Plastično je fantastično

Nedavno je na američkom web portalu "Alter Net" objavljen članak autor Stiva Wilsona "7 dangerous Lies About Plastic" (7 opasnih laži o plastici) koji je na jednom mjestu skupio toliko faktoida da se jednostavno čovjek zapita trebali se na takvo što osvrtati i trošiti vrijeme na komentiranje. Poznati novinar "Plastic & Rubber Weekly"-ja Anthony Clark odbio je kontrirati tim nevjerojatnim navodima i sklopovima, samo je prokomentirao u svom članku: "Iskreno, ne znam kako uopće spavate ili imate snage pogledati u oči svojoj obitelji za vrijeme doručka, čak i da je pola istina od onoga što je napisano". Ali, dao je link na originalni članak AlterNet-a i upozorio čitatelje da im čitanje neće biti ugodno.

Ja ne mislim tako. Toj nevjerojatnoj kampanji (možda bi bolje bilo reći da se radi hajka) protiv plastike, upornoj, koje je upravo onakva kakvom se optužuje da je pro-plastična kampanja, treba se argumentima i znanstvenim dokazima suprotstaviti. Stalno, dosljedno, strpljivo i stručno. Jer, nikom od nas nije svejedno gdje i kako živi, da li ono što koristi nosi opasnosti, je li otrovno i ima li boljih rješenja.

Odmah da bude jasno, u plastičarskoj - bilo proizvodnoj, bilo prerađivačkoj industriji koje je dana vrhunac (kemijske, tehnološke, strojarske, informatičke i ine) tehnologije danas u svijetu rade milioni dobro obrazovanih i osposobljenih radnika, koji zarađuju svoje plaće, koji brinu o svojim obiteljima i kojima nije svejedno je li njihova firma zagađivač okoline u kojoj upravo oni i njihova djeca žive.

Na žalost, malo tko s te alternativne scene nudi bolja rješenja, a upravo sa spinovima, miješajući kruške i jabuke, primjenjujući taktiku "zna se", "poznato je", "svi su rekli" ili korištenjem malih jedinica kako bi brojevi bili veći, odnosno korištenjem kompliciranih izraza (sjetite se naših bivših političkih govora), kako bi bili nerazumljivi, ili istrgnitim citatima, omalovažavanjem znanstvenika i znanstvenih instituta - jer su kao potplaćeni od strane industrije - zavaravaju potrošače i nepotrebno ih navode, ono što se u informatičkom riječniku zove, na "Trojana" - računalni virus koji navodi korisnike da sami sebi učine štetu.

Kako se radi o jednom od najvećih "alternativnih siteova" u Americi, potrudio sam se prevesti cijeli njihov članak kojeg u originalu možete vidjeti na sljedećem LINKU, a ispod svake "laži" napisao sam svoj komentar. Pa ukoliko imate strpljenja - pročitajte:

7 opasnih laži o plastici

"Puno plastike" je puno novca, a industrija plastike preživljava izbjegavajući zakonski nadzor stvaranjem velikih spinova. Ovdje je ono što trebate o svemu tome znati.

Da biste dobili diplomu inženjera kemijske tehnologije u Sjedinjenim Američkim Državama, niti jedno američko sveučilište nema niti jedan kolegij o toksikologiji (kako se navodi u ČLANKU) kao dio osposobljavanja kemijskih stručnjaka. Izbacujemo nove kemičare i tehnologe s "božanskom moći" da manipuliraju s najosnovnijim prirodnim strukturama, bez da ih naučimo kako da mudro upravljaju time.

Gotovo sve što koristimo i trošimo u današnjim danima povezano je s plastikom stvorenom od strane tih kemijskih stručnjaka. Industrija koja proizvodi plastiku, dobro je predstavljena s Američkim kemijskim vijećem - American Chemistry Council (ACC) - koje ima godišnji budget više od 120 miliona dolara u funkciji zaštite njihove interesa. No, kako pošast od plastike sve više uništava naš okoliš, te kako polako dobiva pozornost političara, zabrinutih stanovnika i medija, tako i proizvođači plastičnih materijala i proizvoda kao i proizvođači koji plastiku koriste za pakiranje svojih proizvoda postaju sve agresivniji u obrani svojih očekivanih financijskih dobitaka.

Koristeći se taktikom iz "pravila igre duhanske industrije" (Big Tobacco's playbook), plastičarska industrija je preuzela "napadačku taktiku", političari su se s time suglasili, a široka kampanja dezinformiranja samo je zbunila javnost i preokrenula istinu u spekulacije. Puno plastike je puno novca, a industrija plastike se održava i preživljava izbjegavajući regulatorni nadzor stvaranjem velikih spinova.
(Pojašnjenje u boksu desno od autora bloga)

Obzirom na smanjeni budget regulatornih agencija, malo privatnog novca usmjeren za nadzor te industrije, kao i lijeni vodeći tisak koji sam sebi skače u usta, petrokemijska industrija ide dalje bez nadzora. Evo u nastavku nekoliko najvećih laži s kojima se služe.

KOMENTAR:
Slažem se, puno plastike je puno novca. Pa cijelo naše djelovanje jeste usmjereno da za svoje potrebe proizvedeno što bolje, praktičnije i ekonomičnije proizvode i tu se je plastika pokazala kao jedan od najprimjenjivijih i najpogodnijih materijala. Naravno, kada se nešto proizvodi, treba se ostvariti dobit, kako bi se ta proizvodnja i dalje unapređivala i bila na korist svima nama.

