Jedan sasvim običan dan

ponedjeljak, 11.11.2013.

Ponedjeljak, kao i svaki drugi, bude poprilično mučno vrijeme od 24 sata za cijelu naciju. Dan kao i svaki drugi osim petka, subote i nedjelje; izuzev toga što je danas malo hladniji. I malo vjetrovitiji. No u principu, jedan sasvim običan dan. Uobičajen za ponedjeljak...
Muku i teret današnjeg ponedjeljka na sebe je preuzela bura koja neumorno dere gradom na Rječini. Kritično je na 120 km/h; mi smo došli i do 180 km/h. Jebiga, dogodi se, nije prvi puta da smo suočeni s takvim vjetrom. Nije to ništa novo, samo se mi nikako ne možemo naviknuti na to. Društvene mreže i mediji bruje samo o tome. Ništa novo, opet ponavljam; ipak nam je to danas jedina zanimacija koja je (za neko čudo) uspjela odmaknuti naše misli od tmurnog ponedjeljka. Zapravo, možemo slobodno reći da nam je ovaj tjedan započeo malo drugačije nego inače...
Zatvorena je pokoja škola i Kampus. Liječnici imaju malo više posla nego inače, jer su nažalost stradali i ljudi. I vatrogasci imaju malo više posla. Zapravo, već dugo nisam čula toliko sirena u jednom danu. Vjerojatno su i te sirene jedan od razloga zašto mislimo da današnji dan nije još jedan 'sasvim običan dan'...
Unatoč kaotičnom vremenu, ljudi su i danas ujutro ustali, spremili se i otišli na posao. Država nam je i dalje u općem sranju. Ljudi i dalje svakodnevno dobivaju otkaze i ostaju bez posla. Građanska inicijativa 'U ime obitelji' i dalje tjera po svome, Crkva ih i dalje podržava, Vlada nam je i dalje nesposobna, milijuni ljudi i dalje se bore s teškim bolestima, ja i dalje redovito serem o svemu i svačemu na ovom blogu, Dinamo i dalje nema trenera (ha, a niti Sammira više, vidi vidi to je novo!), a celebrity zvijezde i dalje se naslikavaju u polugolim izdanjima. Kao to sam već i rekla: jedan sasvim običan dan, samo malo vjetrovitiji.
Zanimljivo je kako je promjena vremena izazvala 'blagog Alzheimera' u narodu. Nitko više danas ne priča o problemima s kojima se suočavamo svakodnevno, već je sva naša pažnja okrenuta prema trenutnoj blagoj katastrofi koju (ako imamo sreće) gledamo iza zatvorenih prozora.
O nekim stvarima pričamo više, o nekima manje. Kako koji dan, ilitiga slikovito, kako vjetar puhne. Danas je i jadan Sammir pao u drugi plan, iako je dobio izgon iz Dinama. Uvijek se nađe nešto što će zasjeniti ono drugo nešto i o čemu čemu brujati. Kada nestane aktualnog štofa ra rasprave i priču, okrećemo se onome s čim se borimo već duže vrijeme: država je u kaosu, Vlada je nesposobna, ljudi su gladni i svakodnevno ostaju bez posla. Tada se prašina diže oko toga, jer u nedostatku novih briga koje nas more nestaje onaj trenutni Alzheimer koji se s vremena na vrijeme javlja u narodu.
Prekriven lišćem i omotan orkanskom burom, ovo je samo još jedan ponedjeljak i još jedan sasvim običan dan. Da nije bilo bure, Sammir bi bio medijska zvijezda danas. Ali, prašina i medijski prostor prohujali s vihorom. Doslovno.
Sve je isto, samo je malo hladnije. Sutra će se sve vratiti na staro. Sjetit ćemo se svojih problema i pokušat ćemo se boriti s njima. Neuspješno, naravno. Shvatit ćemo da se apsolutno ništa nije promijenilo i da smo dalje u banani. I žalit ćemo što ne puše bura, da nam ponovo, barem na kratko otpuše misli i probleme jednog sasvim običnog dana...