nedjelja, 31.05.2009.
Strah ili radost ?
|
Osim izborne.Hrvatsku ovih dana sve više potresa i Loto groznica,jer cifra na dobitku 7/39 popela se na vrtoglavih 32 miliuna kuna,šte će reć oko 4.75 miliuna eurčića.Što je vjerovatno jedan od najvećih dobitaka u Hrvatskoj u toj loto varijanti.Ja kao pojedinac,još nisam uplatio jedan ispunjeni listić svoje kombinaciju,ali još se razmišljam,da li to učiniti ili ne.Budući da mi je privremena financiska situacija spala na vrlo niske grane,vjerujem da svako ko bi bio na mom mjestu priželjkivao bi na lotu nekakav dobitak,pa makar i onaj s 4 pogodka.Taman da nešto kapne,rećemo....makar za kavu ili cigarete.Ja vjerujem da svako od građana koji su uplatili loto listić 7/39,pogotovo kad je tako velik dobitak,svako zamišlja sebe kao dobitnika,makar sigurno ima slučajeva da na jedan loto listić igra više igrača,jer time će se vjerovatno glavna nagrada međusobno podjelit,međutim ja bi u ovom slučaju kao glavnog dobitnika metnuo pojedinca,a koga bi drugog mogao zamislit bolje nego sebe.
 Dakle da krenemo redom kako zamišljam sebe kao dobitnika,i šta mi se u ovom momentu dok ovo pišem glede toga po glavi mota.Sama pomisao na osvajanje nagrade u meni budi strah i radost.Zašto strah,a zašto radost??? Pa sigurno da bi s tim novcem u prvom redu doživotno rješio svoje egzistencialno pitanje uključujući i dobar dio od onih mojih 42 želje koje sam si zaželio u 2009.oj,a riješio bi još i štošta drugo ne samo sebi,kako ne bi pomislili da sam egoist,nego i svojim najbližima ili bar u dobrom djelu jako pripomogao,a šta bi s ostatkom iznosa učinio,mislim da je glupo da s tim nabrajam u detalje.To šta bi rješio svoje egzistencialno pitanje, a tu bi nabrojio stambeno,zdrastveno i mirovinsko osiguranje...to bi mi vjerovatno donjelo određenu sreću...ali postoji i druga strana medalje. Budući da sam loto listić uplatio kao anonimac,niko u Hrvatskoj nema moje osobne podatke,glede toga...osim što bi se saznalo da je uplatni listić dobitne kombinacije uplaćen na tom i tom mjestu u tom i tom gradu.Sad se ja pitam...ja kao anonimac,osvajać glavne premije-32 milijuna kuna,koliko ću ja dugo izdržati u svom gradu da ostanem anoniman.Kako se ponašati pritom u društvu i ostati normalan ( ne skrivam mogućnost da bi mi pritom porasli apatiti),a da niko ništa ne posumnja.....kako dugo držati tu tajnu.Jer predpostavljam,da neko na neki način,posumnja ili sazna o meni kao o novopečenom miliunašu,a takav glas bi se vjerovatno među mojim društvom jako brzo raširio,a širio bi se i dalje, to bi moglo za mene imati i vrlo negativne posljedice.Tu bi se sad dalo svašta nabrajat i izmišljat..bilo kako bilo život bi mi se preko noći promjenio.E sad je pitanje na šta i koliko dugo bi imao pritom svoj mir i kako ostao svoj i normalan kakav sam bio i prije osvajanja nagrade.Zato....sam sebi bi zaželio ipak nekakav dobitak,ali da on ne bude tako visok, ako mora bit,nek bude takav da se malo pomognem i stanem na noge,bar dok ova kriza ne prođe,a dalje kako bude. |
srijeda, 27.05.2009.
Prokleta uniforma
|
Evo ovako....da krenem od početka...Ugostitelj sam po struci....KV samostalni konobar po zanimanju...tako piše u mojoj doplomi nakon završene ugostiteljske škole.
