Pokojnikov blog (by f. nagulov)

tako se dogodio klaun. bio je utorak i padala je krvava kiša i prekrila je grad kajanjima i ljudi su nabrajali molitve i sve se raspadalo.

nabrajanje je znak kraja. crvljivi predio svemira. šuplja kost. gađenje nad spoznajom bijede vlastitog postojanja. nebit ispoljena kao metak u čelu. raskol religije i povijesti. zlo. vrtoglavica. metaforika rastrgane sinapse.

sklon sam pokori. umit ću se u pepelu. neka religija nemara bude i religija jebanja. tebi ću, sjeno, u lice šiknuti bijelo i nevino dijete. a zatim ćemo i plakati zajedno. ja na tvojim grudima, ti na mojim preponama. zajedno da budemo križ. da od bježanja načinimo vrtuljak posrnulosti. onu staru priču o strmoglavljenom i niskom nebu. ono višegodišnje sve na trulim pragovima književnog apartmana.

dovoljno sam sklon pokori da kroz pukotine teksta ispoljim svoje razbijeno kvadratno lice. flagelant jedne intime. prapovijesno govno od čovjeka u dijabetičarskoj krvnoj slici najnovijeg vremena. ustrajni vojnik umiranja i silovatelj ich-forme... i još...

i još netko tko te tu i tamo poželi i kao anđela i kao kuju, ljubavi moja...

udara o kamen i pjeva.
razlijeva nebo izuzetim mjehurom boja.
ukazuje purpur.
voli.
rijetke ribe skupljaju
posljednje svjetlo
mitološke daljine.
prolaze mi kroz prste.
pjevaju.
volim ih.
u tim trenucima ne želim
pojmiti drugačije odnose.
sanjam da je moj svijet.
sanjam da je stvar po sebi.
da mu služim.
da mi rađa djecu.

oslobađam se ove sive navike... sad ću, samo da presvučem dušu.
ovo tijelo postalo je suviše bolesno.
čini mi se da sam ptica strpana u brončanu kutiju. tek ponekad spavam.
zanimljivo je sve to krstiti vinom i neofenima.
mislim, dobro je dok ide.
dok je minorizacija boli nalik prosječnom vođenju ljubavi.
ali... što će biti kasnije?
kad se budem tresao u magli svojih grčeva?
što ću onda?
ne znam... mislim da ni tada neću biti u stanju prevariti samog sebe.
to mi nikada nije polazilo za rukom. laži samozadovoljnih vode u spoznaju anđela.
ja sam ipak ovca, kako reče patologinja vlastite pedagogije, tu i tamo brbljam sa sobom, često se kajem, tuđe psovke ostavljam na životu.
nitko nema pravo biti koljač riječi.
riječi očituju boga.
one jesu bog, premda u to najčešće ne vjerujemo.
i zato ne mislim stati.
gotov sam, ali voljan san napraviti korak unatrag.
dosta je bilo obzira...
jedni ćemo drugima psovati majke.
uz cigaretu, to mi i ne ide tako loše.
probat ću spakirati dušu svoju na ovu tvorničku traku povijesti.
poezija se sastoji od krajeva i ne poznaje kraj.
probat ću teći suhim rijekama bijesa.
budem li imao sreće, na samom ću kraju naići na oprost.
bit će mi drago.
poljubit ću mu ruku. smijat ćemo se.
mislim da je za kraj dovoljno, za moj kraj.
stvari koje nemaju kraja morat će pričekati.
ja se oslobađam, ovaj tekst upija moja krvarenja. sloboda!

pjesma koju posvećujem nepunoj godini dana postojanja bloga pokojnici i pijanci na kojemu, čini se, u zadnje vrijeme dajem ama baš sve od sebe, što je jamačno činio i bog u svoje vrijeme, jer ipak je riječ o nekoj vrsti stvaranja svijeta.

