|
|
by: Mawa Slatka
| < | svibanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
...*odazivam se na ime*...
Adrijana
...*i još*...
pjenko
malena
kolutko
bucika
golubica
snoopy
slatkica
...*živim u*...
najlijepšem gradu Rijeci
...*volim*...
samo njega njega i njega
ljeto
more
sunce
grliti se snjim
izraziti svoje mišljenje
svugdje gurnuti svoj nosić
papati čokoladu
njegove plave okice
svoje hrčkiće
...*ne volim*...
kišu
školu
bahatost
arogantnost
razmaženost
kad me netko ne sluša
...ja i moja bubav...
...pAtRiK...
....PaJo PaTak...
...ZeKo...
...kOzLiČ...
...MiKi MaUs...
...Da je duša od papira...
..Ostalo je malo riječi koje mogu tebi reći
Ali čemu rane dirati
Gubili su jači, veći, na kraju se karte slažu
Ja ih nisam znao birati..
...Da je duša od papira ne bi tada bila
Za te vezana nikada
Da su suze od safira ne bi tad ni jedna
Mene dotakla...
...Ne kajem se ni zbog čega, svatko od nas križ svoj nosi
A ja nosim za nas oboje
Ostalo je malo riječi koje mogu tebi reći
Ali čemu rane dirati...
...Pola duše pola srca...
..Dobro mi izgledaš
i čini se da ozdravljaš
ma neka ti krene,
daleko od mene,
da ne znaš da propadam...
...Više me ne trebaš
kad prođeš ne pozdravljaš
a svemir je bio, u oku tvome,
to ne dam nikome...
...Na pola duše živim ja,
tu pokidat´ se nema šta
na pola srca još sam njen,
na pola umirem...
...Nemaš što vidjeti,
produži, ne zastani
u meni led, i mećave viju
i jesenje kiše liju...
...Adrijana...
...Ona ne zna da je volim
da joj pjevam, pišem pjesme
ona ne zna da se molim
da to nikad saznat' ne smije...
...Kada prođe pored mene
na trenutak stane vrijeme
ne znam kuda idem više
i sva čula me zanijeme...
...Adrijana, Adrijana
šapčem ime svakog dana
a u duši trag od rana
Adrijana, Adrijana...
..Ne bih htio da joj kradem
dio mira, dio sreče
znam da meni ne pripada
i da moja biti neče...
...Zlatne godine...
...Noč bez zvijezda, gradovi bez imena
i moja sječanja
tragovi kočenja na cestama
što vode do neba
a bio sam na kraju svijeta sam
bez tebe korak do dna
sam protiv svih na kraju vremena
a gdje si ostala ti...
...Zlatne godine i duge sjene
pomoli se za naše vrijeme
jednu sviječu ljubavi zapali za mene...
...Hladna kiša moje noči umiva tvojim suzama
nije život posuo sa ružama sva moja sječanja
a bio sam na kraju svijeta sam, bez tebe korak do dna
sam protiv svih na kraju vremena, a gdje si ostala ti...
...Tako je to...
Samo idi gdje hočeš
ako te tako veseli i radi bez mene
sve što ti srce poželi.
Ti si sretan, sretna i ja biču jednom ko zna čija al čini mi se
više neču biti živa.
Bojim se al tako je to.
Baci čašu visoko, pasče na tlo
kamen u vodu ,taknuče dno
granu u vatru izgorijet će sva
baci mene od sebe i umriječu ti ja.
Baci čašu visoko, pasče na tlo
kamen u vodu ,taknuče dno
granu u vatru izgorijet će sva
baci mene od sebe i umriječu ti ja....
Da mi je da zaboravim sve i da mi ne fališ
kada se oči zatvore.
Ti si sretan, sretna i ja biču jednom ko zna čija, čini mi se više neču biti
živa.
