualnog štofa ra rasprave i priču, okrećemo se onome s čim se borimo već duže vrijeme: država je u kaosu, Vlada je nesposobna, ljudi su gladni i svakodnevno ostaju bez posla. Tada se prašina diže oko toga, jer u nedostatku novih briga koje nas more nestaje onaj trenutni Alzheimer koji se s vremena na vrijeme javlja u narodu.
Prekriven lišćem i omotan orkanskom burom, ovo je samo još jedan ponedjeljak i još jedan sasvim običan dan. Da nije bilo bure, Sammir bi bio medijska zvijezda danas. Ali, prašina i medijski prostor prohujali s vihorom. Doslovno.
Sve je isto, samo je malo hladnije. Sutra će se sve vratiti na staro. Sjetit ćemo se svojih problema i pokušat ćemo se boriti s njima. Neuspješno, naravno. Shvatit ćemo da se apsolutno ništa nije promijenilo i da smo dalje u banani. I žalit ćemo što ne puše bura, da nam ponovo, barem na kratko otpuše misli i probleme jednog sasvim običnog dana...

PROTIV

petak, 08.11.2013.

Znam da sam sama sebi rekla da neću, jer svi o tome bruje već mjesecima i još jedan tekst o tome samo je još-jedan-u-nizu. Ali nakon 47 milijuna kuna koji su mogli spasiti mnogobrojne živote, nahraniti milijune usta i dati krov nad glavom tisućama ljudi, osjećam potrebu napisati i izbaciti iz sebe bijes i očaj jer je ljudskost nestala iz naše države.
Odgojena sam u katoličkoj obitelji, a jedna stavka mog i bratovog odgoja bio je i odlazak u crkvu nedjeljom. I ne samo nedjeljom, već i svaki put kada bi se za to ukazala prilika i kada bi bila u mogućnosti. Voljela sam ići u crkvu, voljela sam ministrirati, čitati u crkvi, pjevati u crkvenom zboru. Voljela sam sve to i radila sam sve to bez ikakvog pritiska i presinga. Sve sam to prestala voljeti u trenutku kada su pojedini svećenici u svojim propovijedima počeli tjerati politiku umjesto evanđelja i tumačenja evanđelja. Tada sam prestala ići u crkvu. I dan danas mama mi zanovijeta jer ne idem i svako malo me pita kada sam zadnji put bila u crkvi. Ponekad se posramim svojeg odgovora – ne znam – jer nikada nisam prestala vjerovati u Boga i moja se vjera nikada nije poljuljala unatoč tome što stvarno ne znam kada sam zadnji puta bila na misi. No i dalje sam uvjerenja da sam veći vjernik od onih što svake nedjelje ližu oltare, a u duši su pokvareni i loši ljudi koji misle samo na sebe.
Mogu podnijeti politiku, mogu podnijeti žicanje love u crkvi, ali povredu ljudskih prava, 15 milijuna kuna za jumbo plakate i skupljanje potpisa kako bi se neke ljude izopćilo iz zajednice – e to ne mogu i ne želim podnijeti. Kao niti ovih 47 milijuna kuna koji će biti potrošeni na najgluplji mogući referendum ikad raspisan.
Oni koji bi trebali biti oličenje dobrote jer tako uči vjera, oni koji bi trebali biti uzor svima nama, ti su ljudi pred crkvama skupljali potpise i time direktno kršili ljudska prava. Kad su oni trčkarali za potpisima oko crkve, svećenik je vjerojatno s oltara izgovarao drugu i najbitniju zapovijed: „Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!“. Ironično, zar ne?
Homoseksualnost je bolest, to je poremećaj, to je grijeh i ne znam što još nisu rekli da je. Bolest je leukemija, poremećaj je npr. poremećaj ličnosti ili pak opsesivno-kompulzivni poremećaj, a grijeh je nepoštovati zapovjedi vjere koju slijedimo. A zapovjed glasi: „Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga. Naš bližnji je svaki čovjek na svijetu!“ – ilitiga i crni i bijeli i žuti i crveni i homo i hetero i bi i svi oni kojima niti ja ne znam imena, a kamoli moja baka od 73 godine kojoj se cijeli život vrti oko obitelji i Crkve, jer je stara i jer je tako odgojena. I sad će jedan Božji pastir, koji više prodaje maglu nego ono što bi trebao, mojoj baki reći da ide na referendum i da glasa ZA. Naravno, moja baka će to napraviti, jer ako je svećenik to rekao, to je dobro. A moja baka i dalje nema pojma kakvi su zapravo ti ljudi koje institucija u koju ona vjeruje želi izopćiti iz društva. Moja baka i dalje ne razumije da će joj peder prije pomoći kada bude u nevolji nego cijeli prvi red velikih vjernika u crkvi u koju odlazi na misu. Jer moja baka ne zna da su to normalni ljudi, ljudi kao mi svi, ljudi jednaki nama, jer ih nikada nije upoznala. Sve što o njima zna čula je u crkvi, i to što je čula vjerojatno su riječi 'bolesnici', 'poremećeni', 'luđaci' i slično. Zbog toga ih se moja baka vjerojatno i boji, jer jadna nije vidjela svijeta, nije ih upoznala i ne zna tko su oni.