na svom blogu spavao sam s ribama
iz bosutske vode
s djevicama crne noći i niskog neba
uviđajući kako nema metafore bez ljubavi
i nema slika bez metafore
slika u kojima mogu mirno spavati
čak i ako prije toga nisam oprao noge.
i dobro sam si lagao kad sam priznao
da je ovo novo rođenje
taj blog koji dijelim s ljudima koje volim
koje nikada nisam vidio
i koje stoga mogu voljeti
čak i više nego rođenu majku
i još rođenije žene iz snova
i prijatelje s večernjih kava. najrođenije.
vjerujem.
i na svom sam blogu svim demonima poezije
samozadovoljno sprašio metak u čelo
i dao ih morskih psima
koji katkad dolutaju i u mrtvu bosutsku vodu,
obično subotom nešto poslije ponoći
kada moji najrođeniji skupa sa mnom
prazne litrenke i jebu mater državi
koja nama odnikud ne da čak ni da budemo
pjesnici, a kamoli bankari punih džepova
s onim sisatim pičkama pod rukom
na jahti koja krstari svemirom
u obliku zvijezde ispod koje prolaze
sanjari iz gimnazijskih dana i uzdišu
jer jebiga od njih ništa
osim da puše cigarete, drkaju, piju
i nastave sanjati da se nešto
jebeno ozbiljno događa.
na svom sam blogu od slova činio toteme
od metafore pljuvao kičmu
i širio pismo u svetu pjenu
čijom utrobom valjaju se ljudi
jednako ustrajni u bježanju od svega
od čega smo još uvijek brži.


(2)

jedno sam jutro pokojnik
drugo pijanac
i nisam siguran da li se snalazim,
ali mi je drago biti između,
jer između je dovoljno nigdje
da se nakon svih ljudi
s kojima se više ne pozdravljam
čak pomalo i smirim.
u kutiji koja je moje kraljevstvo
u čijem sam ništavilu bog
koji ispunjava ekranske praznine
nekim uglavnom osobnim svjetovima
nalik na livade na kojima
dobre izmišljene djevojke vode ljubav
s velikom većinom stanja
moje duše.
moje crne duše koja ne zna ništa drugo
osim žderati suhomesnato
i psovati mozgu sve po spisku,
psovati mozgu koji ne da zaboravu
da je dokrajči, jer što bi onda želudac,
jadna mu majka, za kojeg boga bi on
po cijele dane jeo govna,
u vrijeme kada pjesnik masturbira
uplakanih očiju,
pokušavajući odmoriti od pisanja pjesama.
jedno sam jutro pokojnik
drugo sam jutro pijanac
i jedno sam jutro radoznao za slanje tipkomaha
drugo jutro šutljivo režim omege.


(3)

na svom blogu sjetio sam se svih ljubavi
koje sam s tolikom ustrajnošću godinama izmišljao
ne bih li si dokazao kako sam veliki pjesnik
kako izmišljenim predjelima svoje opstojnosti udišem
nasmijane znakove ljubavi
zelene točke koje kvragu gone vlakove
i onaj vječno pusti kolodvor na kojem sam
prije bosuta trusio jeftine Q-pakove
trudeći se biti jerofejev, premda tada nisam znao
da je još mučnija stvar
sjediti na klupi i gaziti svoj put koracima u mjestu
i režati na boga i piti pivo i rakiju
i pisati pjesme pokojnika i pjesme pijanca
i biti nagulov
i biti nagulov.
ali na svom blogu ponekad i to mogu,
ponekad mogu biti mrtav i živjeti,
premda fizika poezije još uvijek nije odšetala
tako daleko da preraste teslu
i njegove zabranjene teleportere.
mogu i ne moći a da opet jesam
i mogu ismijavati sve istine koje sam otkrio
jer na tom sam blogu sve.
jer na tom blogu biti sve znači biti pismo
i nestajati u bjelini elektronske pustinje,
skrivajući stoljeća u obližnjem USB-čistilištu
teškom dva gigabajta, što je dovoljno za čovječanstvo
koje sam povodom sebe prigodno i egoistički izmislio
tako da usput budem i altruist,
mada nikada nisam znao biti muzej
onako kao što sam bio
šlag na torti suvremene umjetnosti
pojedene u ratnom podrumu
uz mogućnost da realno gledano tada sve zaboravim,
pa tako i mamu i tatu
koji su mi rekli da dok su tu
meni neće biti ništa...
u njihovom naručju atomska bomba bila bi vatromet
lansiran prigodno za vinkovačke jeseni
kada s ekipom hvatam i nešto skuplje limenke
uz koje posrtanje jezika slijede radosni ritmovi
svemirske tamburice praćene
ekliptičnom pomrčinom izvanzemaljskog bećarca
o čije se deseteračke brežuljke
tajanstveno spotaknuo i
tek nerođeni ern malley,
onako bolesno dobar od nepostojanja!


