…davno, davno, gotove pred 15 godina došao je dan kada su se dvije nestašne duše spojile…dan kada se stvorilo malo preslatko stvorenje predamnom…tada ni slutile nismo da ćemo zajedno provesti svoje djetinjstvo…da ćemo se zajedno igrati, izlaziti, zabavljati, dečke hvatati…nisam vjerovala svojim očima, nisam vjerovala satovima, nisam vjerovala kalendaru jer vrijeme koje smo mi provodile prebrzo je prlazilo..sati su prolazili kao sekunde, dani kao minute, tjedni kao sati, mjeseci kao dani…ali pitam se zašto je sve to palo u vodu…zašto su ljudi zli odlučili rastavit nešto što je spojio Bog…zašto su uništili sreču koja je bila nezaustavljiva, sreću dviju malih i nestašnih djevojčica..zašto su te od mene odveli..Sjetim te se često…sjetim se svih naših trenutaka, svih naših gluposti, i pitam se dali sam možda mogla spriječiti tvoj dolazak..ali i ako jesam oprosti molim te..oprosti..bila sam mala..bilo mi je tek 11 godina..nisam znala što učniti.. ali morala sam nastaviti živjeti i bez tebe, morala sam svoj život provest u tugi, u suzama..danas kad bi te srela negdje na ulici ni prepoznala te nebi…ko zna kakva si sada…možda si još uvijek ono malo, plavo, mršavo, preslatko stvorenje koje se svima uvuče pod kožu..možda si sad nešto sasvim deseto..ali možda, možda, možda..to možda će zauvijek ostati možda..i iako te puno puta poželim vidjeti znam da nas djeli jako mnogo kilometara…da si ti sada u Francuskoj, a ja u Rijeci…i živjela sam za onaj trenutak kada ću te ponovo ugledati, kada ću te zagrliti i sve ti u sekundi izbrbljati, ali nekidan…svijet se srušio..saznala sam nešto što je zvučalo kao loš san…ali nije loš san..istina je…možda ćemo se uskoro zauvijek rastati…ali zašto…kome je smetao naš smijeh??kome su smetale naše igre???i nakon 3 i pol godine nazoveš me i kažeš seko ja sam bolesna…bolesna sam..možda čemo se uskoro zauvijek rastati..ali uz svu tu tugu, ima i jedna radosna vijest..vidjet ću te..napokon…ali to će možda biti i zadnji put…ali opet to možda će biti možda..i gdje god se okreneš uvijek vidiš to pitanje možda…i uvijek ću se pitati zar naša sreča, naš smijeh nisu bili dovoljni da nas dvije ostanemo skupa..zar ona glupost kojom smo si pomješale krvi nisu dovoljne???zašto ljudi zavide na našem uspjehu??i stalno zašto, zašto, zašto…ali sad te pitam zašto si mi ti bolesna…zašto osoba koja mi je kao sestra…pa i sama dobro znaš da si mi bila i mama i tata i brat i sestra…moje rame za plakanje, moja seka sa kojom sam dijelila sve šta sam imala…i danas dok ovo pišem i dok mi suze idu, dok se prisjećam svega..sjetim se i onog dana kad sam te srela, kad sam pomislila zar ovako lijepo biče može uopće i postojati…i od tog dana krenulo je sve…sva moja ljubav prema tebi, svi osjećaji…od tog dana dijelile smo sve…sve što smo imale…jednostavno što reći nego da si u mom životu bio anđeo…mali anđeo kojeg sam ja zavolila i kojeg nikad neću zaboraviti…i ništa mi ni ne preostaje nego molit Boga da mi ozdraviš da te vidim…da napokon nadoknadimo svo izgubljeno vrijeme…
Post je objavljen 05.05.2008. u 11:19 sati.