Činjenica da se na američkim kemijsko-tehnološkim fakultetima ne izučava toksikologija vjerojatno je točna. Provjerio sam nastavne programe zagrebačkog i splitskog fakulteta kemijske tehnologije te kemijskog odsjeka na zagrebačkom PMF-u i stvarno tamo se ne izučava toksikologija, ali ne izučava se ni kvantna fizika niti anatomija. I to su činjenice. Ali, svaki student prve godine reći će Vam da se u osnovama organske i anorganske kemije, kada se govori o kemijskim spojevima itekako dobro izučava njihovo djelovanje i na zdravlje, i na druge tvari, i na okoliš.

Stvarno, ne može se sve na jednom fakultetu savladavati. Ali, i je li potrebno. Naime, poznato je da danas npr. u Hrvatskoj postoji Zakon o kemikalijama koji ima u sebi uvršten i bivši zakon o otrovima koji jasno definira da svaki radnik, operater, laborant, tehničar, inženjer - dakle svaki zaposlenik koji se u svom radu susreće s opasnim kemikalijama mora proći obuku o tim kemikalijama, njihovim svojstvima, a posebno o njihovim opasnostima po ljude i okoliš te mjere zaštite. Pogledajte članak 47 Zakona. Obuku i provjeru znanja u cijeloj Hrvatskoj provodi Hrvatski zavod za toksikologiju i antidoping, a svaka kemikalija mora posjedovati Sigurnosno tehnički list koje je u skladu s međunarodnom normom ISO 11014-1:1997. Dakle, svaki inženjer, kemičar, tehnolog, tehničar, operater itekako je dobro upoznat sa svim karakteristikama bilo kojeg kemijskog spoja, tvari ili materijala. O ovome bi se mnogo pisati i pisati, ali ako nekoga nešto više zanima dovoljno je na Google ukucati ISO 11014, ili Safety Data Sheet ili Sigurnosno tehnički list i moći će danima čitati. Na žalost, sam standard se može naručiti za 80 švicarskih franaka na web stranici ISO organizacije.

Sagledavajući ovo što sam prethodno naveo, stvarno je onda upitna tvrdnja iz originalnog teksta da je "industrija bez nadzora".

Laž broj 1:
Plastika je sigurna

Danas je na tržištu i koristimo više od 248000 kemikalija. Ne znamo koje od njih su opasne, a koje su sigurne. Zašto? Jer ogroman broj istraživanja o plastici koju koristimo u našem svakodnevnom životu dolazi upravo od same plastičarske industrije.

Mnogo plastike koju svakodnevno susrećemo, prepoznajemo prema dodijeljenim oznakama za recikliranje, brojevima od 1 do 7. Ali, ta plastika nije čista, sadrži razne aditiva i ima svojstva tih aditiva koji su dodani. Neki od tih aditiva poznati su kao tvari koje ometaju endokrini sustav, kancerogene su i izazivaju brojne druge zdravstvene probleme. Međutim, s tokiskološke strane, vrlo vrlo malo je podataka o tim aditivima. U Sjedinjenim Američkim Državama kemikalije od kojih se proizvodi plastika su nevine, dok im se ne dokaže krivnja, ostavljajući teret dokazivanja otrovnosti i opasnosti na nedovoljno snažnoj i nedovoljno brojnoj Agenciji za zaštitu okoliša (Environmental Protection Agency). S 248000 kemikalija na tržištu u takvim uvijetima i ne treba u skoro vrijeme očekivati bilo kakvo rasvjetljavanje te situacije.

Možda je najpoznatiji aditiv bisfenol A (BPA). Premda su ga dosta povlačili po medijima, dokazano je da uzrokuje rodne mutacije, kardio-vaskularne bolesti, gojaznost i dijabetes, industrija vrijedna godišnje oko 6 milijardi dolara žestoko ga štiti. I unatoč tome što je u studijama Centara za nadzor bolesti (Centers for Disease Control) utvrđeno da je BPA pronađen u urinu kod 93% odrasle populacije. BPA je već godinama u fokusu ekologista, ali samo je nekoliko političkih pobjeda ostvareno na tom polju, jer više studija koje je dala izraditi industrija ne pokazuju štetne utjecaje, iako se štetnost potvrđuje u neovisnim studijama.

KOMENTAR:
Pitanje je zašto se plastika odmah automatski nadovezuje na kemikalije, a kemikalije na otrove? Upravo je to namjera autora članka. Navođenjem broja od 248000 kemikalija samo se želi povezati tako veliki broj s velikim brojem otrova. Ponoviti ću iz prethodnog komentara - jako se dobro zna koje su kemikalije opasne, koje su sigurne, a koje su vrlo otrovne. Ne samo da se zna o kemikalijama i njihovim svojstvima već se evidentiraju i prate sve količine temeljem europskih pravila REACH.

