Homo sapiens i moderne nevine kurve

četvrtak, 31.10.2013.

Najdraži moji, šaljem vam puno pozdrava i poljubaca iz 21.stoljeća. Ovdje je super – sve isto kao i prije dvjesto godina.
Vremena se mijenjaju, a ljudi ostaju isto zadrti kao i prije. Rekao bi čovjek da koračanje u budućnost osim novih tehnologija donosi i neku novu svijest, no daleko smo mi još od toga. Životinje su se možda opametile, otišle korak dalje, u budućnost. Da im možemo čitati misli, vjerojatno ih ne bismo razumijeli jer su one u nekoj drugoj dimenziji. Mi smo još uvijek tamo gdje smo bili prije mnogo godina.
Usudila bih se reći da se od Homo sapiensa do danas ništa nije promijenilo. Štoviše, Homo sapiens je barem imao vještinu preživljavanja. Mi više nemamo niti to. Godinama su naši preci učili na svojim greškama da bismo mi samo došli, uzeli sve zdravo za gotovo i sad živimo. Naše je samo da prolete te godine koje su nam zapisane. Na zemlji nećemo ostaviti nikakav trag, jer eto nismo tu da mislimo i da razmišljamo, nego samo da izguramo ovaj život.
Da ne zaglibim u prapovijesti, vraćam se u sadašnjost; u vrijeme kada svaka nova veza postaje senzacija u manjim sredinama i u vrijeme kada svi o svima sve znaju, a nitko nikoga ne poznaje. Vrijeme je kada pričamo o drugima kako bi sebe uzdigli, jer je to očito in. I ono najgore od svega - vrijeme je kada je istina postala tabu tema, a laži su se pretvorile u istinu. Vrijeme je totalnog raspašoja i više ne znaš tko tu pije a tko plaća.
Izgubljena u svojim mislima shvatila sam da patim zbog krivih ljudi. Jes ofkors, opet sam krivo procijenila i opet sam se vezala za 'prijatelje i prijateljstvo' koji su u principu imaginarni, odnosno samo u mojoj glavi. Posesivnost je teška boleština današnjice, a kada te netko svojata i krivo gleda jer su tvoji obzori daleko širi od njegovih, tada zasigurno nešto na ovome svjetu ne valja. Kada ne može imati ono što želi, čovjek današnjice koristi se teškim lažima kako bi sebe uzdigao, a onog kraj sebe spustio na dno, pritom naravno imajući na umu da će tog nekog pridobiti za sebe kad mu pruži ruku i izdigne ga iz ponora i dna te na kraju biti veliki moralni pobjednik i svetac. On te baca na dno, a kasnije te on diže u zvijezde. Odakle nam pravo na tako nešto i koliko je ljudski um iskvaren i pokvaren da je u stanju to napraviti?