(4)

na svom blogu čak sam i bio umjetnost!
i shvatio sam da to nije ništa posebno... tim više što danas
poeziju svi pišu, a nitko ne čita, vjerojatno da bi se ispunilo
pismo nesretnog branka miljkovića
i da bi analogijom i njegov genij bio serviran u plastičnom tanjuru
postmodernističkih prosjeka.
čak mi je došlo da i tamo budem čovjek
i da s ljudima raspravljam o utakmicama koje se
po novom igraju nedjeljom navečer.
i da se igram s njima.
i da glumimo da se ljubimo i da u što sivijem smijehu
postojimo prepričavanjima kultnih filmskih crno-bjelina
pored kojih ni gramofonska ploča nije više
od plesnog podija.
stoga se nadam kako ću ostati tamo još pokoje stoljeće
gubeći vrijeme na sreću koju volim vidjeti
u kadrovima osobnog preživljavanja.
ostat ću... i kao pokojnik i kao pijanac.
malo jerofejev, malo nagulov,
u litrenci ljubavi u litrenci mržnje
u ritmu bez kostiju
na ribljem pladnju
na kamenom stolu kajanja.

ekran s metkom u čelu... rasipanje.
nekoliko nepročitanih stranica svega.
stol preliven crnim čajevima.
psovka udavljena žicom.
redanje rečenica.
napokon, situacija da osjećam onaj pretjerivački umor
dok pišem o nastojanjima
povratka u hram ljubavi,
u kutiju crnog mramora
i toliko poželjnog spokoja u dvoje.
nižem rečenice,
ali time ništa ne postižem osim saznanja
da ću za manje od tri sata
svoja usta, uz obalu bosuta,
začepiti plastičnom pivskom cimbalom,
prizivajući starozavjetne moći
bježanja iz vlastite pustinje.
dakako, bez uspjeha.
s papirnatom suzom u oku.

bila je blizu, sasvim, na tanenoj potplati
od vjetra, dovoljno neznatna
za dugotrajan put kroz
dugometražni film doživotnosti.
i pružila mi je ruke, sjećam se,
i bio sam toliko sretan
da sam poželio letjeti s njom,
letjeti oplakan mjesečevom posteljom,
ali umor je bio veći.
nad slikom jedva pronađene ljubavi
nadvila se ponoćna oluja.
lom stakla odveo me je u nepoznato.
i tako sve do jutra, kada sam se probudio,
sam, i kako već ide, zapalio nekoliko jutarnjih cigareta,
skuhao kavu, gledao kroz prozor.
a bila je blizu,
blizu kao savjest,
kao riba ispružena u tanjur s plavom crtom
iz studentskih dana
uživanja u nemaru,
u onoj slatkoj kulturi prepuštenosti
svakodnevici nerađenja ničega,
na obzorju nadilaženja
svakodnevnih emocionalnih opušaka
naših dotrajalih života,
trošnih muzeja čiji su izložbeni zidovi
prekriveni čistim crnim slikama.
primjerima ubijenih boja...

na goyinoj slici
čovjek je smrti raširio ruke
prkosno kao robot
u inat majstorima gaženja
pomišljajući na nektar slobode
što čeka ga u ništavilu.
čuo se hitac
i krik tišine tutnuo je kroz
krvavi snijeg
stopama umornih vukova
što izdišući u grmlju
čekaju i dalje svoju mesiju
svoju alfu raširenih ruku
ideju nepovrata
raspršenu u sve gušćoj magli
nad šturim bezimenim krajem.
sloboda je ideologija ljubavi
vrijedna prkosa i u času
konačnog smrtonosnog poniženja
krika tišine
što para prešućena
kraljevstva nebeska...
moja petokrako, moja raspeta ljubavi,
koliko stoljeća duhovi naše djece u limbu
još moraju čekati tvoj
lavlji silazak nad smrznuti pakao?
meni fale moji.
ja plačem.
i više nemam snage za borbu.
godine ubijaju svojim lažima.
podmukli meci.