… kao što već svi dobro znate ja sam sretna…opet i napokon…opet volim…ali ne kao do sada…nego nekako posebno, svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim tijelom svojim…volim i ne patim…volim i sretna sam…jer pred 4 mjeseca dobila sam neprocjenjiv dar..nešto što više nikad i nitko neće imati…jer takav čovjek i takva osoba rađa se samo jedanput…svaki trenutak proveden s njim je nešto posebno…nešto što ne može svatko osjetiti i imati…ovo bi se možda moglo reći da je on zapravo prva prava ljubav..prva osoba koju volim najviše na svijetu, za koju bi sve dala…osoba oko koje se trudim i za koju se borim…ali ne samo sada, već ću se boriti i truditi dok god to bude potrebno..i iako ovo možda glupo zvuči i mislite ma daj šta balavica od 15 godina zna, ali možda ja ne znam, zna moje srce koje ga ludo voli...i istina možda ja ne znam, ali zar je potrebno da ja znam nešto??zar nije dovoljno da idem za svojim osjećajima i da slušam svoje srce??zar to nije dovoljno za ljubav...ja mislim da je…i svaki korak koji napravim, on ga prati, svaku riječ koju kažem on podrži..samo uvijek postoji ono ali zašto nisi sretan u potpunosti…a u mom slučaju je to što ljudi oko mene zavide, što su ljubomorni, što su nesretni…što baš nikada ne cijene ništa, nego uvijek žele zgaziti sve oko sebe, a to im ne uspijeva…ali sreća je sreća, ljubav je ljubav i to je nešto neprocjenjivo…dar koji imaju samo neke osobe, a meni je drago što sam ja ta među svim tim nekim osobama…što je baš sreća krenula k meni i meni otvorila vrata….što ostatak života neću provesti u tami i suzama, već smijući se, uživajući u svemu što mi da i što mi pruži…i do sada nisam ni ja cijenila nikog i ništa, sve mi je bilo kao neka mrtva točka koja nema nikakvog cilja, koja mjesecima stoji na istome mjestu…ali otkako je on ušao u moj život, unio je neku radost i sreću, sve je krenulo na bolje i na ljepše..moj život napokon ima smisla…
…evo u naslovu piše „volim te u inat ljudima“…već nekoliko dana slušam kako ljudi zavide na mojoj sreći..kako se stalno okolo priča kako će napraviti sve samo da nas razdvoje...i onda se zapitam čemu to…zar toliko uživaju kad je netko tužan i nesretan i na trenutak pomislim kako mogu to napravit i kako će im uspjeti, ali kad malo bolje razmislim shvatim da ova 3 i pol mjeseca, točnije skoro 4 ne može uništit bilo tko…da bi se ta naša sreća uništila potrebno je puno truda i muke..i iako mnogi govore da im je drago, ali ne vjerujem, jer uvijek je u njima neka ljubomora, nešto što ih muči, nešto što se u njima veseli kad su drugi tužni…
…ali ljubav, povjerenje, iskrenost, smijeh ne može nitko tako lako uništiti…ni neće…jer jednom prilikom rekao mi je zagrli me čvrsto i nikoja me neće uzeti, neću otići od tebe…što je i istina…kad ga zagrlim ne može se ni sam oduprijeti, a kamoli da će mi ga neka uzeti..i kao što svi znaju, ja ću se uvijek boriti za njega, nikad neću odustajati..jer toliko muke i truda uložio je u mene, sad je red na meni, da mu pokažem koliko mi je stalo do njega i koliko ga volim, da mu kažem hvala zbog svega što je napravio za mene i da bude sretan…jer kad vidim njega kako se iz srca smije ne treba mi ništa više, sretna sam i ja, ali kad ga vidim tužnog, ne treba mi ništa više da se oprostim od svog života i da zauvijek kažem zbogom…svaki dan je poseban na svoj način i svaki dan ga sve više i više volim, ali ne bi mogla podnijeti da je on tužan…da je tužna osoba koja mi znači više od života…točnije koja je postala dio mog života i u njega unijela neko veselje i radost…smijeh, pa čak i suze…i nikad nisam požalila niti zbog jednog trenutka…ali često se pitam zašto se on nikada tako ne smije, zar ja u nečemu griješim, jer kad ga gledam mislim da je tužan radi mene, da nešto nije u redu, ali on uvijek govori suprotno i uvijek je sve ok…i sad mi preostaje i dalje mislit kao i do sada i nadati se boljemu…