S druge strane, u ovom jadnom i sjebanom životu s vremena na vrijeme iz neke pukotine izviri sreća u obliku ljubavi, one ljubavi gdje se dvoje ljudi bezuvjetno voli. I to smo u stanju pokvariti svojim lažima i pričama. Sve kreće rečenicama „ona je onakva, a on je ovakav...“. Ne bih voljela ulaziti u srž problema zbog čega ljudima smeta nečija sreća jer mi je to apsolutno neshvatljivo, ali voljela bih da takve stvari prestanu i nestanu. Što koga ima biti briga tko koga kara i tko s kime liježe u krevet? Svaka veza u manjoj sredini postaje veća senzacija od milijunske pronevjere novaca neke državne institucije. I baš kao u toj aferi s lovom, i s vezama bude tako. Svaki dan iskoči neka nova informacija, gdje je bila ona, s kim je bila ona, gdje je bio on i s kim je bio on. Popis pizdarija i suučesnika iz dana u dan postaje sve veći, tema se širi, dobiva sve više novih informacija najčešće zasnovanih na spekulacijama i lažima onih koji pričaju o drugima da bi sebe uzdigli. I baš kao i u aferama, tim aferama gdje se okreće milijunska lova, dvoje ih je krivo i nepravomoćno osuđeno na to da se o njima priča, a svi ostali oko njih su nevine kurve koje glume velike, fine ljude, još veće osobe i moralne pobjednike u smislu: rekao sam vam!
Vrijeme je kada je istina postala tabu tema, a laž je u društvu prihvaćena kao neka vrsta zamjenske istine (pa što, ako postoje zamjenski djelovi za automobile, može postojati i zamjenski dio za istinu). Vrijeme je kada se jedni drugima ne usudimo pogledati ravno u oči i reći ono što mislimo, jer nas istina vrijeđa. Ne usuđujemo se pričati o onome što se stvarno događa, već okolišamo da bismo se na kraju potpuno odmakli od istine. I u toj cijeloj priči, stvaramo novu istinu, zasnovanu na lažima, a na onu staru istinu zaboravljamo.
Svi smo mi nevine kurve i robovi vremena u kojem živimo. Teško je donijeti odluku, spustiti se na samo dno i početi ispočetka graditi svoj život na temeljima istine. Nama je lakše ponižavati druge pričajući o njima, nama je lakše razarati tuđu sreću da bi na ruševinama izgradili svoju sreću (ili je opće ne izgradili, jer ako sam ja nesretan, neka bude nesretan i onaj pokraj mene) i na kraju, nama je lakše zamijeniti laž za istinu.
Bolje da me mrzi cijeli svijet nego da me vole jer im se pokoravam ili jer mijenjam istinu za laž. Neka mi je i jedna normalna osoba kraj mene, pa neka me samo ta osoba voli, a drugi neka me mrze, ali ja niti trunku svojeg života ne želim više provesti zatvorena zidom ljudi koje bez pardona možemo prozvati nevinim kurvama. Naravno da je ovo 'nevina' teška ironija, sarkazam, buntovništvo i revolt prema njima i njihovim nastupima u društvu. Idem korak naprijed. Idem zakoračati u 21.stoljeće i idem se osloboditi zadrtosti koja je veća nego u vrijeme kad je špiljski čovjek vukao svoju ženu za kosu u špilju, da s njom...a šta god da je radio, nije me briga iskreno; samo pokušavam sama sebi dočarati u koji ponor je otišao mentalitet modernog čovjeka.
Dno dna i još malo ispod, evo kamo...