kombinirao sam poeziju i pivo.
jedna pjesma, jedna limenka piva, pa malo
đoletove akustike.
i onda iznova.
činio sam to dok se nije smračilo
i dok me preostala šačica društva nije zvala van.
ili mi se učinilo.
jer kući sam se vraćao sam, naručio hamburger,
sreo debelu jelenu iz autobusa za osijek,
šetala je psa, neku crnu lajavu brlju-mrlju,
i izgledala je umorno
zbog svog iscijeđenog dečka
tupavog pogleda u prazno,
koji nikada neće pronaći dublje značenje ljubavi
od onog među njenim nogama,
iako je i ona sanjala
da jednoga dana postane princeza.
noć sam začinio tihim
muziciranjem radija.
bilo je sparno.
bio sam sam.
čini se da poštujem tradiciju sebe...
rijetko kad mimoilazim tu istinu.

život je voda u krugu
ribe u njoj
psihološki mjehuri u ribama.
jednostavnost božje kombinatorike
još je prekrivena plesnim poljima
mrtvih paukova
i svjetlosnim odjecima sunca
daleko u podnožju
kolažirane planine.
i život je tako usput i pored svega
prasnuti od smijeha
i zabiti žlicu u žablje oko
što pluta pri vrhu vode u krugu
upijajući raseljene dijelove neba,
crno-bijele božje karikature
koje u stripu trotaktno pjevaju
svoju paničnu ideofoniju u falsetu.
i još je ona propuštena prilika
da se neke pjesme ipak
na kraju završe, poput mostova,
na voćnoj salati izostalih kiša.

duša razlivena na kamenu goleti
ostavila je kičmu
skromnu kao šljivu pod hladnim nebom
zamrznute anđeoske gimnastike očiju
što činila je suze
sedefastim iskazom one posebne
dječje tuge koju katkad nosim sa sobom.
i od toliko prijezira
njeno je stoljetno tijelo
ostalo savijeno u vitamin C,
pogled prema dolje,
uprtost u jezero jesenjeg lišća.
kratkoća lijepog i dugotrajnost nesanice.
puka nabrajanja.
uzaludnost reda.
i činilo mi se da se nikad neću vratiti po nju
i da bi najbolje bilo
ako je jutarnje sunce pojede.
ako na pragu vječnosti ostane spavati
barem još neko vrijeme.

zelena pjena zaklanog mjeseca
maše mišjim repom
tik do sovinog kljuna
koji se već satima ljubi
s televizijskom tišinom.

noć je bazen mizerije
u koju stanu kutija vizije i bijede
sa svim svojim pijanim dečkima i djevojkama
kojima sam pokosio tolike
livade pjesama
otpuhnuvši ih s otoka deluzije
prema arhetipu dalekih svjetala
umotanom u nečujni ples pauka
na srebrnom pismu paučine.

tragovi uboda nožem
od ovog su bloga načinili staru gospođu
koju držim za ruku
dok prelazi cestu.
ili ako je netko pljune, da joj ima tko obrisati lice.
svaki put kada pogledam te ožiljke
dođe mi žao što poeziju
nisam prestao pisati.
što sam viziju starog dječaka miljkovića
uzeo kao suvremenu naredbu ljubavi.
i da joj psovke odvažnih čobana samoće
prevedem u one divne niskokalorične metafore
koje joj spremim za doručak,
dok je još snena
i dok pomalo podsjeća
na anđela koji je nekoć bila,
onako vitka, plesna,
nikotinska.

nju staviš pod jastuk
i okreneš se na bok.
iako mi je TV jutros krepao kao mačka, onako, starinski, iza plota,
iako sam pljuvao zube i želudac u kadu kasno noćas nakon politre whiskeya i samoće,
mislim da je to put navraćanja na stare neodsanjane snove
i da bih načinio veliku pogrešku kada bih sada odustao...
učinit ću sve da dobijem svoju njivu natopljenu zlatnim peludom obližnjih anđela.
večerat ću ribu iz konzerve uz vino od deset kuna,
a zatim na obali bosuta upijati kolaže neba koji podsjećaju na slike uspavanih pejzaža
iz vremena kada je poezija trpila kanone
i svojim metaforama ljubila pergamenu sve dok ekran praznine nije postao
ona slatka palimpsestna pustinja kojom prolaze pjesnici rubova...
35 minuta prije kraja ove priče stavljam završnu točku i smijem se. dobro dođe.
dobrobit je napojiti sveta grla na mutnim vodama poezije.

Vise moje pjesme
nakon što ih je koznument, nezadovoljan njihovim začinima, zakucao na hladni stol svoje patološke metaforijade, te im iščupao srce, pomalo crno od mrtve rijeke čija se ohlađena crna krv pjesmama davno još zavukla u vene...

Nakon što su žive izgorjele izvikujući do neba ona nebrojena ljubavna značenja postojanja u paru s noćnim primjercima svemira.

Bilo ih je lijepo toliko vrijeme pisati. Biti rukama vezan za tekstove ispijajući iz njihovih mirnih tijela sladak okus neba.

A sada, oni vise na kukama. Vise poput kozjih leševa na klozetu onih slika prošlosti kojih se nerado prisjećam.
Slika u kojima sam raspeće vidio kao vrhunski primjer utjehe... kao snopove svježe trave čiju rosu rasipam po smrznutim tragovima spaljenog sunca...

Glupa trotočja. Bezimeno vrijeme. Što stojiš sada? Moje su pjesme mrtve.

neki se ljudi
vežu žicom o nebo
pa lepršaju u lopti od ništavila
poput zastava srušenih ideologija
na bijelom štriku za veš.
neki ljudi... zgužvani u poroznu sintaksu
koja provocira crno-bijelu
doživotnost mučnine.
pod njihovim stopalima
svijet podsjeća
na netom završenu priču.
na svemir obrastao
u bradu antičkog mudraca
umivenog u otrovnom izboru vlastite spoznaje
kao posljednje stvari
koje će se sjećati.
dovoljno velike za stoljeća
koja naposljetku proždiru
prevarene lažljivce
ugušene bijedom jezika kojim bijesno mucaju
za savršenim.
i tonu u sve dublje crnilo
prapoviješću zgaženog stakla!

u bojama krvi
praćene simfonijom seoskih zvona
i dvorišnih kapija
što laju na mjesec i krezube rine
niz koje cijedi se
posljednji privid kiše u očima žene
koja više ne zna kamo će,
nego zuri u prazno i šuti
i duboko u sebi plače čitavo evanđelje bijesa,
jer šutnja je ta koja usamljenike
podsjeća na vječno prokletstvo.
ovo je moja dvadeseta stvar ovdje
i pišem ju kad već ne molim
za bića posrnula
u lažne krugove ljubavi.
u sasvim skori pakao iz kojeg će se vratiti
još običnije sami.
još jadnije jadni.

potjerali su svjetlo u klaonicu.
zatim su ga zavezali za stol i pljuvali
krv po njegovim anđeoskim krilima.
tišinu je isparao krik smijeha.
usta zaokružena u zlo.
nisam se opirao.
ostao sam miran.
zadaća umjetnika je svojim nestajanjem
nadživjeti lažne velikane.
ne znači da ću uspjeti.
ali moram pokušati.
možda baš ovaj žuti znoj poniženja
što mi se cijedi niz čelo
u demonima probudi
ranjene ljude.
možda ih baš smijeh zaboli.
možda se spotaknu o vlastitu psovku.
a tada će i nada imati smisla.
i ja ću biti sretan
odlazeći u tišini na počinak.
lišen krika usta
zaokruženih u zao smijeh.
u tu mrtvu mačketinu iza ćoška.
u to govno što ne zna drugo
nego silovati umjetnost.

ovom prazninom
i dalje će plutati njive tekstova
zasoljene bojama filmskih noći
kojih nema mnogo
u ovoj crno-bijeloj današnjici
mržnje i prijezira.
i baš je šteta što ljudi ne podnose ljude
a toliko je knjiga napisano
da ih se spali.
da za preživjele ostane čista ljubav
kao potreba za blagoslovom
kao oživotvorenje nade,
one krhke spasonosne crte u daljini
iza koje slijedi nebesko crvenilo
sutona.