'Tko je prvi bez grijeha neka baci kamen.' – svi su oni svojim potpisom bacili kamen na nedužna stvorenja, a grešni su više nego Marija Magdalena. Pa ne znam, ja jednostavno ne razumijem tu logiku i taj mozak koji tako razmišlja. Ja ne dijelim ljude po nacionalnosti, po vjeri ili po boji kože. Za mene si ili čovjek ili govno; trećeg nema. Poznajem nekolicinu gay ljudi i moram vam priznati da su oni za mene ne ljudi, već ljudine koje će mi pomoći u svakom trenutku, dok recimo jedan veliki lizalac oltara i veliki vjernik koji ne poštuje zapovjedi za mene neće biti čovjek nikada. Čak moguće da neće biti niti govno, jer u govnu barem ima nečega, dok u toj osobi nema ničega. Takva je osoba za mene ništa. Dno dna...
I dakle, dolazi taj 1.12. Moja baka će ustati, otići na misu, dati 10 kuna milostinje, kasnije će otići na referendum, zaokružit će ZA (jer je to Božja volja koju će svećenik s njima podijeliti za vrijeme propovijedi), proći će dan, leći će u krevet, pomolit će se Bogu i mirno zaspati uvjerena da je danas napravila sve što je trebala. I jeste, bit će u pravu, jer je napravila sve kako joj je odgoj naložio, jer je to moja baka od 73 godine koja ne zna drugačije.
Te iste noći kad će ona mirno spavati, ja ću se okretati po krevetu, razmišljati o jebenih 47 milijuna kuna koje je država potrošila za pizdariju. Sjetit ću se bolesne djece kojima su ti milijuni mogli itekako pomoći. Sjetit ću se milijuna usta koje su te pare mogle nahraniti. Razmišljat ću o tisućama beskućnika koji spavaju u kartonskim kutijama, na klupama, na autobusnim i željezničkim stanicama bez krova nad glavom, a ti milijuni su im mogli dati krov nad glavom. I sjetit ću se svoje bake, koja će mi na kraju mjeseca kada dođem kući dati 50 kuna, ispričavat će se što nema više, neće htjeti zadržati taj novac jer je to ona čuvala da dade meni, a idući će dan prebirati po sitnišu, brojeći zadnje lipe da kupi pola kruha. I onda ću se sjetiti da nije otkinula od sebe da bi dala samo meni, već je dala i crkvi milostinju. I ta njezina milostinja negdje je u onih 15 milijuna kuna koje su prije nekoliko mjeseci potrošili za jumbo plakate kako bi inicijativa 'U ime obitelji' što uspješnije naprvila ono što su naumili. I onda ću biti jako ljuta. Previše.
Lova će se potrošiti, država će otići u minus i onda će ponovo krenuti teror i rezovi ionako malih plaća i mirovina. Rezove će osjetiti i moja baka, koja živi sa 600 kuna mirovine mjesečno. Da je krivim? Ne dolazi u obzir. Ona je žena od 73 godine koja nije u životu ništa prošla i kojoj se sav svijet vrti oko Crkve, obitelji i ono malo poljoprivrede koju tjera sebi za gušt. Ona ne zna. Krivit ću svakog onog tko je skupljao potpise, krivit ću svakog onog tko se potpisao i svakog onog tko je podržao tu akciju; osim naravno moje bake i još mnogih drugih baka koje su se potpisale jer su im drugi rekli da potpišu. Svi oni zreli ljudi pred kojima je još život, a koji su se potpisali, e njih krivim. Kada bude teško i kriza, uzmite njima od plaće tih 47 milijuna kuna. Znam da kada ovo pišem, pišem i protiv sebi bližnjih ljudi, koji su isto tako skupljali te jebene potpise. Ali nema veze, uzmite i njima od plaće da namirite tih 47 milijuna kuna, samo vas molim, ostavite mi da ih ja operem riječima; kako te ljude tako i sve one koji će reći da je referendum bio potreban i da je to što radimo u redu.
Imenom i prezimenom: Ines Brežnjak, 1.12.2013. – PROTIV. Protiv toga da u ustav uđe da je brak jedino zajednica muškarca i žene, protiv kršenja ljudskih prava, protiv svih velikih vjernika koji ližu oltare i ne slušaju Božje zapovjedi i protiv ljudske gluposti koja očito više nema granica.

OGLAS: Traži se srodna duša!

četvrtak, 07.11.2013.