Što je danas lijep i sjeban dan…

petak, 25.10.2013.

…i sunčan, da se razumijemo. Ali nekako je to manje bitno. U Rijeci sve po starom, samo vrijeme po 'novom'. Izašla sam vanka danas i shvatim da se uopće ne osjeća da je već kraj listopada i da se zima opasno približava. Fak, a ja još uvijek na ljetnoj shemi, jesen mi je prošla samo tako. Ok, još je uvijek jesen, ali lišće ne pada, ljubav cvate ko' da je proljeće i da nema onih tmurnih, kišnih dana, uopće ne bih imala osjećaj da je jesen. Bilo bi mi vjerojatno neko kasno ljeto, kad se sve polako uspavljuje i smiruje…
Ok, možda i nije sve tako sivo kako izgleda u mojoj tintari, ali imam osjećaj da se ponovo vraćam na onu fazu od prošle godine (NE DAJ BOŽE!!). Jedina je razlika što sam sada sretna po ljubavnom pitanju (da, hvalim se) i što malo bolje igram pikado nego prošle godine (da, hvalim se). I očigledno sam postala umišljena, kad se već toliko hvalim svime i svačime.
Poanta je u tome da su svi dani postali nekako isti, tmurni i bljakasti otkako je završilo ljeto i otkako smo službeno na godišnjem. Nema više akcije, nema više muvinga, nema više ničega. To što malo protegnem nogice s vremena na vrijeme ništa je naspram protezanja nogica za vrijeme ljetnih mjeseci. Nezaposleni ljudi stvarno su najsjebanija ljudska bića koja postoje na ovoj planeti, no nažalost, većina njih ne svojom krivicom. Neki svojom, jer kao niti jedan posao nije dovoljno dobar za njih. Jebajga druže učitelju, nitko ne nudi ured, 10 milja kuna plaće i klimu da ti puše po glavi. Za uspjeh se treba malo trgnuti i krenuti od nule.
Gdje, kako i zašto krenuti, to je sad drugi problem. Obično nam se ne da, obično mislimo da nemamo sreće i da baš taj posao nećemo dobiti pa niti ne pokušamo i obično ostajemo stajati na mjestu odakle smo i krenuli – odnosno, obično se ne pokrenemo jer smo sjebani od nedostatka posla i nečega s čime bismo zaposlili misli. U jednoj takvoj fazi prestala sam raditi ono što me stvarno veseli, olitiga pisati. Pati portal, pati web, pati blog, sve pati. A zašto? Jer sam glupača i jer previše razmišljam. Boli glava od toga, boli.
Nedostatak nečega što nas zaista uveseljava ili što nam ispuni dan (pa makar nas ne veseli) iz čovjeka izvlači sve ono najgore: lijenost, grintavost, drskost, pa čak i dozu bezobrazluka. I ono najgore od svega: upadamo u rutinu iz koje se kasnije izvlačimo – nikada. Dani se svode na izležavanje u krevetu i jebavanje svega svima po spisku: državi, institucijama, nedostatku posla koji bi voljeli raditi i tome slično.
Što kada bi promijenili ploču i počeli razmišljati o tome da ne trčimo za poslom, već da posao trči za nama? Ma nemoguće.
Ma faking jebeno moguće, samo što smo pizde koje se ne usude uzeti konce u svoje ruke i krenuti hvatati ne posao i život, već svoje snove. S vremena na vrijeme se zapitam je li ono što radim u redu; ono da se još uvijek pokorim želji drugih. Pa shvatim da nije nikako, jer to nije ono što ja želim. A želim cijeli svijet i još malo više od toga, a nikako i nikako da ga uhvatim jer sam zarobljena u željama nekih drugih. Ma zajebi ti to. Dosta su bile 23 godine života pokoravanja i rađenja svega po pe-esu. Izgleda da je krajnje vrijeme da se neke stvari okrenu malo drugačije, da se tuđe mišljenje prestane uvažavati i da o svemu odlučuje isključivo srce, a ne razum. Jedino tako čovjek zaista može biti sretan.
Neka nas prozovu idealistima i neka kažu da smo donkihotovski nastrojeni. Neka kažu da smo uzalud potrošili život, no mi ćemo znati da ipak nije tako. Potrošili smo život na ono što zaista volimo i čemu se veselimo. Jebeš ono kad sve ide po nekom tuđem planu. Neka ide po onom našem. Vjerujatno nismo isplanirali do kraja, no nije niti bitno – ionako nam je više-manje sve isplanirano od neke više sile.
Oslobođena teškog tereta pritiska, počela sam udisati zrak najljepšeg grada na svijetu. Ponovo sam u njemu našla mir i utočište. Ponovo sam našla sve ono što mi treba…zapravo, usudila bih se reći i ne samo to, već i puno više. Možda i nije tako ekstremno teško osloboditi svoje snove i živjeti život punim plućima. Samo se treba usuditi i to napraviti!

Izbirljivci, pt.1

utorak, 08.10.2013.