…i dok on bude čitao ovo nadam se da će shvatiti, ako to već nije, koliko mi znači i koliko ga volim…i da sam mu zahvalna na svemu, da sam za njega uvijek tu..da svaki njegov problem je i moj, svaka njegova suza je i moja, svaki njegov smiješak je i moj…inače kad vidim da mi nešto ne ide odustanem, ali od njega neću, nikada…kao što se još nikada nisam borila za nekog, i kao što mi do sada do nikog nije bilo tako stalo, tako ću se sad boriti, da ga ne izgubim nikada…da sa mnom imam sve to mu je potrebno…i eto još samo za kraj…da mu kažem ono što on već zna..a to je volim te=)…
…evo opet jedan novi post=)…zapravo ovih zadnjih par dana me jako mnogo ljudi potaklo i dalo neku ideju da napišem ovaj post..i kao što se vidi radi se o sreći…u zadnje vrijeme kad god dođem u školu svi neki u kurcu, samo kukaju, ništa im ne paše..ali zašto???zato što ne vide dalje od svog nosa..nikome život nije bajan i sjajan, ali ljudi se bore za sreću, ljudi se bore kako bi im sutrašnji dan bio ljepši i bolji..nikad ne odustaju..uostalom ne znam kako život jedne šesnaestogodišnjakinje može biti tako grozan???nikako…normalno da svatko ima svoje probleme, i da misli da su najgori, ali zapravo ako su sad takvi i ako sad kukaju što će biti kasnije…sad im se bar jebe za sve..idu u školu, idu van, imju društvo…ne mora se brinut hoće li sutra imati što za jest ili za pit..nitko ih na ništa ne prisiljava, sve im se dopušta, sve im se daje, a oni opet nisu sretni..i to samo zato što to ne žele biti..u mom životu su se već od 7 godine pojavili neki problemi, ali oni ozbiljniji i stalno sam gubila nekog koga volim, zdravlje mi je bilo katastrofa, ali opet danas živim i sretna sam..ne kukam..ne žalim se..jer znam da je život težak i da će uvijek i biti, ali uvijek sam sretna, ako ne zbog sebe onda bar zbog drugih…jer kad vidim da je netko drugi sretan, kako mogu biti ljubomorna ili bilo što slično…kako???i tako dok svakodnevno slušam priče koje se pričaju po školi i okolici zapravo sam shvatila da veliku većinu cura muče dečki…ali ne dečki kao dečki nego ih muči to što neka njena frendica ima ljepšeg dečka, ova druga ima bogatijeg…ili ova ima dečka, a ona ga nema…ma svi vi čete znati što ja pričam..jer vjerojatno i negdje oko vas se nalaze takvi ljudi…ljudi koji pucaju od ljubomore, koji ne mogu podnijeti da je netko sretniji od njih…naravno i u mom društvu je mnogo takvih, koji ne znaju kako bi skrenuli malo pažnje na sebe pa pizde i živčane..ali čemu živce gubiti??zar je netko vrijedan toga???ne nije…baš nitko..jednostavno nikad nitko me ne želi poslušat kad kažem odmahni rukom i idi dalje..i onda ima i takvih situacija i tako bezobraznih ljudi koji kad pogode nekog tamo di najviše boli i shvate to onda uporno ponavljaju isto..i onda dolazi i do suza i do prijetnji..ali radi čega??zbog gluposti, zbog ljubomore..normalno je da je svatko bar malo ljubomoran, pa tako i ja, ali ima mnogo ljudi u mojoj okolini što su toliko ljubomorni da bi najrađe poubijali sve oko sebe..zavide drugima na sreći…i tako prolaze dani, oni ih gube uzalud, ne shvaćaju što propuštaju, jer ako netko neće sada biti sretan, dok se ne mora brinuti o ničemu, onda nikada ni neće biti..i zato kao jedna jako vedra i uvijek nasmijana osoba mogu svima samo reći, idi i bori se, negdje i tebe tvoja sreće čeka, samo treba doći onaj pravi trenutak, kada će se ona pokazati…