Točno je da se u plastiku dodaju aditivi, ali sadržaj tih aditiva je toliko mali (na razini 100 do 500 ppm-a (miliontih dijelova), a kada se govorimo o toliko "opasnim" polietilenskim vrećicama valja reći da se dodaju aditivi: silicijev dioksid (pijesak kao antiblok aditiv), erucamide (primarni amid pridobiven iz biljnih izvora, u pravilu uljene repice kao slip aditiv), bijelo mineralno ulje kao nositelj, a evo i MSDS za to ulje te titan dioksid da bi se dobila bijela boja vrećice. Svaki od tih navedenih aditiva nalazi se u koncentraciji ne većoj od 250 ppm-a odnosno 250 miliontih dijelova, odnosno 250 grama na tonu polietilena. A svi ti aditivi imagu "food grade" status, odnosno FDA (američke norme) ili BGA (bivše njemačke norme) status koji je sada reguliran objedinjenom Europskom normom 10.2011. - "Commission Regulation (EU) No 10/2011on plastic materials and articles intended to come into contact with food" koju možete vidjeti na sljedećem LINKU. I na kraju, neovisno o tome, za gotov proizvod, barem u Hrvatskoj, Hrvatski zavod za javno zdravstvo izdaje tzv. zdravstveni certifikat kojim se potvrđuje da je određeni materijal, sirovina (u konkretnom slučaju polietilen) u skladu s odredbama i graničnim vrijednostima definiranim u Pravilniku o zdravstvenoj ispravnosti materijala i predmeta koji dolaze u neposredan dodir s hranom koji se nalazi na sljedećem LINKU i s njegovom dopunom koja se nalazi na sljedećem LINKU, a oni su usklađeni s prije navedenom Europskom normom.

Isto tako je točno da su neki aditivi (omekišvači i retardanti) koji se dodaju u pojedine plastike (a njih je vrlo mnogo) i toksični i škodljivi. Ali namjena te plastike zasiguno nije za kontakt s hranom, ambalažu ili nešto slično. Svaki plastični materijal ima svoju namjenu. Pa tako nije plastika od koje se izrađuju automobilski branici (PVC) jednaka kao i plastika od koje se izrađiuje ambalaža za prehrambene proizvode (PE). Jednako tako nećemo zabranjivati lakove za kosu koje koriste žene, zato što je lak za automobilsku karoseriju otrovan, zar ne?

Laž broj 2:
Takozvana "velika pacifička nakupina od smeća" ne postoji

U izvještaju na 25 stranica izrađenog za Udruženje za spas vrećica ("Save the Bag Coalition") i kojim je trebalo opovrgnuti tvrdnje objavljene u medijima i od strane zaštitnika okoliša o prisutnosti plastike u oceanu, pravnik Stephen Joseph je napisao: "takozvana" 'velika pacifička nakupina smeća', koja je navodno dvostruko veća od Teksasa, ne postoji". Kako bi podržali ovu spekulaciju, industrija udara samo po jednom mjestu: početkom 2011. godine Državno sveučilište Oregona (Oregon State University) izdalo je objavu za tisak naslova "Oceanska 'nakupina smeća' nije ni blizu tako velika kako se prikazuje u medijima" ("Oceanic "Garbage Patch' Not Nearly As Big As Portrayed By Media") te je uslijedilo veliko medijsko prozivanje zaštitnika okoliša.

Nije poznato zašto je ta "objava za tisak" tako naveliko distribuirana, jer žena koja je objavila taj podatak čak nije ni relevantno ime u svijetu istraživanja plastike. Ali vidjevši priliku za udariti po zaštitnicima okoliša, plastičarska industrija napravila je kratku "objavu za tisak" (tzv. press release) koju je poslala na adrese medija te senatora i kongresnika. Ono što je u svemu tome interesantno, uopće nije poznato tko je prvi povezao tu gomilu plutajućeg plastičnog smeća na površini Pacifika s veličinom države Teksas, niti odakle je izvor tog citata.

Istraživačica s oregonskog sveučilišta Angelique White je korektna u svojim prosudbama temeljem dostupnih podataka, ali ti podaci koji su dobiveni uzorkovanjem tek s nekoliko postotaka površine nisu dovoljni da bi se mogla procijeniti prostorna raspodjela plastike na ukupnoj površini oceana (što će vam svaki znanstvenik koji radi na tim pitanjima izričito potvrditi). Na takav način, da bi se dokazao takav jedan podatak potrebno bi bilo uzorkovati 70% površine zemaljske kugle.

Do današnjeg dana, najbolja procjena kolika je ta plutajuća nakupina plastičnog smeća je od Sveučilišta Kolumbije (Columbia University). Istraživači su uzeli u obzir sve glavne podatke te izračunali da se u nakupinama nalazi oko 33.500.000 kg plastičnog otpda (33 i pol tisuće tona) i to na 16 miliona km2 od ukupno 315 milona kvadratnih kilometara oceanske površine na zemaljskoj kugli.

Drugi problem koji određuje stupanj plastičnog zagađivanja jest da se to odnosi samo na pola plastike, one koja pliva na površini, dok do danas nema podatak koliko plastike leži ispod morske površine. Ali, kada govorimo samo o polietilen-teraftalatu (PET) koji se koristi za izradu plastičnih boca za vodu, a ta plastika tone, samo Amerikanci godišnje odbace 22 milijarde PET boca. Znanstvenici koji se bave s plastikom u oceanima često o tome govore kao o "najvećem svjetskom deponiju". Ali, bez "konačnih" podataka, industrija može ostati u ofanzivi.

