Svjedoci smo u posljednje vrijeme aktiviranja kampanje protiv plastičnih vrećica, a pogotovo nakon zabrane korištenja jednokratnih plastičnih vrećica u Italiji.
Na žalost, u cijeloj ovoj priči najglasniji su koje-kakvi „kvazi ekolozi“, dokazivatelji svega i svačega protiv plastike, plastičnih vrećica. Na žalost, najmanje se čuje riječ stručnjaka, stručnih institucija (čast časnom izuzetku - prof.dr. Igoru Čatiću - neumornom borcu za znanstvenu istinu, kao i njegovoj suradnici mr.sc. Maji Rujnić Sokele - čije sam mnoge stručne članke pročitao i koristio u ovom materijalu). I u takvim okolnostima događa se da se jednom izjavljena glupost ponavlja i nekritički prenosti iz dana u dan, pogotovo od nestručnih i senzacionalistički nastrojenih novinara - i to jednostavno postaje činjenica - da ne kažem „znanstvena“.
Kako smo svi mi kao građani izloženi svakodnevnim bombardiranjem o otrovnosti i opasnosti „najlon vrećica“, siguran sam da se i mnogi od nas pitaju što je stvarno istina.
Stoga sam odlučio ukazati Vam na nekoliko činjenica, a koje će zasigurno u kasnijim postovima biti detaljnije obrađene.
Svakako da svaki materijal, sirovina, pa onda i uporabni proizvod izrađen od tog materijala ima svoje prednosti i mane. I svako od njih je za neku namjenu pogodniju od nekog drugog. Ali, niti jedan nije ekološki potpuno „nevin“. Kada se gleda na neki uporabni proizvod, onda treba gledati koji „trag“ on ostavlja u našem okolišu - bilo da taj „trag“ nastaje tijekom proizvodnje osnovnog materijala - sirovine za njegovu izradu, bilo tijekom prerade, uporabe, sakupljanja ili raspada, ako već nije sakupljen.. Naravno, nikako ne smijemo zaboraviti praktičnost, ali i ekonomski učin.
Upravo temeljem takvih „tragova“ koje materijali i proizvodi ostavljaju u prirodi - polietilenske vrećice (ne one biorazgradljive) najpogodnije su odnosno „najekološkije“ jer ostavljaju najmanji „trag“ u našem okolišu. To dokazuje cijeli niz znanstvenih istraživanja kojeg su provele mnoge respektabilne institucije u svijetu - bilo da su ih inicirale državne institucije, ili institucije lokalne samouprave ili tvrtke koje se bave prikupljanjem, gospodarenjem i recikliranjem ili pak tvrtke koje se bave proizvodnjom ili preradom određenih materijala ili proizvoda. Sva ta ozbiljna i objavljena istraživanja i analize koji su prošli znanstvenu verifiikaciju dokazali su da je polietilenska vrećica u stvari najekološkija vrećica - u usporedbi s biorazgradljivom plastičnom vrećicom, papirnatom ili platnenom vrećicom. Dokazano je da polietilenska vrećica ostavlja najmanji „trag“ u okolišu.
Zanimljiv je primjer iz Amerike. Gradska uprava San Franciska zatražila je istraživanje o prednostima ili nedostacima korištenja plastičnih i papirnatih vrećica u supremarketima toga grada - privremeno su zabranili distribuciju plastičnih vrećica i nakon predviđenog razdoblja „testa“ zaključeno je da se je u navedenom razdoblju znatno (dvostruko) povećala upotreba papirnatih vrećica u odnosu na broj upotrebljenih plastičnih vrećica (bez da se je povećao promet roba) jer su kupci, da bi ponijeli ono što su kupili, umjesto jedne plastične vrećice počeli koristiti dvije ili tri papirnate vrećice - a to je ukupno gledano višestruko štetnije za okoliš.
Poznata je činjenica da korištenjem različitih vrsta plastike u avio industriji, za više od 30% smanjena je potrošnja goriva i emisija CO2 u atmosferu.
