u bojama krvi
praćene simfonijom seoskih zvona
i dvorišnih kapija
što laju na mjesec i krezube rine
niz koje cijedi se
posljednji privid kiše u očima žene
koja više ne zna kamo će,
nego zuri u prazno i šuti
i duboko u sebi plače čitavo evanđelje bijesa,
jer šutnja je ta koja usamljenike
podsjeća na vječno prokletstvo.
ovo je moja dvadeseta stvar ovdje
i pišem ju kad već ne molim
za bića posrnula
u lažne krugove ljubavi.
u sasvim skori pakao iz kojeg će se vratiti
još običnije sami.
još jadnije jadni.
Post je objavljen 07.08.2008. u 14:13 sati.