fora je što oni misle da su isus
ili čak malo više.
i fora je što na to ponekad doista zaplačem.
čudno je da ljudi tolika stoljeća
glume bogove.
više nije fora biti prorok kao nekad
i u svojoj kuhinji punih usta ljubavi
nazdravljati ljudima...
u ono divno vrijeme dok su janjetina i ljubav
išli zajedno.
uz odjek prijeponoćnih brončanih zvona
koji se pustim vinkovcima
razlijevaju poput krvi iz davno zaboravljenih
kaubojaca.
fora je, ali svejedno ne znam što da mislim.
jezik je uzvišen,
on će prikriti moje neznanje.
on će kletve manijaka prevesti u blagoslove.
a nakon toga
i prihvaćanje vlastite neznatnosti
bit će jednostavno kao more.
kao njiva.
sol svemira.

Stanu na stranicu A4 formata
onako... kao molitva priložena uz kuhano vino
i pržene kestene čiji se mirisi
šire kasnojesenjim vinkovačkim parkom
nekako golim od lišća i ljudi
kojih nema
i koje u te večernje sate
zamjenjuju tek izlozi:
neon i natrij što se ljube na ulici,
što u vunenim kapama vode ljubav
poput klinaca kojima je svejedno
hoće li nuklearna kriza biti prevladana
i hoće nakon nestanka nafte
i njihova djeca s istim žarom
čitati posrnula štiva starog dječaka Rimbauda.
Kojega sam, uzgred, i sam čitao,
razmišljajući o bijegu u Afriku
i transcedentalnom jahanju žirafa
u majmunskom podnožju Kilimandžara.
Svi moji Bogovi stanu u jednu molitvu
i ne vrijede više od dva tanjura graha.
Jer znam da, kad ekran presvučem u crno,
njihova snaga nepovratno tone
u zaborav... tužno kao povijest.

Duž ulice koju sam svakoga dana
gazio kao dijete
spustili su se papirnati snjegovi
koji su potjerali na jug
mnoge ptice.
Moje prijatelje, na primjer.
Duž ulice u kojoj sam začet,
pokraj sobice iz koje sam
sanjivo gledao u svemir,
pokraj oraha koji me je ljubio
svojom očinskom hladovinom
i koji je, naravno, davno posjećen.
Spustili su se papirnati snjegovi,
filmski snjegovi, snjegovi koji to i nisu,
jer eto, i ta je ulica sada
tek dio mojih prisjećanja
bez kojih ne mogu
šetati onim ulicama
kroz koje svi prolaze
kao stranci, onako šutke,
pogleda pognutih u vlastitu cipelu.

Pokoji auto zagrebe crnim zrakom kao opušak po zavjesi opruženoj na cestu od šivaćeg stola... škare gutaju mrtve jezike i pljuju rijeku. Mjesečina proviruje kroz rijetke ključanice slijevajući se poput krvi niz tipkovničarske slovne padine. Tišina. Dašak sumaglice i lavež dvorišnih kapija... sve smo bliži nebu. Ponoćne vijesti. Himna koju pjevušim kao kakvu MTV-jevsku novotariju u onim pretežno animiranim ciklusima reklama. I pismo bez kraja. Pismo nema kraj. Pismo bez kraja... historizam suvremenosti. Stalna okrenutost prošlom. Tipkovnica viška. Lavež dvorišnih kapija, pisanje koje iziskuje paralizu smisla, pisanje zbog pisanja, rijeke točaka i zareza...

Ne znam postoji li tiši prizor među mrtvim slikama. Kao plutanje u crnilu ribljeg mjehura. Ustrajnost u pisanju. Kontinuitet ubijanja sebe u preživljenosti pisma koje ionako ne može umrijeti (jer pismo je i slika, kao što je i ništa)...

Ne znam postoji li i ne znam što postoji. Sati razmišljanja završavaju tragom cigaretnog dima koji izrađuje fantastičnu čipku na grudima noćnog niskog neba. Ništavilom obitavaju nedosegnuti vrhunci ljepote... anđeli u zamišljajima, neobrađeni komadi kamena i blata...