petak, 01.02.2019.
Trenutak u međuvremenu
|
...pokušao sam uhvatiti na jedan svoj poseban način,a to znači uslikati grad bez ljudi u vrijeme kad prelaze ulice, prolaze, zebre,parkove itd.Dakle uhvatiti trenutak u oku objektiva kad se u kadru neće vidjeti da se nešto kreće.Za taj podhvat odlučio sam uzeti dva kriterija,a to je da nesmije u kadru biti nigdje pješaka ili biciklista u prolazu,niti neko drugo motorno vozilo koje bi se vidjelo da je u pokretu.Naravno parkirane automobile nisam mogao maknuti,kao ni sve ostalo drugo što bi nagovještavalo ili izgledalo da je grad uistinu prazan.
Prihvatiti se tog izazova,rekao bih da je to taman posao za nekoga koji nema ništa drugo pametnije za radit i koji je u glavi,reklo bi se malo prošvika,pa se prihvatio fotkanja,kako bi uslikao prazan grad.Upravo tako na neke trenutke sam se i osjećao dok sam stajao vani na uglu nekog trga,ulice,parka ili raskrižja i ponekad po pola sata ili sat čekao taj trenutak na koji vrebam,spremno i napeto prateći kako se situacija predamnom odvija i što se gdje kreće,kuda i kamo ide i od kuda što dolazi ili odlazi. Trajalo je to nekoliko dana,po hladnoći i to uglavnom u svakim danom,a ne samo vikendom subota i nedjelja,kao iz fola, onda je manje ljudi,pa će biti lakše uslikat,ili ako je kišni dan također.Često je bilo prizora kad se pred amnom na trgovima ili raskrižju kreće i izmjenjuje non-stop 4-5 ljudi i 4-5 vozila i to je znalo potrajati i koji sat vremena i više i nikako dočekati trenutak kako bi u objektivu uhvatio ono što želim.Da bi uhvatio ono što želim morao sam biti napet ko puška i čekati taj trenutak,jer ako ga propustim,na sljedeći ću morati možda čekati i sat vremena ili možda doći sutra opet,a znalo je koji put tako i biti. Imao sam neki feeling da su me ljudi koji su pored mene prolazili,a pogotovo oni koji su možda ili me jesu prepoznali,na mjestima gdje sam znao i duže stajati i čekati promatrali kao nekoga kojem nisu baš sve ovce ili šarafi u glavi na broju. Kad zatopli i kad počnu dolazit turisti u naš grad,takav podhvat je drugi par postoli,a da ne govorim o ljetu.Zato se i jesam u to upustio sada zimi, dok je puno manje gužve i ljudi vani, što opet ne znači da je do razultata začinjenog strpljenjem,stajanjem i čekanjem bilo lako doći.Neki će možda pomisliti,uslikati to je peace of cake....pa možda i je,ali negdje noću,poslije 22 ili 23 sata,ili kad kiša pada,pa nema vani nikog.                   Oznake: fotografija |