Također je poznata činjenica da je današnji život bez plastike nezamisliv. Okrenite se oko sebe i pokušajte zamisliti bi li bilo bilo kojeg plastičnog proizvoda da je isti predmet trebalo napraviti od bilo koje druge vrste materijala - drveta, stakla, metala - za koje mislimo da su ekološkiji od plastike.
Dokazano je da su plastični materijali i proizvodi od plastike znatno manje energetski zahtjevni tijekom svih ciklusa živornog vijeka plastičnih proizvoda - od proizvodnje osnovne sirovine, preko upotrebe do zbrinjavanja i recikliranja. Tu svakako treba naglasiti da se danas najveći dio energije proizvodi od nafte, a proizvodnja energije od nafte proizvodi znatne količine stakleničkih plinova - konkretno CO2.
Korištenje plastike u svakodnevnom životu, dokazano je, uvelike štedi energiju - manjom potrošnjom prilikom proizvodnje, a najvećim dijelom plastika se pokazuje energijski manje zahtjevna tijekom vijeka korištenja, npr.
- plastični automobilski dijelovi znatno su lakši od metalnih - troši se manje goriva tijekom cijelog vijeka korištenja automovila (ali i ostalih prijevoznih sredstava - spomenuo sam već avione), emitira se manje CO2 svo to vrijeme,
- plastična ambalaža višestruko je lakša i pogodnija za istu namjenu - štednja goriva prilikom prijevoza od mjesta proizvodnje i pakiranja do mjesta korištenja, praktičnost i višenamjensko korištenje ambalaže,
- znatno manje je potrebno plastičnog materijala za električnu i toplinsku izolaciju u odnosu na „prirodne“ materijale - štednja osnovne energije, jednostavnost i praktičnost korištenja
- upravo zbog svoje, toliko napadane karakteristike - nerazgradljivosti - plastični proizvodi su trajniji i pouzdaniji - npr. vodovodne i kanalizacijske cijevi koje se ugrađuju u građevinarstvu
Postoji nekoliko svakodnevnih primjera o kojima baš i ne razmišljamo na takav način - staklena boca je oko 7 do 12 puta teža od plastične, što znači da se za isti broj boca i istu količinu sadržaja koristi i do 30 % puta manje teretnog prostora, odnosno 30 % manje toliko vrijednog fosilnog goriva, a emisije CO2 višestruko su manje. A da ne govorimo o slučaju kada je proizvedena kvadratna plastična boca gdje je došlo do uštede još oko 20% prostora za prijevoz iste količine vode.
Cipele se pakiraju u papirnatu ambalažu - kartonske kutije. Ista ta kutija zauzima najmanje 50% više prostora nego njen osnovni sadržaj - cipele, što znači da pri prijevozu šlepera cipela u stvari prevozimo 50% tereta koji su cipele, oko 5% tereta koji je ambalaža i 45 % praznog prostora odnosno zraka. Nije teško izračunati koliko je toliko vrijednog fosilnog goriva potrebno da bi se prevezlo ništa.
