|
pjesma koju posvećujem nepunoj godini dana postojanja bloga pokojnici i pijanci na kojemu, čini se, u zadnje vrijeme dajem ama baš sve od sebe, što je jamačno činio i bog u svoje vrijeme, jer ipak je riječ o nekoj vrsti stvaranja svijeta.
na svom blogu spavao sam s ribama iz bosutske vode s djevicama crne noći i niskog neba uviđajući kako nema metafore bez ljubavi i nema slika bez metafore slika u kojima mogu mirno spavati čak i ako prije toga nisam oprao noge. i dobro sam si lagao kad sam priznao da je ovo novo rođenje taj blog koji dijelim s ljudima koje volim koje nikada nisam vidio i koje stoga mogu voljeti čak i više nego rođenu majku i još rođenije žene iz snova i prijatelje s večernjih kava. najrođenije. vjerujem. i na svom sam blogu svim demonima poezije samozadovoljno sprašio metak u čelo i dao ih morskih psima koji katkad dolutaju i u mrtvu bosutsku vodu, obično subotom nešto poslije ponoći kada moji najrođeniji skupa sa mnom prazne litrenke i jebu mater državi koja nama odnikud ne da čak ni da budemo pjesnici, a kamoli bankari punih džepova s onim sisatim pičkama pod rukom na jahti koja krstari svemirom u obliku zvijezde ispod koje prolaze sanjari iz gimnazijskih dana i uzdišu jer jebiga od njih ništa osim da puše cigarete, drkaju, piju i nastave sanjati da se nešto jebeno ozbiljno događa. na svom sam blogu od slova činio toteme od metafore pljuvao kičmu i širio pismo u svetu pjenu čijom utrobom valjaju se ljudi jednako ustrajni u bježanju od svega od čega smo još uvijek brži. (2) jedno sam jutro pokojnik drugo pijanac i nisam siguran da li se snalazim, ali mi je drago biti između, jer između je dovoljno nigdje da se nakon svih ljudi s kojima se više ne pozdravljam čak pomalo i smirim. u kutiji koja je moje kraljevstvo u čijem sam ništavilu bog koji ispunjava ekranske praznine nekim uglavnom osobnim svjetovima nalik na livade na kojima dobre izmišljene djevojke vode ljubav s velikom većinom stanja moje duše. moje crne duše koja ne zna ništa drugo osim žderati suhomesnato i psovati mozgu sve po spisku, psovati mozgu koji ne da zaboravu da je dokrajči, jer što bi onda želudac, jadna mu majka, za kojeg boga bi on po cijele dane jeo govna, u vrijeme kada pjesnik masturbira uplakanih očiju, pokušavajući odmoriti od pisanja pjesama. jedno sam jutro pokojnik drugo sam jutro pijanac i jedno sam jutro radoznao za slanje tipkomaha drugo jutro šutljivo režim omege. (3) na svom blogu sjetio sam se svih ljubavi koje sam s tolikom ustrajnošću godinama izmišljao ne bih li si dokazao kako sam veliki pjesnik kako izmišljenim predjelima svoje opstojnosti udišem nasmijane znakove ljubavi zelene točke koje kvragu gone vlakove i onaj vječno pusti kolodvor na kojem sam prije bosuta trusio jeftine Q-pakove trudeći se biti jerofejev, premda tada nisam znao da je još mučnija stvar sjediti na klupi i gaziti svoj put koracima u mjestu i režati na boga i piti pivo i rakiju i pisati pjesme pokojnika i pjesme pijanca i biti nagulov i biti nagulov. ali na svom blogu ponekad i to mogu, ponekad mogu biti mrtav i živjeti, premda fizika poezije još uvijek nije odšetala tako daleko da preraste teslu i njegove zabranjene teleportere. mogu i ne moći a da opet jesam i mogu ismijavati sve istine koje sam otkrio jer na tom sam blogu sve. jer na tom blogu biti sve znači biti pismo i nestajati u bjelini elektronske pustinje, skrivajući stoljeća u obližnjem USB-čistilištu teškom dva gigabajta, što je dovoljno za čovječanstvo koje sam povodom sebe prigodno i egoistički izmislio tako da usput budem i altruist, mada nikada nisam znao biti muzej onako kao što sam bio šlag na torti suvremene umjetnosti pojedene u ratnom podrumu uz mogućnost da realno gledano tada sve zaboravim, pa tako i mamu i tatu koji su mi rekli da dok su tu meni neće biti ništa... u njihovom naručju atomska bomba bila bi vatromet lansiran prigodno za vinkovačke jeseni kada s ekipom hvatam i nešto skuplje limenke uz koje posrtanje jezika slijede radosni ritmovi svemirske tamburice praćene ekliptičnom pomrčinom izvanzemaljskog bećarca o čije se deseteračke brežuljke tajanstveno spotaknuo i tek nerođeni ern malley, onako bolesno dobar od nepostojanja! (4) na svom blogu čak sam i bio umjetnost! i shvatio sam da to nije ništa posebno... tim više što danas poeziju svi pišu, a nitko ne čita, vjerojatno da bi se ispunilo pismo nesretnog branka miljkovića i da bi analogijom i njegov genij bio serviran u plastičnom tanjuru postmodernističkih prosjeka. čak mi je došlo da i tamo budem čovjek i da s ljudima raspravljam o utakmicama koje se po novom igraju nedjeljom navečer. i da se igram s njima. i da glumimo da se ljubimo i da u što sivijem smijehu postojimo prepričavanjima kultnih filmskih crno-bjelina pored kojih ni gramofonska ploča nije više od plesnog podija. stoga se nadam kako ću ostati tamo još pokoje stoljeće gubeći vrijeme na sreću koju volim vidjeti u kadrovima osobnog preživljavanja. ostat ću... i kao pokojnik i kao pijanac. malo jerofejev, malo nagulov, u litrenci ljubavi u litrenci mržnje u ritmu bez kostiju na ribljem pladnju na kamenom stolu kajanja. |
| < | kolovoz, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv