poželi si neostvarenu želju,
punim plućima puhni u svijeću,
ako je nesebično sve je moguće,
granice ne postoje…
sretan rođendan si poželi,
neka te zagrli ona koja te iskreno voli,
topli poljubac na obrazu osjeti,
osmjeh neka te cijeli život prati…
mašti pusti na volju,
sivilo u dugine boje pretvori,
dobro dobrim čini,
lijepa riječ neka ti dušu ispuni…
sretan rođendan si poželi,
ruku na srce stavi i majci zahvali,
što na ovaj dan sebe je žrtvovala,
da bi divnog čovjeka svijetu podarila…
novi list okrenut je,
stari neka u boli živi,
suze svim snagama zaustavljam,
da ga ne unište,
prije nego li mi na sreću ukaže…
gledam ga tužnim očima,
na licu osmjeha nema,
kako je samo prazan i pust,
da li sam pravilno postupila,
kad sam crtu povukla…
da li mi je nešto promaklo,
možda je ostala rečenica,
možda samo riječ,
koju sa starog upila nisam,
možda me bol zaslijepila…
u glavi kaos me ubija,
ta riječ da je bila bitna,
ja bih je primijetila,
istina jača od boli je,
ona je svoje rekla i nema povratka …
ma što ljubav uistinu je,
nesebično davanje i opraštanje,
koliko puta oprostila sam,
koliko puta za istinu iznova molila,
a što sam na dlanu dobila…
koliko još snage u meni ima,
da li si vrijedan moje nježnosti,
da li se uopće isplati vagu tražiti,
jer srce želi opraštati,
a razum se tome protivi…
previše minusa skupilo se,
još koja rečenica,
i na papiru više mjesta biti neće,
za još jedan plus Boga preklinjem,
da pokaže mi vagu što ne nadzire se…
zar ljubav na matematiku spala je,
da zbrajam sve pogreške,
sve trenutke oproštaja vrijedne,
da molim Boga da mi ukaže,
na iskrene riječi i poljupce tvoje…
...gledan nebo
...vedro je i čisto
...čisto
...ko ljubav tvoja
...šta pruži je njemu
...eh, malena moja
poklonila mu se,
zauzvrat ništa tražila,
priželjkivala ljubav iskrenu,
a sad mi srce probada,
laž najgorča,
s njegovih usana izrečena...
...zar može neko biti takav
...da odbije srce
...srce na dlanu pruženo
...u kojem je ime njegovo
...najčišćom ljubavlju ispisano
strah gubitka ljubavi čiste,
od gorke istine jače je,
srcu čistom vjerovao nije,
laž dahom ispustio,
strah što ga usnuo,
u javu je pretvorio...
...java
...ona šta nam najlipše snove ruši
...i pušta malenu moju
...da se u tužnim stihovima guši
...jer hrabrosti on nije ima
...da iskrenu ljubav daje i prima
vlastite sjene bojao se,
nije ni slutio,
koliko veliko moje srce je,
prokockao je sve,
okrećem novu stranicu,
na kojoj njegovo ime ispisano nije...
poljki i moja malenkost...
crno vino kao od krvi istočeno,
dopola puno ili opola prazno,
brzinom munje teče niz vene,
samo da tebe u meni ubije...
i kaplja vode, na tvoja usta,
miris sa čežnjom prošlosti blijede,
da razlije sjećanja iza leđa,
da umije zaslijepljene oči...
u mračnim odajama zjenica,
lik tvojeg tijela biva,
ne mogu te isprati koliko god ribala,
mirisom ploviš mojim porama...
u svjetlu tvoga medena srca,
krv moga se srca kreće,
dok putujem kroz vrijeme,
nosim ti pelud života svog...
oslobodi me molim te,
izvuci iz ovih nevidljivih okova,
iscijedi se iz srca moga,
pa makar sa krvavim kapljama...
i okuj me snovima duše,
izobliči moj neuhvatljivi um,
otmi mi dah bez grižnje,
jer savjest mi treba čista!
sewen i moja malenkost...
koliko laži,
koliko puta izrečenih,
kako da vjerujem,
koliko god se trudila,
u tvojim očima,
istina je iskrivljena…
gdje god se okrenula,
što god načula,
u meni nemir stvara,
ni sjena više nije siva,
u mislima poput oluje kola,
koja sam budala slijepa…
možda sam se odmah,
okrenut trebala,
iza sebe sve ostavit,
i snažno vratima zalupit,
suza bi mi niz lice kapnula,
ali sumnja bi ishlapila…
koliko puta,
koliko laži izrečenih,
ne pokušavam ni nabrojati,
kako da vjeru u tebe vratim,
kako si mogao usnuti,
zar u tebi nema grižnje savjesti…
tamo gdje se bistrina mora,
i plavetnilo neba,
u jedno stapa,
gdje zrak čini čovjeka…
tamo između svih granica,
između dobra i zla,
gdje je početak samo mit,
a kraj riječ iz rječnika…
tamo gdje osmjeh i suza,
čine besmrtna sjećanja,
u vremenu između jave i sna,
tamo ću te uvijek voljet ja…
poput leda zaleđena,
kao kamen o tlo pričvršćena,
poput leptirovog života,
sekunda je vječnost bez kraja…
naizgled kao prašina sitna,
čas poput vala krupna,
između dva svijeta lebdi,
kao da se skriva od pogleda bježi…
daljina ju nijemo zove,
duboko bistro plavetnilo guta,
poput života lagano prolazi,
u bonacu vječnosti uplovi…
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
"...nikad ti nije pružena želja, a da ti u isto vrijeme nije data i moć da ju ostvariš..." R.Bach
šapni mi...
pdmnina@gmail.com
ZAJEDNO PROTIV PLAGIJATA
Blog.hr
Forum.hr
T-Portal.hr
Chrisbears.com
Diddl.com
sudbina nepoznata
srce ranjeno
ljubav..ah ljubav
mare2804
iskra
auroraisa
anđeli slomljenih krila
poggia nera
diana11
sewen
sewen2
eye from street
natasha
leb
silvinka
just choco
njofra
kamović
maychie
anonimus girl
dream_maker
uranova piklula-daniela
irida
prorok!
neni_iz_bajke
solumojojkosi
poezija na crno
tišina zvuka
freya
nihonkichigai
nihonkichigai_1
laughing granny
bakin spomenar
ljubavne pjesme
taken by the storm
galatički vapaj
w@rlord
tvoj kike
one sweet doll
sanjamo udvoje
plavi_suton
slomljena srca
uzalud izgužvana svila
miris dunje
noebius
tajana
oblak u hlačama
wes c.addle
ravencrow88
deflon
scorpions2
zg dekameron-boccacio
tartlet
put u beskraj
mama ivanina
morska zvijezda
moje pjesme i stihovi
pokojnici i pijanci
mnp
argine
evandjelje u molitvama
zauzete misli
oprosti mi što pišem,
ali drugačije ne mogu,
niti ne znam,
stih mi dušu liječi,
a srce iz rasutih komadića,
u cjelinu suzama vrača…
to je moj mali svijet,
gdje srce progovara,
to je moj kutak,
gdje nada vječno biva,
tiha gusta rijeka,
gdje mi duša plovi osjećajima…
oprosti mi nisam ja kriva,
što mi svaka pomisao,
u stih se pretvara,
i u vječnu pjesmu stapa,
jer ispod površine,
živi osoba bez oklopa…
pjesma je slika duše moje,
a stih glas njen njem,
moj unutarnji svijet,
što me čini istim onim čovjekom,
kada sam iz majčine utrobe,
po prvi put zrak udahnula…
svakim danom nadam se...
svakim danom nadam se,
da prošvrljat će,
ovim virtualnom svijetom,
i naći sve ove pjesme,
sve do jedne,
i ovu zadnju koja za njega napisana je…
svakim danom nadam se,
da će shvatit,
koliko ovo moje maleno srce,
strgano i izmoreno,
može voljeti,
koliko ljubavi mu može pružiti…
svakim danom nadam se,
da će mi oprostiti,
za onu jednu besmislenu riječ,
da će u moj zagrljaj dotrčati,
privit se uz mene,
i okusit usne moje…
svakim danom nadam se,
da sve ono što smo jedno drugom rekli,
u stvarnost pretvorit će se,
da će leći pored mene,
i tiho šapnut mi,
volim te maleno moje…
četiri godišnja doba...
mirisom tijelo krasi,
toplinom obasja,
suhu pustinju kišom napaja,
vjetrom vatru rasplamsa...
poput mladog pupoljka suncokreta,
lagano k suncu vine,
poput listova boje duge,
zemljanu boju poprime…
pogledom u bistro nebo,
bijele pahulje zrak grle,
na dlan se polako spuste,
i u vodu života pretvore…
tijelo i dušu hrane,
srce ispunjavaju,
ta četiri godišnja doba,
što ljubav znače…
moj mali komadić duše poklonjen...
pjesmi nad pjesmama
štrajk završen dana 02.12.2007...
kako je bilo i kako je započelo pročitajte na pobuna u magli
iako je štrajk završio, nesmijemo zaboraviti da mi činimo blog i uvijek ćemo zahtjevati ono što nam pripada!