Tema ovog posta ipak su plastične odnosno polietilenske vrećice pa evo i nekoliko podataka koje valja znati i koristiti:
- nije najlon vrećica, niti PVC vrećica. Najbolje je reći polietilenska vrećica jer su iste napravljene od polietilena niske (PE-LD) ili visoke (PE-HD) gustoće. Najlon je poliamid - vrsta plastike koju danas najčešće susrećemo kao najlon čarape, koriste se za izradu niti za četkice za zube, također i za niti od kojih se spleće razna užad, a vrlo velika primjena je u proizvodnji ribarskog alata (najviše niti za izradu ribarskih mreža)
- PVC vrećice se danas ne proizvode, a PVC se danas najviše koristi u građevinarstvu - oluci, gurle, cijevi, izolacija električnih vodova, linoleumi, podne pločice, PVC stolarija, u automobilskoj industriji - dijelovi karoserija automobila - pogotovo branici, upravljačke ploče, tapecirung, pa i ostali dijelovi unutar automobila, ali PVC se koristi i za proizvodnju dječijih igračaka te za široki raspon medicinske i informatičke opreme
- ukupno za proizvodnju plastike troši se oko 4 % ukupne potrošnje nafte, a za proizvodnju polietilenskih vrećica koristi se 0,05 % nafte. Najviše nafte troši se za transport (50 %) i grijanje (32 %). Dakle, netočna je tvrdnja da se za proizvodnju polietilenskih vrećica troše značajni prirodni resursi nafte
- lažno se tvrdi da se polietilenske vrećice razgrađuju 1000 ili 100 ili tko zna koliko godina. Činjenica je da se ne zna koliko se razgrađuju. Ali, na današnjim odlagalištima smeća ne razgrađuje se niti papir, niti bio-otpad jer za biorazgradnju nema uvjeta, a stvaranje uvjeta za razgradnju (npr. papira) višestruko je ekološki opasnije i višestruko više puta opterećuje okoliš
- lažno i zlonamjerno se tvrdi da prilikom razgradnje, plastične vrećice ispuštaju toksine. Naveo sam da se plastične vrećice ne razgrađuju - i to je njihova prednost! Mogu se skupljati i reciklirati. S druge strane, ako na današnjim odlagalištima koja imaju polietilensku foliju kao geomembranu, dođe do pucanja tog zaštitnog sloja, okoliš i podzemne vode zagaditi će se procjednim vodama zagađenim od koje kakvog bio otpada, ne od plastičnih vrećica ili navodnim ostacima od razgrađenih vrećica.
- netočna je tvrdnja, što potvrđuju mnoge znanstvene studije, da su papirnate vrećice ekološkije od polietilenskih. Za proizvodnju papirnatih vrećica troši se energije otprilike jednako kao i za polietilenske vrećice, ali se višestruko vfiše troše i zagađuju prirodni resursi - potrošnja drveta, kao i potrošnja i zagađivanje značajnih količina vode. Za izradu papirnih proizvoda koriste se različite vrste ljepila i boja koje također opterećuju okoliš. Zbog toga, papirnata vrećica je najmanje pogodna za okoliš.
- polietilenska vrećica - za istu ili sličnu namjenu (npr. vrećica s kojom idemo u trgovinu) 7 do 10 puta manje zauzima prostora, što znači da je za prijevoz papirnatih vrećica potrebno 7 do 10 puta više kamiona koji će potrošiti 7 do 10 puta više goriva - upravo onih prirodnih resursa nafte
- netočna i neistinita je izjava da su biorazgradljive vrećice pogodnije od „običnih“ polietilenskih vrećica. Biorazgradljive vrećice definitivno se neće razgraditi na odlagalištima smeća ili komposištima niti u prirodi jer tamo nema uvjeta za to - pogodna temperatura, vlažnost. Da bi se biorazgradljiva vrećica razgradila potrebno ju je posebno obrađivati u posebnim postrojenjima za što je potrebna dodatna energija, korištenje velikih količina vode, i te je vrećice, da bi došle do takvih postrojenja potrebno organizirano prikupljati
- netočna je i neistinita izjava da su platnene vrećice pogodnije od polietilenskih vrećica. Pamuk se proizvodi na 3 % svjetske obradive površine, a za uzgajanje pamuka potrebno je ukupno 10 % svjetske proizvodnje svih kemijskih pesticida i čak 25 % insekticida. Platnene vrećice su skupe - 1 platnena = 400 plastičnih. Licemjerno se od eko dušebrižnika ističe da je platnenu vrećicu moguće višestruko koristiti, samo ju je potrebno oprati. A prešućuju koliko je za pranje vrećica potrebno vode, deterdženta i energije.
