Isfrustrirana trenutnim stanjem u državi (svojoj vlastitoj, onoj u kojoj ja vladam), zapala sam u stanje neke lagane depresije. Na jedan dan, ali dovoljno da u ta 24 sata proživim najgore moguće scenarije svog života.
Nakon višesatnog odbijanja bilo kakvog kontakta s vanjskim svijetom (a dan je bio prekrasan), zaključila sam da sam previše razmišljala i da me razmišljanje odvelo u neke čudne sfere koje su me plašile. Sjetila sam se one stare dobre rečenice na koju smo se svi tisuću puta nasmijali kada bi nam je netko izgovorio: „Nemoj razmišljati, zaboljet će te glava!“. E pa izgleda da se to zaista i dogodilo…
Okupirani poslom, fakultetom i nekim svojim zanimacijama ne stignemo razmišljati o sebi i o stvarima koje nas se tiču, a koje konstantno stavljamo u neki drugi plan. Nama su one totalno nebitne, a u većini slučajeva radi se o tome da se bojimo razmišljati baš o tim stvarima.
„Ma meni je tako odlično i znaš da to drugačije ne može biti.“ – oh nebesa, koliko sam samo puta ponovila tu rečenicu, hraneći svoj ego nekom vrstom pobjede nad 'zlom' koje me snašlo. Ne plačem, ne cviljim, o tome ne razmišljam i dobro mi je. Sve dok mi frendica nije postavila ključno pitanje: „Bi li ti htjela nešto više?“
Najn, najn, najn, nemoj me to pitati jer se očigledno o tome bojim razmišljati. Ostala sam pomalo zatečena pitanjem, iako sam joj odmah odgovorila da je nešto više jednostavno nemoguće. U principu, nije da je nemoguće, samo se radi o ljudima koji su u svoje glave utuvili činjenicu da je to nemoguće. Čudim se što sam toliko tvrda po tom pitanju, jer uvijek zagovaram stav 'slijedi svoje srce'. Jebiga, izgleda da za veze i ljubav to ne vrijedi, jer nikako da krenem slijediti svoje srce. Sve nešto zadnjih dana odbijam bilo kakvu ideju flerta, veze, vezica i ljubavi.
Potaknuta njezinim pitanjem krenula sam razmišljati što ja zapravo želim, pa sam shvatila da ne znam niti sama. Okupirana nekim drugim stvarima zaboravila sam razmišljati o onome što nam svima treba: o ljubavi. I ne govorim sada o vezama i vezicama, govorim o ljubavi koju nam mogu dati i prijatelji i obitelj i cijela ta banda ljudi oko nas. Možda sam zato posljednjih dana i toliko asocijalna i odbijam društvo i druženja, a samim time i činjenicu da si kraj nekoga tko ti nudi sigurnost, osmijeh, zagrljaj i sreću. I sve to for free (jer zadnja me sreća koštala nekih stotinjak kuna, ali ljubav između mene i moje crvene torbe trajat će zauvijek).
S druge strane, od previše pričanja glava zaboli (dok od previše ljubavi ne). I od viška informacija koje nam ljudi serviraju, iako su neke od njih lažne. Čovjek je manipulator i zna da riječi imaju najveću težinu, pa se služi njima kako bi okrenuo to nešto u svoju korist. A meni je toga previše. Tu postajem razdražljiva, počnem razmišljati o svim tim silnim izgovorenim riječima pokušajući razabrati istinu od laži te na sebe navučem još veći pritisak. Izmorena riječima, povlačim se u sebe i prestanem razmišljati o nekim stvarima, iako bi trebala. Ali, teško je nakon toliko izgovorenih riječi još razmišljati o njima…
Osobna kriza započinje samo jednim pitanjem, i to onim na koje smo izbjegavali dati odgovor. Sve nakon toga čovjeku je previše. I druženje i razgovor i sve. Svatko je s vremena na vrijeme proživljava, pitanje je samo znamo li se s njome nositi. 24 sata njurganja, gunđanja i mržnje dovoljno je. Sve više je previše.
Koji je zaključak svega toga? Zaključak je da sve priče i pričice trebamo pustiti i trebamo se okrenuti razmišljati o sebi i svojim životnim ciljevima. Neke stvari moramo riješiti odmah, a nekih se stvari ne smijemo u životu bojati i stavljati ih na marginu svoga života, jer će tako zauvijek biti duboko u nama te ćemo se svaki puta kada se toga sjetimo osjećati loše. Trebamo prestati juriti te usporiti i pričekati da ono dobro za nas dođe do nas. Jer ono dobro ide polako. Nije svaka ljubav na prvi pogled, neka je tek na tisuću i prvi. Nije prvi uspjeh jedini uspjeh, ima ih još pred nama. I nije svaka kriza kraj svijeta, bit će ih dok je svijeta i vijeka i stalno ćemo se suočavati s njima. Pitanje je samo koliko smo jaki da se suočimo s njom. I sa životom. I na kraju krajeva, sa svim onim pitanjima na koja nikada ne dajemo odgovor i koja ne volimo da nam ih postavljaju…
Post je objavljen 02.10.2013. u 16:16 sati.