Pokojnikov blog (by f. nagulov)

potjerali su svjetlo u klaonicu.
zatim su ga zavezali za stol i pljuvali
krv po njegovim anđeoskim krilima.
tišinu je isparao krik smijeha.
usta zaokružena u zlo.
nisam se opirao.
ostao sam miran.
zadaća umjetnika je svojim nestajanjem
nadživjeti lažne velikane.
ne znači da ću uspjeti.
ali moram pokušati.
možda baš ovaj žuti znoj poniženja
što mi se cijedi niz čelo
u demonima probudi
ranjene ljude.
možda ih baš smijeh zaboli.
možda se spotaknu o vlastitu psovku.
a tada će i nada imati smisla.
i ja ću biti sretan
odlazeći u tišini na počinak.
lišen krika usta
zaokruženih u zao smijeh.
u tu mrtvu mačketinu iza ćoška.
u to govno što ne zna drugo
nego silovati umjetnost.