Budući da u mom gradu u vrijeme mog odabira za životno zanimanje nije bio baš neki veliki izbor,moglo se birati sljedeće: ili ćeš biti konobar ili kuhar,što će reć ugostiteljska škola,ili si mogao birati biti poljoprivrednik.Ustvari,ne sjećam se točno,jer to je bilo već dosta davno...je li osim ova tri bio još koji smijer obrazovanja.Ja u stvari u počeku nisam htio odabrat ugostiteljsko zanimanje,a niti želio biti poljoprivrednik.Budući da imam...recimo...nekakav prirodan dar za crtanje, u početku opredjeljanja,ambicija mi je bila završiti neku likovnu školu,ili biti nekakav umjetnik,ali za takvo školovanje trebalo je otići u Zagreb...ili neki drugi veći grad...ali...kako mi škola nije baš najbolje išla....ustvari bio sam osrednji učenik...otpala je mogućnost da dobijem nekakvu stipendiju za dalnje školovanje,kakvu su dobivali samo najbolji učenici,a s druge strane....nisam živio u nekoj imućnoj obitelji koja bi takvo školovanje mogla plaćat. Međutim...kako bilo da bilo, malo stegnut nemogućnošću da se školujem za ova zanimanja,nije mi bilo druge,a nekako mi se u to vrijeme mog odabira i činilo da će za mene dobro bit ako se opredjelim za ugostiteljsku školu...smjer konobar,jer....konobari koji su radili po raznoraznim ugostiteljskim objektima u ono vrijeme uvjek su imali relativno dobru plaću i dobre napojnice...kažem u ono vrijeme,a pri tom mislim unazad 20-ak godina,jer...raditi u turizmu,a pogotovo biti konobar značilo je imat uvjek pun novčanik. I tako ja sav sretan,unaprijed zamišljajući sebe s podebljim novčanikom u džepu....upišem ugostiteljsku školu...smjer konobar,koju nikad nebi upisao da sam znao šta će mi to zanimanje u budućnosti donijet.  I završim ja ugostiteljsku školu...smjer konobar...i zaposlim se ja...i radim u prvom,drugom,trećem restoranu..ali u svakom od njih relativno kratko.Kažu meni šefovi još na početku na prvom radnom mjestu:´´nisi ti za konobara,nemaš ti taj feeling,pokušaj si pronaći neki drugi posao´´...međutim nisam ja to tako ozbiljno shvaćao,u stvari u početku sam mislio da mi to govore jer se u par navrata znalo desit da sam gosta vrućom juhom zalio za vrat,ili izlio maneštru nekoj tamo stranjkinji u krilo,ili prolio vino po stolu...ili ovo...ili ono...međutim...sve su to greške koje se svakom dešavaju..pogotovo meni kao početniku u tom poslu,i mislio sam da se tu nema šta za zamjerit...jest da se zna desit,nije ugodno niti lijepo..al jebi ga...šta je tu je...´´desi se i sestri dijete´´ što bi rekao moj,sada već pokojni profesor iz ugostiteljstva....I tako...mislim ja...´´ma pričajte vi šta hoćete,mogu ja to´´I tako krenem ja dalje...za konobarenjem...i dobijem ja posao na putničkom brodu...riječnom...i plovim ja Dunavom...radeći kao konobar i opet ja nosim krive narudžbe na krivi stol...i opet zalijevam goste s juhom...i opet radim kratko....I opet kaže onaj šef...´´slušaj ti mali..ako želiš poslušat moj savjet mani se tog posla....nisi ti za to,nemaš ti taj feeling´´..međutim u meni želja za dobrom zaradom...pogotovo sad kad radim u inozemstvu..jaća je nego ikad...jer sad dobivam plaću i napojnicu u njemačkim markama...sad sam ja ono postao kao neki dasa i mislim si ja opet´´ma nema šanse da odustanem od konobarstva,mogu ja to...i nastavom ja radit i dalje na brodu...plovim Dunavom...ali ne radim kao konobar..premjestili me na drugo radno mjesto,a kako i ne bi,kad u restoranu zalijevam goste juhom...Mislim si opet ja..pa zalijevaju i drugi,pa šta onda....i dalje nastavljaju radit u restoranu...i zašto samo na mene uvjek neko ima pik.Međutim dobro...