KOMENTAR:
Tipično negativistički i senzacionalistički. Istraživanje jednog sveučilišta se omalovažava, čak se i istraživačica osobno vrijeđa, dok se istraživanje drugog, isto američkog, sveučilišta, glorificira i postavlja kao jedino relevantvo. Činjenica jeste da plastika pliva, da dio otpada zbog neodgovornog ponašanja ljudi završava u riječnim tokovima i sve zo u oceanima, stuje to nose, i na mjestima gdje se vrtlože velike oceanske struje, skuplja se sav otpad koji pliva na površini. Je li veličina kao država Teksas ili kao nogometno igralište i nije važno. Važno je kako je i zašto taj plastični otpad dospio u more. A dospio je NEODGOVORNIM LJUDSKIM PONAŠANJEM. A zbog toga najmanje je kriva plastika. Stoga, poruka ovog komentara bila bi: ne krivite materijal zbog ponašanja ljudi!

Na web portalu američke neprofitne organitacije za istraživanje oceana WHOI može se pročitati članak o provedena dva znanstvena istraživanja koja baš i ne potvrđuju novode o velikoj laži plastičarske industrije.

Ali zanimljivi su ti protivnici plastike - u slučaju plastičnog otpada u moru, gdje se plastični predmeti nakon nekog vremena pod utjecajem fotodegradacije i kemijske reakcije sa morem odnosno solima raspadaju u sitnije komade - to je strašan problema. A isti ti se jako zagovaraju za buiodegradabilnu plastiku koja je upravo to - raspada se na sitnije komade koji ostaju u zemlji, odlaze u vodene tokove itd. E, kada je ovaj slučaj onda to može. Ajde "zeleni", dogovorite se!

Laž broj 3:
Plastika ne uništava morski život i ne predstavlja opasnost za ljude koji jedu ribu

Iako će industrija s vremena na vrijeme priznati da morske životinje jedu plastiku, i dalje će ostati pri tvrdnji da nema saznanja da je ta plastika uzročnik ugibanja životinja. Do danas je poznato da 177 vrsta morskih životinja jede plastiku, a broj bi bio sigurno veći da je učinjeno više istraživanja. Najnoviji objavljeni dokazi pokazuju da su najsitnije krhotine plastike koje se otkidaju prilikom pranja sintetičkih tkanina u perilicama rublja toliko male da mogu ući u tkivo životinja na staničnoj razini.

No, utvrđivanje uzroka ugibanja, odnosno utvrđivanje pomoću nekropsije (autopsije životinjskog tijela) je iznimno teško u nekim slučajevima. I u ovom slučaju, industrija preuzima vodstvo temeljem "nepoznatog" kako bi potvrdili da njihovi proizvodi ne uzrokuju smrtnost. Znanstvenici ne mogu potpuno sigurno znati što je uzrok smrti životinja dok te životinje ne žive i ugibaju pod nadziranim uvjetima. Ali, kada se otvori želudac kornjače i nađe se do kilogram plastike, to bi ih moglo navesti na trag pravog uzroka ugibanja. Koliko dugo bi kornjača trebala poživjeti s toliko plastičnog smeća u svojim crijevima?

Znamo da većina vrsta plastike ne prolazi kroz kornjačin probavni sustav i da ga uništava. Također znamo da stomak pun plastike, usporava kornjaču i mijenja njenu prirodnu sposobnost plivanja. Oštra plastika prouzrokuje oštećenja crijeva i predstavlja opasnost za probijanje stomačne i crijevne stjenke. U divljini, sve što se odnosi na životinjsko zdravlje i njihovu pokretljivost utječe na njihov stupanj preživljavanja.

U prosincu je u časopisu "Znanost o sveopćem okolišu" (Science Of The Total Environment) objavljena studija u kojoj se pokušalo vidjeti može li probavni sustav kornjače razgraditi plastičnu vrećicu. Tri uobičajene vrste vrećica koje se danas nalaze u prodaji (uključujući i bioplastične) bile su izložene želučanim tekućinama zelenih i glavatih kornjača. Bez iznimke, sveprisutni polietilen visoke gustoće (HDPE) pokazao se zanemarivo biorazgradljiv - što znači da ne može proći kroz kornjaču i ostaje zaglavljen u probavnom sustavu zauvijek.

Osim kornjača, 9% osnove hranidbenog lanca riba (što predstavlja čak 50% biomase riba u cijelom oceanu) uzorkovanih u sjevernom Pacifiku, bilo je izloženo gutanju plastike i uz to i otrovnim otopinama policikličkih aromatskih ugljikovodika (PAU), retardanata (aditiva protiv gorenja), DDE (sadašnji oblik svojeveremeno zabranjenog DDT-ja) i PCB-a (poliklorirani bifenili). Koncentracije ovih kemikalija u plastici koja pliva oceanima je i do milion puta veća nego u okolnoj morskoj vodi.

Veće ribe jedu manje ribe koje jedu te "otrovne bombe" pa ih tako jedu i ljudi koji su na kraju tog hranidbenog lanca. Sva ljudska bića imaju razinu tih otrova u svojoj krvi. Muškarci ih se ne mogu riješiti, a kod žena, te će kemikalije prijeći preko pupčane vrpce te preko majčinog mlijeka na potomstvo te će prisutnost u tijelima iz generacije u generaciju postajati sve veće opterećenje.

KOMENTAR:
Kao prvo treba naglasiti - životinje su što se prehrane tiče, puno pametnije od ljudi. I rijetko, ili vrlo rijetko jedu plastiku. Samo zabunom. Ali, na žalost i to se događa. Međutim, to se tako rijetko događa da bi se plastika kao uzročnik pomora životinjskih vrsta mogla i zanemariti. Naime, danas postoji toliko drugih opasnosti po životinje u svjetskim morima i oceanima, a najveći jest izlov. Pogledajte post "Nepodnošljiva lakoća poluinformiranosti" gdje se vidi kako nastradavaju kornjače. Da sve kornjače svijeta pojedu svu plastiku svijeta, ne bi ih nastradala kao prilikom "akcije" lokalnog stanovništva vidljive na slikama u postu.