Kad mi je teško i kaotično u mislima, sjednem i popričam s nekim pametnijim od sebe. Pošto je Ris jedina realna i pametna za riješiti neke stvari, obično ona najebe pa mora slušati moje pizdarije o životu, smrti, ljubavi i životnoj mudrosti.
Više pametnog, a manje pizdarija bilo je ovog puta na repertoaru, a ja sam (konačno!!) ušla u psihu dotičnih ljudi o čijim postupcima razmišljam već neko vrijeme, pošto ih nikako ne mogu shvatiti.
Oni ne shvaćaju nas izbirljive, a mi ne shvaćamo njih koji ne mogu i ne znaju kako je to živjeti i biti sam. Sveo nam se život na traženje srodne duše i na činjenicu da moramo imati nekoga kraj sebe. Zašto? Pa jer tako očigledno diktira društvo. Ja se i dalje borim svim silama društvu dokazati da je moguće biti sam i da nas neke druge stvari tjeraju da budemo sretni i da idemo naprijed, no oni nikako da me shvate. Čak bi me u pojedinim situacijama nazvali izbirljivom.
Jesmo li zaista postali preizbirljivi i tražimo li nešto što ne postoji? – pitam se pitam nakon svega. Možda i je u nama samima problem, jer je naša slika ljubavi idealizirana. Prestali smo se boriti za nešto, nego tražimo onaj lakši put, onaj koji ćemo prijeći bez borbe trnjem, kamenjem, usponima i padovima. Pa, ako ćemo suditi po tome, onda smo zaista postali izbirljivi…
Ono što nas prokleto privlači istovremeno nas odbija, jer se bojimo. Nema druge definicije zašto se s vremena na vrijeme ponašamo tako kako se ponašamo. Nedodirljivi i izbirljivi koračamo svijetom tražeći savršenstvo, za koje smo svjesni da ne postoji. Čudno je to. Realisti, a opet u nekim oblacima. Tko bi nas pobogu takve razumio…
Pokrenuti tom nekom čudnom mišlju vodiljom, odbijamo ljude koji bi se vjerojatno prema nama ponašali kao nitko nikada. Vjerojatno bi nas nosili na rukama i dali nam cijeli svijet. Ali….ALI…nije to to. Nešto fali.
Fali osjećaj sigurnosti, jer ipak se iza kulisa skriva ranjena dušica koja je već nekoliko puta patila zbog ljubavi. Bojimo se da bi s nekim ljudima to zaista bilo to; ono što odbijamo da ne budemo povrijeđeni. Pa onda tražimo nemoguće i sami sebi stvaramo nepostojeće probleme te postajemo izbirljivi i nemogući pacijenti koji u većini slučajeva niti sami ne znaju što žele. Jednostavno, o tome rijetko kada razmišljamo, jer su nam misli zauzete nekim drugim stvarima koje osobno smatramo bitnijima; tj. za koje smo sami sebi rekli da su bitnije, jer za ono drugo još nije došlo naše vrijeme.
Stojimo na mjestu i ne krećemo se nigdje. Oko nas prolazi masa ljudi, a mi i dalje pod povečalom gledamo svakog od njih te tražimo i ispitujemo njihove mane kako bi ih prekrižili. Umjesto da napravimo suprotno: da tražimo vrline u čovjeku, a s manama da se zabavljamo kasnije. Da, postali smo preizbirljivi, dragi moji…
Prestali smo biti borci u jednom segmentu našeg života. Išli bi glavom kroz zid za nekim stvarima, a kad je ljubav u pitanju sledimo se. Možda jednostavno nije vrijeme i možda nas društvo krivo promatra i bezveze upire prstom u nas. Možda je sve to dio nekog plana, nekog većeg nego što ga mi možemo zamisliti. A možda, na kraju krajeva, nismo susreli tog nekog/tu neku zbog koje vrijedi pustiti sve i prepustiti se nekim osjećajima. Ali opet, jedan protiv sto…nešto tu ne valja brate mili. Izgleda da šačica nas ipak nije u pravu i da smo ovaj put zasrali (da izvinete na izrazu).
I dok zabijamo glavu u tlo kao ona živina velikih nogu i šutimo pred samima sobom kada je ljubav u pitanju, svijet ide dalje. Dok smo mi izbirljivi, drugi se vole. Mi volimo neke druge stvari. Naprimjer svoj posao. Ili svoje prijatelje. I tješimo se da nam je to dovoljno. Jest, dovoljno je, no pitam se do kada i pitam se hoćemo li pobijediti masu svojim razmišljanjem ili smo već davno poraženi od društva?
Who knows. Who cares. Nama je dobro i tako, s etiketom 'izbirljivaca' na čelu…

Od viška glava (ne) boli

srijeda, 02.10.2013.