Zujim ja neki dan po „Riječkoj burzi“ u nadi da postoji neki zanimljiv posao sa strane, kad ono ništa. Iznervirana i pomalo tužna, tražim utjehu od očaja te pritišćem rubriku 'Poznanstva/ženidbe/druženja'. Znala sam da će me to ponovo po tisućiti put nasmijati do suza. Nisam jednom uzimala burzu samo da bi se valjala od smijeha na oglase koje ljudi tamo stavljaju.
Da se razumijemo: za mene su ti oglasi čista parodija. Vrištim od smijeha čitajući one pomalo jadne oglase gdje napaljenice od 60 i kusur godina traže mlado meso kako bi se dobro izjebale. Puno sam se puta pitala kako izgledaju ti ljudi i zašto to rade. Zašto preko novina tražimo nekog sebi sličnog? Zar u gradu ne možemo naći osobu koja će nas zadovoljiti ako je u pitanju samo seks ili osobu koja bi bila naša srodna duša ako je u pitanju veza?
Koliko god tih oglasa pročitala, nikada nisam mogla shvatiti te ljude; sve dok te večeri nisam naišla na oglas u kojem samohrani otac troje djece traži žensku osobu za vezu, uz mogućnost braka, odnosno zajedničkog života. Tu sam zastala, prestala se smijati i zamislila se nad sudbinom čovjeka kojemu po svemu sudeći nije lako u životu i kojemu fali netko tko će ga voljeti i biti mu podrška u svemu. Nakon tog oglasa naišla sam na jedan u kojem frajer (koji posjeduje dvije vile i kuću i ima masu para) traži djevojku koja će se bogato udati iz ljubavi. Koliko god mi je ovaj oglas na prvu bio presmiješan i prestrašan, na drugu mi je bio tužan i žalostan. Shvatila sam da očito u današnje vrijeme ljubav treba hvatati u zamku kamufliranu materijalizmom, pričama i bajkama, jer iskrenost očito više nikome ne predstavlja ništa.
Ovaj drugi možda će još i nekako proći, no pitam se kako će ovaj prvi, koji ne nudi ništa osim iskrene ljubavi i skladnog suživota? Hoće li taj čovjek ikada naći srodnu dušu kad je već sad primoran tražiti je preko oglasa, novina i raznoraznih portala? Voljela bih vjerovati da hoće i da će se jednog dana usrećiti i unatoč tome što sam zadrti optimist u svemu, ovog sam puta pesimistički nastrojena.
Je li moguće naći srodnu dušu preko oglasa u novinama? Spali smo na to da potencijalnome partneru/partnerici serviramo svoj imetak, svoje uspjehe i stanje bankovnog računa kako bismo za početak uopće imali šanse upoznati ga (jer ako nemaš, brate mili doviđenja, nije vrijeme da budemo iskreni, vrijeme je da se lažemo, farbamo i vrijeme je kada novac ide ispred ljubavi), a tek kasnije MOŽDA ući s njim u brak ili u vezu? Spali smo na to da tražimo situirane ljude s kojima bismo ostvarili ljubav (jer će oko nas u suprotnom kao muhe oko govna letjeti samo sponzoruše željne tuđe love) i to se nažalost više ne podrazumijeva, već se jasno i glasno mora očitovati napismeno. Traži se SITUIRANA osoba. Traži se osoba koja će me voljeti bez obzira na stanje mojeg bankovnog računa, osoba koja zna i može brinuti o sebi. Jer ljubav je očito promijenila svoje značenje...
Postali smo: 1.preizbirljivi, 2.preizbirljivi i pod 3.preizbirljivi. I to jer: 1A.previše puta su nas sjebali, 1B.previše puta su nas lagali i pod 1C.previše puta su izmijenili značenje ljubavi. Teška su vremena, teško je vjerovati ljudima, pa zbog toga često nailazimo samo na laži i obmane. Možda je zbog toga jednostavnije dati oglas u novine i čekati da se javi netko tko želi i treba isto što i mi. Prenaporno je to traženje, to ubija, jer prije negoli nađemo moramo biti puno puta povrijeđeni i izloženi tisućama laži. Pa kad je već tako, nije niti čudno da se ljubav traži preko oglasa kao i posao. Oglas mora biti kratak i jasan, pa je u većini slučajeva iskren i pošten; za razliku od svih onih silnih upoznavanja s kojima se susrećemo u životu.
Prvi puta u životu nisam se smijala ko' kreten oglasima rubrike poznanstva/ženidbe/druženja. Čak su mi i oglasi starih jebežljivih napaljenica tada bili nekako tužni. Koliko god ogavni bili, barem su iskreni, bez lažnih prohtjeva i zahtjeva. Kad već ne postoji iskrenost među ljudima, neka barem postoji tračak iskrenosti u oglasima koji traže ljubav ili nešto srodno ljubavi. Što je najgore od svega, brojka se ne smanjuje, već je svaki put sve veća i veća. Sve više ljudi primorano je tražiti iskrenu ljubav, iskrenu čežnju i iskrenu strast preko oglasa. To je vjerojatno jedini način da se nađe srodna duša, ona po mjeri, ona slična nama i ona koja je toliko hrabra da je sve što joj treba sažela u tridesetak iskrenih riječi napisanih u pišljivom oglasu u rubrici 'Poznanstva/ženidbe/druženja'...