šta je tu je,sad radim u kuhinji...gulim krompire.mrkvu i ostalo šta treba...perem prljave tanjure.perem mastan pod,praznim smrdljive kante za smeće...odštopavam zaštopane sifone...i dobro...šefovi svi šute jer dobro perem...niko niš ne prigovara...i radim ja dobro..bez primjedbe..ali opet meni non-stop konobarstvo u glavi, makar sam dobro radio, i gulio krompire i mrkvu i sve ostalo šta treba,bilo mi je nakako ispod časti to radit...jer ja sam konobar...´´nisam završio školu da gulim krompire i mrkvu i perem prljave i masne tanjure...i pod´´...mislim ja sebi....bit ću ja konobar,mogu ja to...jer oko konobara se motaju zgodne cure,on je u restoranu uvjek u kontaktu s njima,a i ostale personalke se lijepe za njih,jer svaki konobar je čist,uredan,ispeglan i obrijan,a pritom i namirisan.Kad takav radi u restoranu i služi bogate goste,to znači da ima i manire lijepog ponašanja i uglađenosti,a pri tom mora biti uvjek nasmijan s određenom dozom humora,jer na takvog se svaka cura pali,a nikoja ni ne šljivi onog prljavog i smrdljivog perača suđa u kojeg ne bi ni cipelu obrisala a kamoli zagrlila...koji je pokupio sve mirise kuhinje natopljene u ljepkavom znoju ...nikoja neće ni prismrdit blizu....Mislim ja sebi...´´ili konobar ili ništa...moram ja ganjat cure ko i ostali konobari a i njemačke marke zarađivat´´..I tako igrom prilike..premjeste mene šefovi opet...na drugo radno mjesto...ali opet nisam konobar...sad radim za šankom...i opet je sve dobro...svi zadovoljni....niko ne prigovara.....čujem samo hvale na moj račun..i napredujem ja,napredujem...postanem asiastent F&B managera...šta će reć pomoćnik direktora hrane i pića)...i tako ja konačno sretan,a usto nisam konabar,a svajedno ganjam cure i imam uspjeha u tome...potrefio me posao koji nikad nisam ni sanjao...yes da je odgovoran i naporan....ali meni to ide.I taman kad pomislih da ću uhvatit posao svog života...i u njemu završit karieru...eto...opet novi peh....ali ne...ne,ne...ne mojom greškom kako ste u prvi mah pomislili. Brod je prodat drugoj kompaniji,a ja pomislih...evo taman da još godinicu-dvije odradim i na konju sam...ali eto....nemere to tako...kotač sudbine se opet okrenuo.I dođem ja opet doma...i krenem tražit posao,a koji ću drugi nego onaj iz struke...to znači opet konobar I eto tako...opet se ponavlja moja konobarska priča iz početka vezana uz taj posao...i dan danas.I tako sam ja došao do naslova ovog posta,prokleo sam ovu konobarsku uniformu i onu leptir mašnu i bjelu košulju i crne hlaće i cipele...koja dosad u životu nije učinila da u tom poslu uspijem...ali da nebi bilo zabune,više pritom krivim sebe nego oniformu ..šta se posla tiče...eto priznajem...nisam uspio u konobarstvu....a ako nisam do sad,sigurno neću ni od sad,makar neki kažu da nada umire posljednja,ja mislim da u ovom slučaju moja nada je već napola mrtva. I pitate se možda vi...koji se sve ovo do ovdje pročitali...ili razmišljate...da sam možda glupan i šta sam toliko navro na to konobarstvo,bolje da sam slušao šefove kad su mi ono govorili...ili ako nisam za taj posao...zašto nisam napravio prekvalifikaciju za nešto drugo.Ali ja mogu reći da sam puno puta razmišljao i o toj prekvalifikaciji...kad sam uvidio da mi posao ne ide od ruke kako treba i kad su mi šefovi tako i tako govorili...ali eto...sticajem okolnosti...a i faktora koji su utjecali na to da to ne učinim...do danas nisam se prekvalificirao....ali prvom prilikom... |
