Znam da sam sama sebi rekla da neću, jer svi o tome bruje već mjesecima i još jedan tekst o tome samo je još-jedan-u-nizu. Ali nakon 47 milijuna kuna koji su mogli spasiti mnogobrojne živote, nahraniti milijune usta i dati krov nad glavom tisućama ljudi, osjećam potrebu napisati i izbaciti iz sebe bijes i očaj jer je ljudskost nestala iz naše države.
Odgojena sam u katoličkoj obitelji, a jedna stavka mog i bratovog odgoja bio je i odlazak u crkvu nedjeljom. I ne samo nedjeljom, već i svaki put kada bi se za to ukazala prilika i kada bi bila u mogućnosti. Voljela sam ići u crkvu, voljela sam ministrirati, čitati u crkvi, pjevati u crkvenom zboru. Voljela sam sve to i radila sam sve to bez ikakvog pritiska i presinga. Sve sam to prestala voljeti u trenutku kada su pojedini svećenici u svojim propovijedima počeli tjerati politiku umjesto evanđelja i tumačenja evanđelja. Tada sam prestala ići u crkvu. I dan danas mama mi zanovijeta jer ne idem i svako malo me pita kada sam zadnji put bila u crkvi. Ponekad se posramim svojeg odgovora – ne znam – jer nikada nisam prestala vjerovati u Boga i moja se vjera nikada nije poljuljala unatoč tome što stvarno ne znam kada sam zadnji puta bila na misi. No i dalje sam uvjerenja da sam veći vjernik od onih što svake nedjelje ližu oltare, a u duši su pokvareni i loši ljudi koji misle samo na sebe.
Mogu podnijeti politiku, mogu podnijeti žicanje love u crkvi, ali povredu ljudskih prava, 15 milijuna kuna za jumbo plakate i skupljanje potpisa kako bi se neke ljude izopćilo iz zajednice – e to ne mogu i ne želim podnijeti. Kao niti ovih 47 milijuna kuna koji će biti potrošeni na najgluplji mogući referendum ikad raspisan.
Oni koji bi trebali biti oličenje dobrote jer tako uči vjera, oni koji bi trebali biti uzor svima nama, ti su ljudi pred crkvama skupljali potpise i time direktno kršili ljudska prava. Kad su oni trčkarali za potpisima oko crkve, svećenik je vjerojatno s oltara izgovarao drugu i najbitniju zapovijed: „Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!“. Ironično, zar ne?
Homoseksualnost je bolest, to je poremećaj, to je grijeh i ne znam što još nisu rekli da je. Bolest je leukemija, poremećaj je npr. poremećaj ličnosti ili pak opsesivno-kompulzivni poremećaj, a grijeh je nepoštovati zapovjedi vjere koju slijedimo. A zapovjed glasi: „Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga. Naš bližnji je svaki čovjek na svijetu!“ – ilitiga i crni i bijeli i žuti i crveni i homo i hetero i bi i svi oni kojima niti ja ne znam imena, a kamoli moja baka od 73 godine kojoj se cijeli život vrti oko obitelji i Crkve, jer je stara i jer je tako odgojena. I sad će jedan Božji pastir, koji više prodaje maglu nego ono što bi trebao, mojoj baki reći da ide na referendum i da glasa ZA. Naravno, moja baka će to napraviti, jer ako je svećenik to rekao, to je dobro. A moja baka i dalje nema pojma kakvi su zapravo ti ljudi koje institucija u koju ona vjeruje želi izopćiti iz društva. Moja baka i dalje ne razumije da će joj peder prije pomoći kada bude u nevolji nego cijeli prvi red velikih vjernika u crkvi u koju odlazi na misu. Jer moja baka ne zna da su to normalni ljudi, ljudi kao mi svi, ljudi jednaki nama, jer ih nikada nije upoznala. Sve što o njima zna čula je u crkvi, i to što je čula vjerojatno su riječi 'bolesnici', 'poremećeni', 'luđaci' i slično. Zbog toga ih se moja baka vjerojatno i boji, jer jadna nije vidjela svijeta, nije ih upoznala i ne zna tko su oni.
