Što je danas lijep i sjeban dan…

petak, 25.10.2013.

…i sunčan, da se razumijemo. Ali nekako je to manje bitno. U Rijeci sve po starom, samo vrijeme po 'novom'. Izašla sam vanka danas i shvatim da se uopće ne osjeća da je već kraj listopada i da se zima opasno približava. Fak, a ja još uvijek na ljetnoj shemi, jesen mi je prošla samo tako. Ok, još je uvijek jesen, ali lišće ne pada, ljubav cvate ko' da je proljeće i da nema onih tmurnih, kišnih dana, uopće ne bih imala osjećaj da je jesen. Bilo bi mi vjerojatno neko kasno ljeto, kad se sve polako uspavljuje i smiruje…
Ok, možda i nije sve tako sivo kako izgleda u mojoj tintari, ali imam osjećaj da se ponovo vraćam na onu fazu od prošle godine (NE DAJ BOŽE!!). Jedina je razlika što sam sada sretna po ljubavnom pitanju (da, hvalim se) i što malo bolje igram pikado nego prošle godine (da, hvalim se). I očigledno sam postala umišljena, kad se već toliko hvalim svime i svačime.
Poanta je u tome da su svi dani postali nekako isti, tmurni i bljakasti otkako je završilo ljeto i otkako smo službeno na godišnjem. Nema više akcije, nema više muvinga, nema više ničega. To što malo protegnem nogice s vremena na vrijeme ništa je naspram protezanja nogica za vrijeme ljetnih mjeseci. Nezaposleni ljudi stvarno su najsjebanija ljudska bića koja postoje na ovoj planeti, no nažalost, većina njih ne svojom krivicom. Neki svojom, jer kao niti jedan posao nije dovoljno dobar za njih. Jebajga druže učitelju, nitko ne nudi ured, 10 milja kuna plaće i klimu da ti puše po glavi. Za uspjeh se treba malo trgnuti i krenuti od nule.
Gdje, kako i zašto krenuti, to je sad drugi problem. Obično nam se ne da, obično mislimo da nemamo sreće i da baš taj posao nećemo dobiti pa niti ne pokušamo i obično ostajemo stajati na mjestu odakle smo i krenuli – odnosno, obično se ne pokrenemo jer smo sjebani od nedostatka posla i nečega s čime bismo zaposlili misli. U jednoj takvoj fazi prestala sam raditi ono što me stvarno veseli, olitiga pisati. Pati portal, pati web, pati blog, sve pati. A zašto? Jer sam glupača i jer previše razmišljam. Boli glava od toga, boli.
Nedostatak nečega što nas zaista uveseljava ili što nam ispuni dan (pa makar nas ne veseli) iz čovjeka izvlači sve ono najgore: lijenost, grintavost, drskost, pa čak i dozu bezobrazluka. I ono najgore od svega: upadamo u rutinu iz koje se kasnije izvlačimo – nikada. Dani se svode na izležavanje u krevetu i jebavanje svega svima po spisku: državi, institucijama, nedostatku posla koji bi voljeli raditi i tome slično.
Što kada bi promijenili ploču i počeli razmišljati o tome da ne trčimo za poslom, već da posao trči za nama? Ma nemoguće.
Ma faking jebeno moguće, samo što smo pizde koje se ne usude uzeti konce u svoje ruke i krenuti hvatati ne posao i život, već svoje snove. S vremena na vrijeme se zapitam je li ono što radim u redu; ono da se još uvijek pokorim želji drugih. Pa shvatim da nije nikako, jer to nije ono što ja želim. A želim cijeli svijet i još malo više od toga, a nikako i nikako da ga uhvatim jer sam zarobljena u željama nekih drugih. Ma zajebi ti to. Dosta su bile 23 godine života pokoravanja i rađenja svega po pe-esu. Izgleda da je krajnje vrijeme da se neke stvari okrenu malo drugačije, da se tuđe mišljenje prestane uvažavati i da o svemu odlučuje isključivo srce, a ne razum. Jedino tako čovjek zaista može biti sretan.
Neka nas prozovu idealistima i neka kažu da smo donkihotovski nastrojeni. Neka kažu da smo uzalud potrošili život, no mi ćemo znati da ipak nije tako. Potrošili smo život na ono što zaista volimo i čemu se veselimo. Jebeš ono kad sve ide po nekom tuđem planu. Neka ide po onom našem. Vjerujatno nismo isplanirali do kraja, no nije niti bitno – ionako nam je više-manje sve isplanirano od neke više sile.
Oslobođena teškog tereta pritiska, počela sam udisati zrak najljepšeg grada na svijetu. Ponovo sam u njemu našla mir i utočište. Ponovo sam našla sve ono što mi treba…zapravo, usudila bih se reći i ne samo to, već i puno više. Možda i nije tako ekstremno teško osloboditi svoje snove i živjeti život punim plućima. Samo se treba usuditi i to napraviti!