S druge strane, plastika je neotrovna i nerazgradljiva, i to daje prednost u slučaju da životinja proguta neki komad plastike. Ta će plastika onako kako je ušla, jednako i izaći iz probavnog trakta životinje.

Evo, zadnjih nekoliko dana naširoko je objavljena vijest (toliko zvučno kao da se dogodio još jedan tsunami - na Goggleu čak 25000 hrvatsko-srpsko-bosanskih web stranica o tome) da je nakon što je uginuo 30 godišnji mužjak žirafe u nekom zoološkom vrtu u Indoneziji, u njegovoj utrobi pronađeno 20 kg plastike. Slažem se strašno, ali ja postavljam nekoliko pitanja i dajem nekoliko činjenica o svemu tome - žirafa doživi u divljini oko 25 godina, a u zatočeništvu u do 35 godina što znači da je "gore pokojni žirafan" uginuo od starosti, a ne kako se sugerira čitateljima zbog plastike. Pitam se kako i koliko su ga hranili kad je jadna životinja vjerojatno zbog gladi jela ono što su joj u vrećicama dobacivali posjetitelji. Je li zbog toga kriva plastika? I na kraju, tko zna koliko dugo je ta plastika bila u utrobi jadne životinje - i nije se razgradila i nije životinju otrovala.

I da se osvrnem na studiju iz koje su nekritički izvučeni podaci o "koncentraciji otrovnih kemikalija koja je milion puta veća u plastici od okolne morske vode" - odnosi se na studiju koju je sačinio znanstveni tim Fakulteta za znanost sveučilišta u Geteborgu naziva: "Environmental and Health Hazards of Chemicals in Plastic Polymers and Products" u kojoj se između ostalog kaže i ovo (strana 27 studije): "Polietileni i polipropileni koji sami čine 54% svjetske proizvodnje plastike (prema podacima od Plastic Europe MRG; 2008), ocijenjeni su kao NAJMANJE OPASNI, jednako kao i polivinil acetat (PVA ili PVAc) (smole od kojih se izrađuju ljepila, boje i veziva ) i etilen vinil acetat (EVA) (kopolimer koji se koristi za laminiranje stakla, vanjsku zaštitu solarnih ćelija, izradu fleksibilnih folija). Također polietilen teraftalat (PET), koji također ima značajnu godišnju proizvodnju u svijetu, ocijenjen je kao NIJE POSEBNO OPASAN. Monomeri koji se koriste za proizvodnju PET-a koji nisu klasificirani, tako da postoje određene sumnje, međutim SIDS-ova inicijalna procjena pokazala je NISKU RAZINU ZABRINUTOSTI."

Laž broj 4:
To ne bi trebalo zvati "plastično zagađenje" već je bolje "morski nanosi"

Koja je najčešća vrsta plastike koja se nađe na površini oceana? Temeljem godišnjeg izvještaja Ocean Conservancy (američka neprofitna organizacija za zaštitu oceana) 11% izbačenog smeća na plažama su plastične vrećice. Ali, što se događa kada plastična vrećica dospije u ocean? Plastika se neće biorazgraditi u nekom određenom razdoblju, ali će doći do foto degradacije. Tanki plastični film (npr. od polietilena visoke gustoće - HDPE) s velikom površinom (kao što je uobičajena vrećica koju dobijemo u trgovinama) razgraditi će se pod utjecajem svjetla brže nego deblja plastika. Ultraljubičaste sunčeve zrake prekidaju molekulske veze ugljikovodika u manje komadiće i sve to završava kao sitni komadi.

Pa tako i niste u toj velikoj oceanskoj nakupini smeća mogli naći plastične vrećice, ali zasigurno ćete naći njihove ostatke. Plastične vrećice su van klase za prerađivače koji se bave recikliranjem i nazivaju ih otpuhano smeće ("blow trash") - smeće koje odnosi vjetar te završava u moru. Plastične vrećice su veliki plastični zagađivač, kojeg Amerikanci potroše za 100 milijardi dolara godišnje.

Keith Christman, izvršni direktor u ACC (American Chemical Council) za područje tržišta plastike ustvrdio je da su "morski nanosi" (marine debriss) bolji izraz za "plastično zagađenje" (plastic pollution) kako bi se opisalo smeće koje pluta oceanima gdje plastika doseže 90% udjela. Christman, shvaćajući negativne implikacije povezivanja riječi "zagađivanje" uz smeće koje nije samo plastika, navodi da se tu nalazi i zapušteni ribolovni alat. Ali, sva moderna ribarska oprema napravljena je od polipropilena, odnosno od plastike. To je vrlo bolno mjesto za ACC i one istraživače koji se bave otpadom na moru i edukacijske skupine koji su financirani od ACC-a i koji stalno u svojim izvještajima koriste za oceansko smeće pojam morski nanosi, ali time ne skidaju odgovornost sa sebe za posljedice.

