Mini-epizoda: Depresija

petak, 22.11.2013.

Nakon šest sati uspjela sam doći k sebi: što bi se reklo, prestala sam tupo blejati u zid i biti potpuno prazna. Nakon šest sati, tri telefonska razgovora i pozamašne količine tekstova (što dobrih, što malo manje dobrih) na mojem su se licu počeli iščitavati tragovi života. She's alive!!!!
Da se razumijemo: nije niti katarzično niti ekstazično (vau, koja riječ!) imati takve faze u životu. Teško je, jer u većini slučajeva ne znate što biste sami sa sobom. Kao i većina ženskog roda, sklona sam promjeni rapoloženja, a u trenutnoj situaciji u kakvoj se nalazim takvim raspoloženjima probjegavam sve češće.
Ubit će me ova rutina, majku joj poljubim!!! Ubit će me i satrat će me, pretvorit će me u živog mrtvaca, u spodobu, u depresivnu osobu. Otkako je sezona privedena kraju i otkako su se moje tijelo i duh vratili u normalan ritam, ludim. I ne mogu shvatiti kakva je to sposobnost u ljudima da cijeli život sve rade po špagi – znači isve isto od jutra do mraka. Mora da je neka nadljudska i da su ti ljudi nadljudi, a ja sam samo običan mali ljud (vau, koja riječ!) koji nema tu sposobnost prilagoditi se rutini koju daje jedan staložen i smiren život.
Ako nema akcije, nema niti reakcije – barem ne s moje strane. Ako ne uposlim mozak, on otupi. Ne reagira i ne daje nikakve znakove života. A uposliti ga sve češće ne mogu, jer sam trenutno pred prostranstvima rutine koje treba prijeći da bi opet sve bilo kako treba – dinamično, bez sekunde predaha.
Zašto pristajemo u životu biti pijuni rutine? Zašto se ne možemo pomaknuti s mjesta na kojem stojimo, nego pristajemo tamo stajati do granica ludila? I zašto smo stvorili bolest kojoj je medicina nadjenula naziv 'depresija'?
Da, zašto SMO je stvorili??
Pa možda zato što nas oduvijek uče da se svemu i svačemu i svima trebamo pokoravati, krenuvši od života i njegove rutine. Iz tako pogrešnog odgoja, koji nas od malih nogu uči da više gledamo na tuđe dupe nego na svoje proizašlo je nezadovoljstvo, a iz nezadovoljstva se rađa depresija. U većini slučajeva, to je nezadovoljstvo samima sobom, jer nismo uspjeli napraviti ono što od nas traže, jer nismo uspjeli skinuti sa sebe nečiju bolesnu kontrolu od koje se naježimo već pri samoj pomisli i jer još uvijek većina ljudi misli da smo nesposobni sami birati puteve kojima ćemo ići. Jer još uvijek, 90% ove nacije ne zna nikako nego po špagi rutine...
Svim svojim snagama odbijam upadati u ovaj pakao koji bi se isto kao i Danteov, mogao najljepše dočarati krugovima. Što se mene tiče, može ih i u ovome slučaju biti devet, jer se u depresiju izazvanu nezadovoljstvom upada malo po malo. Korak po korak i evo nas u rupi na dnu, ližemo goruće lopate, a niz lice nam teku vrele suze izazvane bolom. S vremenom otupimo na bol, i dalje ližemo goruće lopate, a vrele suze slijevaju se automatski. Više o njima i ne razmišljamo, jer smo postali strojevi. Lizanje lopata postala nam je rutina od koje nemamo kamo pobjeći. U cijeloj toj priči i dalje se pokoravamo volji nekoga; onog tko je naredio da se na dnu pakla ližu lopate. Uvijek smo ispod nekoga i uvijek netko diktra naš tempo.
Da, teško se borim s autoritetima. Autoriteti su tu kako bi ugasili naše sulude želje i pokušaj da sami sebi stvorimo sreću. Autoriteti misle da ono što njih ispunjava, ispunjava i nas. Autoriteti su loši po naše zdravlje, zato ih se i klonim.
Isfrustrrana što si netko uzima za pravo naređivati mi, pala sam u depresiju. Tek kada sam shvatila da je došlo vrijeme da malo više mislim na sebe nego na druge trgnula sam se iz šesterosatne hibernacije i vegetacije, otvorila novi dokument i napisala, eto, ovaj tekst. Za depresiju su krivi autoriteti i odgoj koji od nas općenito nešto traži da uradimo. Ako se većinu života pokoravamo takvom odgoju, teško ćemo se izvući iz njegovih ralja na jednostavan način. Štoviše, znat ćemo mi na koji način, ali nećemo željeti primjeniti taj način, jer se eto kosi s našim glupim tendencijama da u životu moramo biti svima i svemu uvijek na raspolaganju, da u životu moramo misliti na druge, a nas tko jebe. Stavljajući druge ispred sebe čovjek sam sebi postaje bolest. Depresija!
Kada bi se 10% onih kojima mi čuvamo guzice brinulo o nama i mislilo o nama, vjerojatno ne bismo nikada u životu imali problema. Ali eto, imamo ih – sami sa sobom, prvenstveno. Nezadovoljni smo jer ne možemo svima ugoditi. Nesretni smo jer nas vuku ka rutini, a mi to ne želimo. Ne daju nam da radimo svoja posla, jer oni znaju bolje od nas i znaju da ako bude tako kako oni kažu, biti će dobro.
Vražju mater dobro! Ako je ovo dobar život, ja sam onda astronaut. Autoriteti ubijaju genijalne umove i briljantne ideje. Rutina od nas pravi hodajuće mrtvace, a depresija je postala kao prehlada: uhvati svako malo svakoga.
Nisam se probudila, samo se moj duh vratio u moje tijelo. Faza zurenja u plafon je prestala, a bolest u obliku prehlade je nestala. Ništa strašno, samo lagana šesterosatna virozica. Na kraju krajeva, svi to pokupe ponekad. Ništa novo i ništa strašno; čak niti doktora za to ne trebamo, liječi se kod kuće...