Isfrustrirana trenutnim stanjem u državi (svojoj vlastitoj, onoj u kojoj ja vladam), zapala sam u stanje neke lagane depresije. Na jedan dan, ali dovoljno da u ta 24 sata proživim najgore moguće scenarije svog života.
Nakon višesatnog odbijanja bilo kakvog kontakta s vanjskim svijetom (a dan je bio prekrasan), zaključila sam da sam previše razmišljala i da me razmišljanje odvelo u neke čudne sfere koje su me plašile. Sjetila sam se one stare dobre rečenice na koju smo se svi tisuću puta nasmijali kada bi nam je netko izgovorio: „Nemoj razmišljati, zaboljet će te glava!“. E pa izgleda da se to zaista i dogodilo…
Okupirani poslom, fakultetom i nekim svojim zanimacijama ne stignemo razmišljati o sebi i o stvarima koje nas se tiču, a koje konstantno stavljamo u neki drugi plan. Nama su one totalno nebitne, a u većini slučajeva radi se o tome da se bojimo razmišljati baš o tim stvarima.
„Ma meni je tako odlično i znaš da to drugačije ne može biti.“ – oh nebesa, koliko sam samo puta ponovila tu rečenicu, hraneći svoj ego nekom vrstom pobjede nad 'zlom' koje me snašlo. Ne plačem, ne cviljim, o tome ne razmišljam i dobro mi je. Sve dok mi frendica nije postavila ključno pitanje: „Bi li ti htjela nešto više?“
Najn, najn, najn, nemoj me to pitati jer se očigledno o tome bojim razmišljati. Ostala sam pomalo zatečena pitanjem, iako sam joj odmah odgovorila da je nešto više jednostavno nemoguće. U principu, nije da je nemoguće, samo se radi o ljudima koji su u svoje glave utuvili činjenicu da je to nemoguće. Čudim se što sam toliko tvrda po tom pitanju, jer uvijek zagovaram stav 'slijedi svoje srce'. Jebiga, izgleda da za veze i ljubav to ne vrijedi, jer nikako da krenem slijediti svoje srce. Sve nešto zadnjih dana odbijam bilo kakvu ideju flerta, veze, vezica i ljubavi.
Potaknuta njezinim pitanjem krenula sam razmišljati što ja zapravo želim, pa sam shvatila da ne znam niti sama. Okupirana nekim drugim stvarima zaboravila sam razmišljati o onome što nam svima treba: o ljubavi. I ne govorim sada o vezama i vezicama, govorim o ljubavi koju nam mogu dati i prijatelji i obitelj i cijela ta banda ljudi oko nas. Možda sam zato posljednjih dana i toliko asocijalna i odbijam društvo i druženja, a samim time i činjenicu da si kraj nekoga tko ti nudi sigurnost, osmijeh, zagrljaj i sreću. I sve to for free (jer zadnja me sreća koštala nekih stotinjak kuna, ali ljubav između mene i moje crvene torbe trajat će zauvijek).
S druge strane, od previše pričanja glava zaboli (dok od previše ljubavi ne). I od viška informacija koje nam ljudi serviraju, iako su neke od njih lažne. Čovjek je manipulator i zna da riječi imaju najveću težinu, pa se služi njima kako bi okrenuo to nešto u svoju korist. A meni je toga previše. Tu postajem razdražljiva, počnem razmišljati o svim tim silnim izgovorenim riječima pokušajući razabrati istinu od laži te na sebe navučem još veći pritisak. Izmorena riječima, povlačim se u sebe i prestanem razmišljati o nekim stvarima, iako bi trebala. Ali, teško je nakon toliko izgovorenih riječi još razmišljati o njima…
Osobna kriza započinje samo jednim pitanjem, i to onim na koje smo izbjegavali dati odgovor. Sve nakon toga čovjeku je previše. I druženje i razgovor i sve. Svatko je s vremena na vrijeme proživljava, pitanje je samo znamo li se s njome nositi. 24 sata njurganja, gunđanja i mržnje dovoljno je. Sve više je previše.
Koji je zaključak svega toga? Zaključak je da sve priče i pričice trebamo pustiti i trebamo se okrenuti razmišljati o sebi i svojim životnim ciljevima. Neke stvari moramo riješiti odmah, a nekih se stvari ne smijemo u životu bojati i stavljati ih na marginu svoga života, jer će tako zauvijek biti duboko u nama te ćemo se svaki puta kada se toga sjetimo osjećati loše. Trebamo prestati juriti te usporiti i pričekati da ono dobro za nas dođe do nas. Jer ono dobro ide polako. Nije svaka ljubav na prvi pogled, neka je tek na tisuću i prvi. Nije prvi uspjeh jedini uspjeh, ima ih još pred nama. I nije svaka kriza kraj svijeta, bit će ih dok je svijeta i vijeka i stalno ćemo se suočavati s njima. Pitanje je samo koliko smo jaki da se suočimo s njom. I sa životom. I na kraju krajeva, sa svim onim pitanjima na koja nikada ne dajemo odgovor i koja ne volimo da nam ih postavljaju…