…davno, davno, gotove pred 15 godina došao je dan kada su se dvije nestašne duše spojile…dan kada se stvorilo malo preslatko stvorenje predamnom…tada ni slutile nismo da ćemo zajedno provesti svoje djetinjstvo…da ćemo se zajedno igrati, izlaziti, zabavljati, dečke hvatati…nisam vjerovala svojim očima, nisam vjerovala satovima, nisam vjerovala kalendaru jer vrijeme koje smo mi provodile prebrzo je prlazilo..sati su prolazili kao sekunde, dani kao minute, tjedni kao sati, mjeseci kao dani…ali pitam se zašto je sve to palo u vodu…zašto su ljudi zli odlučili rastavit nešto što je spojio Bog…zašto su uništili sreču koja je bila nezaustavljiva, sreću dviju malih i nestašnih djevojčica..zašto su te od mene odveli..Sjetim te se često…sjetim se svih naših trenutaka, svih naših gluposti, i pitam se dali sam možda mogla spriječiti tvoj dolazak..ali i ako jesam oprosti molim te..oprosti..bila sam mala..bilo mi je tek 11 godina..nisam znala što učniti.. ali morala sam nastaviti živjeti i bez tebe, morala sam svoj život provest u tugi, u suzama..danas kad bi te srela negdje na ulici ni prepoznala te nebi…ko zna kakva si sada…možda si još uvijek ono malo, plavo, mršavo, preslatko stvorenje koje se svima uvuče pod kožu..možda si sad nešto sasvim deseto..ali možda, možda, možda..to možda će zauvijek ostati možda..i iako te puno puta poželim vidjeti znam da nas djeli jako mnogo kilometara…da si ti sada u Francuskoj, a ja u Rijeci…i živjela sam za onaj trenutak kada ću te ponovo ugledati, kada ću te zagrliti i sve ti u sekundi izbrbljati, ali nekidan…svijet se srušio..saznala sam nešto što je zvučalo kao loš san…ali nije loš san..istina je…možda ćemo se uskoro zauvijek rastati…ali zašto…kome je smetao naš smijeh??kome su smetale naše igre???i nakon 3 i pol godine nazoveš me i kažeš seko ja sam bolesna…bolesna sam..možda čemo se uskoro zauvijek rastati..ali uz svu tu tugu, ima i jedna radosna vijest..vidjet ću te..napokon…ali to će možda biti i zadnji put…ali opet to možda će biti možda..i gdje god se okreneš uvijek vidiš to pitanje možda…i uvijek ću se pitati zar naša sreča, naš smijeh nisu bili dovoljni da nas dvije ostanemo skupa..zar ona glupost kojom smo si pomješale krvi nisu dovoljne???zašto ljudi zavide na našem uspjehu??i stalno zašto, zašto, zašto…ali sad te pitam zašto si mi ti bolesna…zašto osoba koja mi je kao sestra…pa i sama dobro znaš da si mi bila i mama i tata i brat i sestra…moje rame za plakanje, moja seka sa kojom sam dijelila sve šta sam imala…i danas dok ovo pišem i dok mi suze idu, dok se prisjećam svega..sjetim se i onog dana kad sam te srela, kad sam pomislila zar ovako lijepo biče može uopće i postojati…i od tog dana krenulo je sve…sva moja ljubav prema tebi, svi osjećaji…od tog dana dijelile smo sve…sve što smo imale…jednostavno što reći nego da si u mom životu bio anđeo…mali anđeo kojeg sam ja zavolila i kojeg nikad neću zaboraviti…i ništa mi ni ne preostaje nego molit Boga da mi ozdraviš da te vidim…da napokon nadoknadimo svo izgubljeno vrijeme…
