Stanu na stranicu A4 formata
onako... kao molitva priložena uz kuhano vino
i pržene kestene čiji se mirisi
šire kasnojesenjim vinkovačkim parkom
nekako golim od lišća i ljudi
kojih nema
i koje u te večernje sate
zamjenjuju tek izlozi:
neon i natrij što se ljube na ulici,
što u vunenim kapama vode ljubav
poput klinaca kojima je svejedno
hoće li nuklearna kriza biti prevladana
i hoće nakon nestanka nafte
i njihova djeca s istim žarom
čitati posrnula štiva starog dječaka Rimbauda.
Kojega sam, uzgred, i sam čitao,
razmišljajući o bijegu u Afriku
i transcedentalnom jahanju žirafa
u majmunskom podnožju Kilimandžara.
Svi moji Bogovi stanu u jednu molitvu
i ne vrijede više od dva tanjura graha.
Jer znam da, kad ekran presvučem u crno,
njihova snaga nepovratno tone
u zaborav... tužno kao povijest.
Post je objavljen 03.08.2008. u 15:29 sati.