- netočna je tvrdnja da su plastične vrećice najveći onečišćivač mora i oceana. Vrećice čine 8,1 % onečišćenja, dok je su npr. cigarete i cigaretni filteri na prvom mjestu s 27,2 % udjela
- od plastičnih vrećica ugiba na tisuće, stotine tisuća morskih i kopnenih životinja godišnje - još jedna neistinita izjava. Prema jednom istraživanju iz 2007. godine, pronađeno je 235 životinja zapletenih u razni otpad, a među njima 22 životinje ili 9,4 % bilo je zapleteno u plastične vrećice. Znate li koliko životinja pogine na cestama?
- lažno se tvrdi da su plastične vrećice najopasniji otpad za životinje u morima i oceanima - ne, najopasniji su ostaci odbačenog ribolovnog pribora, najviše se životinja zaplete u odbačene mreže i niti (više od 86 %)
- poznata je iz tiska i raznih „eko“ publikacija dolje prikazana fotomontaža
u kojoj se sugerira da životinje jedu plastične vrećice. Svatko tko se je susreo sa životinjama - domaćim, kućnim ljubimcima, divljima - zna da to nije istina. Životinje ne jedu plastične vrećice. A ako slučajno dio plastične vrećice i dospije u probavni trakt neke životinje, taj dio će jednak izaći iz probavnog trakta.
Vjerujem da su mnogi od Vas, baš kao i ja, bacili žvakaću gumu (vrsta polimera) u more. A ako ste to učinili na putničkoj obali u Rijeci gdje se mogu naći jata cipli i drugih riba, vjerujem da ste vidjeli da sve te ribe gotovo nisu ni regirale na tu kuglicu, a kamoli se približile i pojele je. Ako ste pak bacili u more istu takvu kuglicu kruha, vjerujem da ste vidjeli pravi „stampedo“ koja riba će uhvatiti taj komadić hrane. Dakle, nisu životinje tako naivne kakvima ih neki žele prikazati.
- također je netočna tvrdnja da većina plastičnih vrećica završi u okolišu - istina, vrlo su vidljive kada se zapletu u grane ili kada ih vjetar nosi ulicom, ali razmislite što vi radite s vrećicama - kad ih uzmete, najčešće ih još jednom ili dva puta upotrijebite, a nakon toga ih iskoristite za smeće, sa smećem odlaze na odlagališta gdje se odvajaju i odvojeno prikupljaju i u najvećem dijelu šalju na recikliranje.
Ovdje jasno i glasno treba reći:
NISU KRIVE VREĆICE, KRIVI SU LJUDI KOJI IH NEOPREZNO ODBACUJU
ali i kao takve krivo odbačene, mogu se prikupiti, reciklirati i ponovno koristiti - i tako nebrojeno puta za različite namjene. Sjetite se samo uredbe o plaćanju naknade za PET ambalažu (plastične boce) od prije nekoliko godina u Hrvatskoj. Učas je Lijepa naša bila očišćena, nema više odbačenih plastičnih boca. Postali smo odjedanput eko-svjesniji. Ali uz koju cijenu zbog prodavanja novih boca pod rabljene.
I na kraju da zaključim - ostati danas bez plastičnih vrećica i plastične ambalaže nezamislivo je, a dovelo bi do povećanog štetnog utjecaja na okoliš (energija, emisije CO2, prirodni resursi ...). Zamjena plastičnih vrećica vrećicama od drugih materijala takođe bi bilo štetnije za okoliš.
Ako želimo biti ekološki osvješteni i korektni - tada treba odgovorno postupati s polietilenskim vrećicama, u stvari općenito s plastičnom ambalažom i ostalim plastičnim proizvodima. Svoj doprinos i odgovorno ponašanje prema okolišu dokazati ćemo svakodnevnom primjenom „formule“ 4R4E (Four „R“ for Enviroment) - Reuse, Recycle, Recover, Reduce.
Zabranama, a pogotovo onim apsurdnim, ništa se ne postiže.