'Tko je prvi bez grijeha neka baci kamen.' – svi su oni svojim potpisom bacili kamen na nedužna stvorenja, a grešni su više nego Marija Magdalena. Pa ne znam, ja jednostavno ne razumijem tu logiku i taj mozak koji tako razmišlja. Ja ne dijelim ljude po nacionalnosti, po vjeri ili po boji kože. Za mene si ili čovjek ili govno; trećeg nema. Poznajem nekolicinu gay ljudi i moram vam priznati da su oni za mene ne ljudi, već ljudine koje će mi pomoći u svakom trenutku, dok recimo jedan veliki lizalac oltara i veliki vjernik koji ne poštuje zapovjedi za mene neće biti čovjek nikada. Čak moguće da neće biti niti govno, jer u govnu barem ima nečega, dok u toj osobi nema ničega. Takva je osoba za mene ništa. Dno dna...
I dakle, dolazi taj 1.12. Moja baka će ustati, otići na misu, dati 10 kuna milostinje, kasnije će otići na referendum, zaokružit će ZA (jer je to Božja volja koju će svećenik s njima podijeliti za vrijeme propovijedi), proći će dan, leći će u krevet, pomolit će se Bogu i mirno zaspati uvjerena da je danas napravila sve što je trebala. I jeste, bit će u pravu, jer je napravila sve kako joj je odgoj naložio, jer je to moja baka od 73 godine koja ne zna drugačije.
Te iste noći kad će ona mirno spavati, ja ću se okretati po krevetu, razmišljati o jebenih 47 milijuna kuna koje je država potrošila za pizdariju. Sjetit ću se bolesne djece kojima su ti milijuni mogli itekako pomoći. Sjetit ću se milijuna usta koje su te pare mogle nahraniti. Razmišljat ću o tisućama beskućnika koji spavaju u kartonskim kutijama, na klupama, na autobusnim i željezničkim stanicama bez krova nad glavom, a ti milijuni su im mogli dati krov nad glavom. I sjetit ću se svoje bake, koja će mi na kraju mjeseca kada dođem kući dati 50 kuna, ispričavat će se što nema više, neće htjeti zadržati taj novac jer je to ona čuvala da dade meni, a idući će dan prebirati po sitnišu, brojeći zadnje lipe da kupi pola kruha. I onda ću se sjetiti da nije otkinula od sebe da bi dala samo meni, već je dala i crkvi milostinju. I ta njezina milostinja negdje je u onih 15 milijuna kuna koje su prije nekoliko mjeseci potrošili za jumbo plakate kako bi inicijativa 'U ime obitelji' što uspješnije naprvila ono što su naumili. I onda ću biti jako ljuta. Previše.
Lova će se potrošiti, država će otići u minus i onda će ponovo krenuti teror i rezovi ionako malih plaća i mirovina. Rezove će osjetiti i moja baka, koja živi sa 600 kuna mirovine mjesečno. Da je krivim? Ne dolazi u obzir. Ona je žena od 73 godine koja nije u životu ništa prošla i kojoj se sav svijet vrti oko Crkve, obitelji i ono malo poljoprivrede koju tjera sebi za gušt. Ona ne zna. Krivit ću svakog onog tko je skupljao potpise, krivit ću svakog onog tko se potpisao i svakog onog tko je podržao tu akciju; osim naravno moje bake i još mnogih drugih baka koje su se potpisale jer su im drugi rekli da potpišu. Svi oni zreli ljudi pred kojima je još život, a koji su se potpisali, e njih krivim. Kada bude teško i kriza, uzmite njima od plaće tih 47 milijuna kuna. Znam da kada ovo pišem, pišem i protiv sebi bližnjih ljudi, koji su isto tako skupljali te jebene potpise. Ali nema veze, uzmite i njima od plaće da namirite tih 47 milijuna kuna, samo vas molim, ostavite mi da ih ja operem riječima; kako te ljude tako i sve one koji će reći da je referendum bio potreban i da je to što radimo u redu.
Imenom i prezimenom: Ines Brežnjak, 1.12.2013. – PROTIV. Protiv toga da u ustav uđe da je brak jedino zajednica muškarca i žene, protiv kršenja ljudskih prava, protiv svih velikih vjernika koji ližu oltare i ne slušaju Božje zapovjedi i protiv ljudske gluposti koja očito više nema granica.
Post je objavljen 08.11.2013. u 17:24 sati.