na goyinoj slici
čovjek je smrti raširio ruke
prkosno kao robot
u inat majstorima gaženja
pomišljajući na nektar slobode
što čeka ga u ništavilu.
čuo se hitac
i krik tišine tutnuo je kroz
krvavi snijeg
stopama umornih vukova
što izdišući u grmlju
čekaju i dalje svoju mesiju
svoju alfu raširenih ruku
ideju nepovrata
raspršenu u sve gušćoj magli
nad šturim bezimenim krajem.
sloboda je ideologija ljubavi
vrijedna prkosa i u času
konačnog smrtonosnog poniženja
krika tišine
što para prešućena
kraljevstva nebeska...
moja petokrako, moja raspeta ljubavi,
koliko stoljeća duhovi naše djece u limbu
još moraju čekati tvoj
lavlji silazak nad smrznuti pakao?
meni fale moji.
ja plačem.
i više nemam snage za borbu.
godine ubijaju svojim lažima.
podmukli meci.
Post je objavljen 14.08.2008. u 12:05 sati.