Kad mi je teško i kaotično u mislima, sjednem i popričam s nekim pametnijim od sebe. Pošto je Ris jedina realna i pametna za riješiti neke stvari, obično ona najebe pa mora slušati moje pizdarije o životu, smrti, ljubavi i životnoj mudrosti.
Više pametnog, a manje pizdarija bilo je ovog puta na repertoaru, a ja sam (konačno!!) ušla u psihu dotičnih ljudi o čijim postupcima razmišljam već neko vrijeme, pošto ih nikako ne mogu shvatiti.
Oni ne shvaćaju nas izbirljive, a mi ne shvaćamo njih koji ne mogu i ne znaju kako je to živjeti i biti sam. Sveo nam se život na traženje srodne duše i na činjenicu da moramo imati nekoga kraj sebe. Zašto? Pa jer tako očigledno diktira društvo. Ja se i dalje borim svim silama društvu dokazati da je moguće biti sam i da nas neke druge stvari tjeraju da budemo sretni i da idemo naprijed, no oni nikako da me shvate. Čak bi me u pojedinim situacijama nazvali izbirljivom.
Jesmo li zaista postali preizbirljivi i tražimo li nešto što ne postoji? – pitam se pitam nakon svega. Možda i je u nama samima problem, jer je naša slika ljubavi idealizirana. Prestali smo se boriti za nešto, nego tražimo onaj lakši put, onaj koji ćemo prijeći bez borbe trnjem, kamenjem, usponima i padovima. Pa, ako ćemo suditi po tome, onda smo zaista postali izbirljivi…
Ono što nas prokleto privlači istovremeno nas odbija, jer se bojimo. Nema druge definicije zašto se s vremena na vrijeme ponašamo tako kako se ponašamo. Nedodirljivi i izbirljivi koračamo svijetom tražeći savršenstvo, za koje smo svjesni da ne postoji. Čudno je to. Realisti, a opet u nekim oblacima. Tko bi nas pobogu takve razumio…
Pokrenuti tom nekom čudnom mišlju vodiljom, odbijamo ljude koji bi se vjerojatno prema nama ponašali kao nitko nikada. Vjerojatno bi nas nosili na rukama i dali nam cijeli svijet. Ali….ALI…nije to to. Nešto fali.
Fali osjećaj sigurnosti, jer ipak se iza kulisa skriva ranjena dušica koja je već nekoliko puta patila zbog ljubavi. Bojimo se da bi s nekim ljudima to zaista bilo to; ono što odbijamo da ne budemo povrijeđeni. Pa onda tražimo nemoguće i sami sebi stvaramo nepostojeće probleme te postajemo izbirljivi i nemogući pacijenti koji u većini slučajeva niti sami ne znaju što žele. Jednostavno, o tome rijetko kada razmišljamo, jer su nam misli zauzete nekim drugim stvarima koje osobno smatramo bitnijima; tj. za koje smo sami sebi rekli da su bitnije, jer za ono drugo još nije došlo naše vrijeme.
Stojimo na mjestu i ne krećemo se nigdje. Oko nas prolazi masa ljudi, a mi i dalje pod povečalom gledamo svakog od njih te tražimo i ispitujemo njihove mane kako bi ih prekrižili. Umjesto da napravimo suprotno: da tražimo vrline u čovjeku, a s manama da se zabavljamo kasnije. Da, postali smo preizbirljivi, dragi moji…
Prestali smo biti borci u jednom segmentu našeg života. Išli bi glavom kroz zid za nekim stvarima, a kad je ljubav u pitanju sledimo se. Možda jednostavno nije vrijeme i možda nas društvo krivo promatra i bezveze upire prstom u nas. Možda je sve to dio nekog plana, nekog većeg nego što ga mi možemo zamisliti. A možda, na kraju krajeva, nismo susreli tog nekog/tu neku zbog koje vrijedi pustiti sve i prepustiti se nekim osjećajima. Ali opet, jedan protiv sto…nešto tu ne valja brate mili. Izgleda da šačica nas ipak nije u pravu i da smo ovaj put zasrali (da izvinete na izrazu).
I dok zabijamo glavu u tlo kao ona živina velikih nogu i šutimo pred samima sobom kada je ljubav u pitanju, svijet ide dalje. Dok smo mi izbirljivi, drugi se vole. Mi volimo neke druge stvari. Naprimjer svoj posao. Ili svoje prijatelje. I tješimo se da nam je to dovoljno. Jest, dovoljno je, no pitam se do kada i pitam se hoćemo li pobijediti masu svojim razmišljanjem ili smo već davno poraženi od društva?
Who knows. Who cares. Nama je dobro i tako, s etiketom 'izbirljivaca' na čelu…
Post je objavljen 08.10.2013. u 15:39 sati.