KOMENTAR:
Stvarno je irelevantno zovu li se nanosi ili smeće, ili kako već. Plastični otpad u oceanu jest problem, ali on se neće riješiti nikakvim zabranama ove ili one plastike, već će se riješiti skupljanjem, odvajanje, recikliranjem i ponovnim korištenjem plastike. Plastika se pokazala kao iznimno pogodan materijal za brojne proizvode, pa tako i za ribarski alat i opremu. Sasvim drugi je problem što se ribari neodgovorno ponašaju sa svojom starom opremom.

Laž broj 5:
Trgovačke plastične vrećice su 100% reciklabilne i napravljene su od čistog prirodnog plina

To je izjava navedena u pismu upućenom od strane Saveza za promicanje vrećica (American Progressive Bag Alliance) kalifornijskom gradu Dana Piont, kada je Savez protestirao gradskoj upravi protiv uvođenja zabrane plastičnih vrećica. Jesu li vrećice reciklabilne uopće nije pitanje, već je pitanje da li se vrećice recikliraju, a one se ne recikliraju. Recikliranje plastičnih vrećica ovisi o ponudi i potražnji. Ljudi pretpostavljaju da će plastična vrećica biti reciklirana kada je odlože kontejner za prikupljanje otpadne plastike. Ali, to nije nužno istina. Kako bi pokazali (vrlo) skromne trendove u recikliranju, industrijski krugovi sav polietilenski (PE) film, folije i trake za zamotavanje i vrećice stavljaju u istu kategoriju. A za vrećice koje su izrađene od polietilena visoke gustoće negativni podaci se prikrivaju. U 2009. udio recikliranja plastičnih vrećica bio je 6,1% dok je 2010. udio bio 4.3%.

Tako su plastične vrećice postale jedna od glavnih meta zakonodavstva. Najveći igrač na tržištu vrećica u SAD-u Hilex Poly postao je majstor taktike spinova kako bi "obojio u ružičasto" svoj biznis. Hilex, najveći prerađivač recikliranjem u SAD-u, piše postove na web siteovima gdje sam sebe hvali da je povećao udio recikliranja u 2010. u odnosu na 2009. Ono što se ne spominje je razlika između tipova polietilena kao i činjenica da američka Agencija za zaštitu okoliša (EPA) ne istražuje podatke, već samo prikuplja podatke od industrije.

Postoji još jedan problem vezan uz recikliranje plastičnih vrećica. Prema izjavama Marka Danielsa iz Hilex Poly, samo 30% odbačenog polietilena visoke gustoće (HDPE) može se upotrijebiti za izradu novih vrećica, što znači da 70% od "recikliranih" vrećica dolazi od novih izvora (prirodnog plina). Ponekad se reciklirani HDPE koristi za izradu drugih proizvoda kao što su podne obloge. Problem je u tome što i podne obloge imaju svoj životni vijek, a ne postoji sustav njihovog prikupljanja i recikliranja niti ne postoji takvo tržište.

Kada općenito govorimo o plastici (uključujući tu i plastične vrećice), čak i kada postoji skromna dobit od recikliranja, upotreba i potrošnja novog materijala daleko je nadmašila udio recikliranog materijala. Od 2009. do 2010. godine količina plastike se komunalnom otpadu povećala s oko 27.000.000 kg (27 tisuća tona) na oko 28.160.000 kg (28,16 tisuća tona). To je povećanje od oko 1.160.000 kg (1160 tona). Što se tiče recikliranja, EPA izvještava o povećanju od oko 200.000 kg (200 tona) recikliranih od 2009. do 2010. godine.

Pa tako kada usporedimo povećanje potrošnje s povećanjem recikliranja ispada da i dalje proizvodimo za skoro 1.000.000 kg (tisuću tona) više "nove" plastike. I to je glavna tajna plastičarske industrije koja se taktički prikriva. U stvari, osnovni cilj industrije je uvjeriti javnost da se posljedice njihovih potrošačkih navika na okoliš mijenjaju s njenim (industrijskim) rješenjima na području recikliranja. Tako u stvari industrija povećava svoju dobit lažno uvjeravajući javnost da povjeruju u mit o recikliranju.

Što je s prirodnim plinom, sirovinom za izradu plastičnih vrećica? Uobičajeni postupak crpljenja plina je sve rjeđi, postaje sve prljavije iz plina dobiti sirovinu za plastiku. Prema američkoj Upravi za informiranje o energetici (Energy Information Administration) 35% prirodnog plina iz domaćih bušotina dolazi pomoću postupka hidrauličkog frakturiranja i dostići 47% učešća do 2035. Iako prirodni plin sagorijeva čišće od ostalih fosilnih goriva, njegovo vađenje iz zemlje s postupkom hidrauličkog frakturiranja - tzv. fraking, stvara potencijalne emisije stakleničkih plinova kao što je metan i ostale neželjene posljedice. Prema kongresnom izvještaju objavljenom u travnju 2011., 14 najvećih kompanija koje primjenjuju postupak frakinga, ispustile su 3 milijarde litara otpadne tekućine u okoliš, a koja je sadržavala 29 kemikalija za koje se sumnja da se kancerogene za ljudski organizam. Odatle dolaze vaše plastične vrećice - ili barem 70% njih.

KOMENTAR:
Točna je izjava da su plastične vrećice reciklabilne. I lažna je tvrdnja da je to laž. I slažem se da se one premalo recikliraju i da bi to trebalo u cijelom svijetu znatno više činiti. Međutim, kako je poznato da su plastične vrećice danas ekološki najpovoljnije (sa svim svojim negativnostima prouzročenima ljudskom nepažnjom i nebrigom), treba se usmjeriti na poboljšavanje sustava prikupljanja i recikliranja, a ne zabrana. Jer, alternativni materijali donijeti će znatno više ekološke, energijske i ekonomske štete. A o tome sam već dosta pisao na ovome blogu.

