Kruha i nogometa!

srijeda, 20.11.2013.

U posljednjih nekoliko dana, jedino što valja u ovoj našoj državi jest nogomet (žene, djevojke i cure koje ga ne volite, jebiga ali stvarno je tako). Onih 11 preplaćenih čovječuljaka koji trče za loptom uspjeli su razveseliti cijelu Hrvatsku i barem na jedan dan odmaknuti nam misli od nezaposlenosti, Linićevih financijskih terora, Milanovićevih sranja, prelaska Šustara u HDZ, od gladi, od bolesti, od 47 mijiluna kuna koje ćemo uložiti „u demokraciju“ olitiga jedan od pametnijih referenduma po riječima one spodobe od Željke Markić. Sretni smo i zadovoljni jer naši Vatreni idu u Brazil. Ovog puta sreća nije samo privremena fasada koja će otpasti. Mi smo zaista sretni!!
Prema natpisima hrvatskih medija i riječima 'uvaženih hrvatskih političara', crnu je mrlju na jučerašnju pobjedu reprezentacije bacio Joe Šimunić svojim spornim skandiranjem na kraju utakmice. Osobno mislim da nije napravio ništa što bi bacilo crnu mrlju na veliku pobjedu, jer se taj izraz/usklik/štogoddajeto može svakodnevno čuti na ulicama naših gradova/sela/zaseoka/pripizdina. Licemjerno je optuživati Šimunića, kada je to tako. Thompson na svojem koncertu može vikati iste rečenice, a Joe će zbog mrvicu pretjerane euforije i te iste rečenice dobiti po repu. U ovoj priči mora da je netko lud.
Da stvar bude još gora, danas su u u saborskim klupama raspravljali o tome, a ministar Jovanović čak se ponudio naći Šimuniću dobrog profesora povijesti koji će ga podučiti hrvatskoj povijesti. On, Željko Jovanović, čovjek koji je unazadio hrvatsko obrazovanje će nekome tražiti učitelja. On, koji ne zna kako treba izgledati poštena knjiga (udžbenik) iz povijesti za osnovnu školu. On, koji ima znanstvenih radova koliko i ja (a ja nemam niti jedan, štoviše, čak ću i nadodati da su ovi moji tekstovi na blogu znanstveni radovi naspram njegovih nepostojećih). Jebemu mater, ta govna nam ne daju niti da nogomet odgledamo kako Bog zapovijeda!
Tužna sam i razočarana što su sjenu na jučerašnju pobjedu bacili naši političari. Tužna sam i razočarana što kako više prolazi dan, tako mi sve više puca ona stvar za nogomet, nego se samo nerviram zbog njihovih izjava. Dečki su konačno proigrali, zbog njih smo jučer svi disali kao jedno. Koliko se god ponekad ne slažemo u mišljenjima, jučer smo zaboravili i na to. Da, nogomet (i sport općenito) je vjerojatno jedina stvar koja nas može ujediniti i zbog koje smo složni. U svemu ostalome nećemo se složiti niti da nam prislone pištolj na čelo.
Hrvatski bi političari trebali dignuti spomenik našim nogometašima, jer je danas trebao biti dan kada se odmaramo od njihovih sranja, od njihove nesposobnosti i kamenja koje su narodu vezali oko vrata. Ali eto, ništa od toga, jer su se upleli tamo gdje im nije mjesto.
Najvažnija sporedna stvar na svijetu ujedno je i jedina stvar zbog koje mržnja i netolerancija ulaze u rupu, a nogometaši su vjerojatno jedini ljudi u državi koji će vam biti zaista zahvalni na podršci. Sva ona kockasta euforija prije i poslije utakmice itekako ima smisla. U ovoj jadnoj i bijednoj državi, jedino je ta kockasta euforija istinska sreća.
Možda je nekim ljudima stvarno nepojmljivo kako jedna djevojka može imati takvo razmišljanje, ali to nas veseli. Za to dišemo. Zbog toga smo jedno. I svi smo isti - svi smo kockasti i među nama nema razlike. Svi se veselimo kada zabijemo i svi smo tužni kada primimo gol. To je čar navijanja i navijača. To je nešto što se teško može opisati riječima.
Dok naši dečki dobro igraju, narod je sretan. Možda bi se i hrvatski političari trebali ugledati u njih. Da dobro vode državu, narod bi bio sretan. Ali ne, to se nikada neće dogoditi. Narod će uvijek biti nesretan, tko god da dođe na vlast, jer su svi oni isti, samo su drugačije ofarbani. Sreća pa imamo nogomet. Dajte nam kruha i nogometa pa da barem par dana u godini kada naši igraju budemo istinski sretni.