Što se izrade tiče, u pravilu, one svakodnevne plastične vrećice izrađuju se od polietilenske folije (bilo od polietilena niske gustoće, bilo od polietilena visoke gustoće), a polietilen se dobiva polimerizacijom etilena (C2H4) koji se dobiva postupkom krekiranja iz etana (C2H6), a etan je sastavni dio prirodnog plina ili se dobiva pri destilaciji nafte. Međutim, studija koja se navodi u prethodnoj "laži" - kaže na stranici 6 da se "oko 4% svjetske potražnje nafte koristi se kao sirovina za plastiku", a samo 0,05% za proizvodnju plastičnih vrećica (kako navodi Mr.Maja Rujnić-Sokele u svojoj prezentaciji "Polietilenske vrećice - da ili ne" - slide br.6 (objavljena na ovom blogu na sljedećem LINKU - gdje je prenijela podatak od Exxon Mobila). 90% nafte i prirodnog plina spalimo - bilo kao gorivo za prijevozna sredstva, bilo za grijanje, bila za proizvodnju električne energije.

I na kraju, u originalnom tekstu navedene su vrijednosti u težinskim funtama (pounds) koja je 0,45 kg, a ja sam tijekom prevođenje sam preračunao u tone kako bi se vidjelo da se čitatelja samo želi zavarati velikim brojkama. Da su u tekstu upotriijebili grame, zasigurno bi te milijarde izgledale još strašnije.

Laž broj 6:
Višekratne vrećice su opasne

Američko kemijsko vijeće (ACC) upozorilo je Amerikance da možda ne razumiju opasnost od predmeta kada se isti zaprljaju. Kao i s vašim donjim rubljem, ukoliko ne operete vašu višekratnu vrećicu razvijati će se bakterije na njima. Tako je Savjet zatražio studiju o kontaminaciji bakterijama višekratnih vrećica, umjesto da jednostavno izda obavijest za javnost i upozori na potrebu pranja višestruko upotrebljivih vrećica.

Bezbroj je bakterija na svemu što dodirujemo, ali ta prisutnost jeste prirodna i to carstvo mikroba ima jako dobar sustav održanja i uravnoteženja. Studija je utvrdila da je 12% od 84 uzorkovane višekratne plastične vrećice kontaminirano s bakterijom E.coli, a svi do jednog su sadržavali bakterije. Rezultati studije popraćeni su zastrašujućim naslovima u tisku, kao na primjer onaj u Washington Postu "Utvrđeno je da su višekratne vrećice pune bakterija" ("Reusable Bags Found To Be Full Of Bacteria.". Ali, tu postoji jedan problem: niti jedna od bakterija (salmonela i listeria nisu pronađene), ili vrste E.coli koje se nađu na višekratnim vrećicama nisu opasne po ljude.

Američki kemijski savjet (ACC), iako jako dobro zna za to, i dalje ide s objavama prema javnosti zastrašujući ih izloženosti bakterijama. Zahvaljujući Consumers Report-u (američka potrošačka organizacija) studija je i službeno razotkrivena. Jedan od najboljih dijelova iz članka kojeg je napisao viši znanstveni suradnik Consumers Reporta je: "Osoba koja pojede vrećicu zelene salate pojela je više bakterija nego da je polizala iznutra najprljaviju vrećicu iz te studije".

KOMENTAR:
Činjenica je da višekratne plastične vrećice, ukoliko se ne peru, predstavljaju veću opasnost od jednokratnih. Isto tako, ako se peru, troši se voda i deterdženti i sve to ima utjecaja na okoliš. I nekorektno je istrgnuti izjavu koja govori o usporedbi - što je bolje, a što lošije. I vrlo je upitna izjava (ničim dokazana) da su bakterije koje se nađu na vrećici neopasne.

Međutim, nije to problem, jer cijela plastičarska industrija u svijetu gotovo pa jedinstveno zagovara višekratne vrećice - pogledajte samo kampanju "4 R" - Reduce, Reuse, Recover, Recycle (a dodaje se i Repeat, Renew i Rethink) (više o tome na sljedećem LINKU. A što je u stvari prava istina - nađe se jedan marketinški potkovan proizvođač nečega, i on tada napravi cijelu seriju članaka, analiza slika, objava za javnost protiv nečega drugoga, a vrlo prikriveno nudi rješenje - kupite moje proizvode. Jedan od takvih primjera je jedan veliki web portal www.reuseit.com koji je uložio jako puno znanja i napora u prikazu svih problema s plastikom i plastičnim otpadom, a kako bi promovirao svoje plastične torbe.

Sličan takav slučaj bio je i kada je britanska dizajnerica Anya Hindmarch kreirala platnenu torbu i cijelu promotivnu akciju nazvala "I'm not plastic bag" ("Ja nisam plastična vrećica"). Ne zbog "ekološke osviještenosti" već samo zbog profita. Najjeftinija njena platnena torba prodavala se po 5 funti (oko 45 kuna) dok su neke dosezale cijenu i do 400 funti (3600 kn) (članak o tome možete vidjeti na sljedećem LINKU. To što je time napravljena ekološka šteta, očito nikome nije bilo važno.

Laž broj 7:
Mi se brinemo za polarne medvjede i recikliranje

Coca Cola je jedan od najvećih svjetskih proizvođača plastičnog otpada. Kompanija je inicirala markentinške kampanje u suradnji s nevladinim organizacijama kao što je World Wildlife Fund (Fondacija za divlje životinje) koja surađuje s kanadskom vladom kako bi pronašli područje na sjevernoj ledenoj površini koje može izdržati klimatske promjene i na taj način stvoriti neku vrstu utočišta za polarne medvjede, nadajući se da će ih spasiti od utapanja, obzirom da se arktički led topi.

Coca Cola je obećala 2 miliona dolara i daljnjih još 1 milion od potrošačkih donacija. Ono što je ironično u svemu tome ja da Coca Cola koristi plastične boce za pakiranje većine svojih proizvoda, i jedna trećina volumena plastične boce je to što je potrebno za proizvodnju iz nafte, a sljedeća trećina je ono što je potrebno za prijevoz toga na tržište. To je značajna potrošnja fosilnih goriva. Izgaranje fosilnih goriva topi led, a to ubija polarne medvjede.

Ali možda najupadljiviji dio je da se Coca Cola ljuto protivi jedinom programu namijenjenom za smanjenje utjecaja svojih plastičnih boca na okoliš tzv. Pravilniku o bocama. Statistički, za države koje imaju sustav povrata boca, stope povrata za reciklažu su neusporedivo veće u odnosu na one države koje to nemaju. U Kaliforniji, stopa povrata je 70% za PET boce.

KOMENTAR:
Lijepo je i dobro što neka kompanija donira dio svog profita u akcije za spašavanje ovoga ili onoga. I sasvim je logično da se jedna Coca Cola ili Nestle zalažu za PET boce jer su one znatno jeftinije i ekološki (gledano na cijeli životni ciklus) povoljnije od staklenih boca. Staklene boce, zbog svoje tehnologije izrade znatno više troše energije, a za transport istih troši se i do 10 puta više goriva nego za plastične boce. Stoga, sačuvajmo skupo staklo za fina vina i šampanjce, a ova "jednokratna" pića najbolja su u PET ambalaži.

ZAKLJUČAK:
I što građani trebaju činiti? Na žalost, boriti se protiv ovih spinova je težak zadatak, a kao i uvijek, kada je u pitanju velika zarada, treba imati dovoljno zdravog skepticizma prema nastojanjima kemijskih kompanija da upravljaju prirodom s ciljem stvaranja profita. Što je najbolje rješenje? Upamtiti sljedeće: prvenstveno ukoliko nešto ne upotrijebite, onda to neće ugroziti vaš okoliš.

Izbjegavanje plastike nije samo osobna odgovornost, to je zahtjev okoliša i morao bi biti zajednički zadatak društva u cjelini, jednako kao što je i normalno da se ugasi svjetlo kada se izlazi iz prostorije. Nema čarobnog rješenja za plastični otpad, ali početak rješavanje je kada kažemo samo dvije riječi: "Ne plastici".


I na kraju
ZAVRŠNI KOMENTAR:

Ne čini li Vam se da je cijeli originalni članak s AlterNet-a napisan s uputama koje sam objavio u jednom postu o "opasnoj kemikaliji dihidrogen monoksid koja godišnje usmrti najmanje 600.000 ljudi" - cijeli post možete pročitati na sljedećem LINKU, a ovdje su izvučene "upute":

... Evo nekih trikova koje možete koristiti da iskrivite realnu sliku o nekoj temi, bez iznošenja neistina:
• Informacije prikažite jednostrano. Voda zaista jest opasna, ali je ujedno i jako korisna. Isto vrijedi i za gravitaciju, toplinu, kisik itd.
• Koristite nepoznate izraze, poput "dihidrogen monoksid" umjesto "voda". Ljudi se plaše onog što ne poznaju, pogotovo ako riječ zvuči opasno.
• Koristite emotivno nabijene riječi poput "kemikalija", "kisele kiše", "nuklearne elektrane", "otapalo", "povraćanje". Iako je pogođeno značenje, odbojnost tih riječi se prenosi i na ono što želite ocrniti.
• Koristite zavaravajuće ilustracije. To je još jedan način da se utječe na emotivni dio mozga bez da razum primjeti da smo izjavili išta neistinito.
• Nemojte navoditi količine. Malo je vjerojatno da ćete stradati od trovanja vodom, jer biste morali popiti jako velike količine vode u vrlo malo vremena. Ali, ako ignorirate pitanje doze, gotovo sve možete prikazati otrovnim.
• Nemojte navoditi okolnosti pod kojima postoji opasnost. Voda može uzrokovati opekline, ali ne zbog toga što je posebna u odnosu na druge kemijske spojeve, nego zato što može biti vruća.
• Općenito, izbjegavajte specifičnosti. Ostavite tvrdnje dovoljno općenitima, ali intonirajte cijeli članak tako da čitatelj, u želji da razumije ono što mu želite reći, sam između redaka izvuče neke zaključke. Ako zaključi nešto što nije istina — njegov problem.
• Na kraju možda najvažnije: obilno koristite riječ "može". Svašta je moguće. Ali samo zato što se nešto teoretski može dogoditi ne znači da će se uopće događati u praksi.

I na kraju, parafrazirati ću zaključak originalnog teksta: "Nema čarobnog rješenja za okoliš, ali početak rješavanje je kada kažemo samo dvije riječi: "Da plastici".