Usagi Yojimbo je američki strip o avanturama zeca samuraja Usagija Miyamota. Njegov je autor Stan Sakai, strip-crtač inače japanskog podrijetla. Iako su likovi u stripu antropomorfni ( jednom riječju, životinje u ljudskim ulogama ) i i simpatični, nasilje i smrt česti su u svijetu samuraja.



Usagi je kao mladić bio treniran od pustinjaka samuraja. Tijekom svojeg školovanja, nije učio samo o borilačkim vještinama i ratnim taktikama već i o humanističkim znanostima i umjetnosti. Pobijedivši na jednom prestižnom turniru, dobio je ponudu od feudalnog nadglednika Mifunea da radi kao vojnik. Kada je Mifuneu njegov suparnik uništio vojsku, Usagi je postao ronin ( samuraj bez gospodara ) i krenuo na musha shugyo ( samurajsko hodočašće u kojem samuraj luta svijetom i izoštrava svoje sposobnosti ). Strip prati njegove avanture dok traži sreću lutajući feudalnim Japanom ranog 16. stoljeća.

Usagi Yojimbo doslovce znači "Zec Zaštitnik". Dobio je vrlo pozitivne kritike radi svojeg autentičnog prikaza japanske kulture. Putujući s Usagijem iz epizode u epizodu, čitatelj može upoznati važne činjenice iz samurajskog kodeksa časti ( Bušido ) ali i vještina van tog svijeta poput važnosti šalica za rituale pijenja čaja. Mnogi likovi iz ovog stripa su zapravo citati iz fimova Akire Kurosawe, kao i posvete nekim glumcima koji su bili poznati po svojim samurajskim ulogama.

Iako je Usagi Yojimbo najveći uspijeh postigao svojim "autentično-feudalski-Japan stripovima", lik se pojavio par puta u "Ninja Kornjačama" uglavnom kao zafrkancija autora. Stan Sakai je izdao i "Space Usagija", verziju stripa smiještenu u daleku budućnost gdje je glavni lik praunuk na desetu potenciju samuraja. Trebao se raditi i crtić, ali je radi neuspijeha sličnih projekata odlučeno pričekati s time.

Njegove stripove u domaćem prijevodu možete naručiti u Superknjižari.

Dobio sam čašćenje iz SAD-a. Tip mi je očistio kompjuter od trojanaca za badava. Imao sam ih pravu ergelu. Tražio sam webom nekakav tool i došao na stranicu zvanu Atribune.



U posljednjih pet dana sam postao na njihovom forumu. Tip je od mene tražio da napravim nekakve online scanove i da skinem par programa. Tada bih mu poslao što su ti scanovi našli, a on bi mi replicirao što trebam postaviti da izbrišem gnjusne viruse.

I stvarno, danas palim kompjuter- i sve super. Digne se za dvadeset sekundi, odmah se spoji na Internet, svira, pjeva. Odmah ja tipu velim da je sve super. I skužim da je sve to napravio za badava. Nije mi čak niti natuknuo da imaju mjesto za donacije.

Atribune je stranica na kojoj gomila visoko školovanih mamlaza volontira i pomaže ljudima da si poprave računalo u softwareskom smislu. Rade ovo iz čistog idealizma i prkosa što su mnogi ljudi nezaštićeni od kriminalaca koji pišu viruse i uživaju što mnogi nemaju njihovo znanje.

Ako imate kakvih problema, a nemate para za čišćenje kompjuterskih virusa- posjetite ovaj forum, ali ne zaboravite da od vas traže da zauzvrat vi nekome učinite nešto za badava. Da- jedino što žele jest da vi sa sposobnostima koje imate pomognete nekome ne tražeći ništa zauzvrat. Ako ste vodoinstalater, da nekome popravite sudoper za badava. Ako ste mehaničar, da nekome promijenite gumu za badava.

Jesu se zaribali. Ja sam dramaturg, mogu jedino pisati pjesme propalim ljubavnicima za njihove drage.

Danas fino sjedim pred svojim televizorom kada se pokažu ona prekrasna slova "Kanal je trenutno nedostupan". Ništa, dešavalo se i prije, tko mi je kriv kad moram imati Max Televiziju. Skočim ja na Internet- veza uspostavljena ali nema prometa. Router svijetli, ali nema signala. Pomalo ljutit, prebacim televiziju na antenu. Ostavio sam tu opciju budući da se često puta znalo desiti da mi TCOM ne radi, tako da je moja antena na krovu po kojoj skaču mačke i golubovi odradila posao bolje od digitalnog recievera koji u sebi ima Playstation 7.



I baš na televiziji ona reklama u kojoj Ivo Gregurević s psom naterava predstavnika neke manje tvrtke za telekomunikaciju. Ja volim Ivu, i znam da je sve što radi posao, ali me baš naljutilo. Na svojoj staroj televiziji gledam reklame za proizvod u kući kojeg imam ali mi ne radi.

Tog trena netko zvoni. Tko je-što je? Vani neki čovjek, uređen, ponadao sam se da je nekakav sektaš da ga apologetski propitam par stvari ali ispostavilo se da nije u tim vodama. "Ja sam Pero iz H1 Telekoma, jeste li zainteresirani za jeftinije tarife?"

Di si bio dosad, Pero?

Potpisah za H1. Ne samo da su naši, nego mi je i reklama s Ivom digla živac. Znam da je na zapadu moderno pljuvati konkurenciju, ali ja to ne volim. Zar sam ja ikad ikog popljuvao na ovom blogu? Čak i da jesam, kvantitativno bi bilo zanemarivo jer mnogo češće govorim objektivne činjenice o sebi, ne o drugima ( da sam objektivno genijalan, i da sam presladak ). Pljuvanje je za djecu.

Izvini Ivo, probat ću Peru. A ako me Pero zariba, zna se što ga ide....

Danas sam dao Dramatologiju III, valjda najteži ispit kojeg sam imao. Jako sam se dugo spremao za njega, ali vrijedilo je. Dobio sam peticu. Moram priznati da već dugo nisam izašao niti na jedan ispit, mahom zato što mi je ostalo tih par glazbenih i engleskih koji nisu teški pa sam svemu pristupio s gardom "budem već".



Ne bih htio da se ovo razglasi, ali prilično sam se bojao. Fora je da kad mnogo učite tada ste svjesni kvantitete podataka koje morate znati i uvijek se bojite više nego kad dolazite na ispit šarmirati. Na kraju krajeva, šarm me uvijek izvukao, ali znanje je mnogo puta znalo razočarati.

Inače, ako ne znate, dramatologija je nauka koja se bavi utjecajem filozofskih ideja na teatralne sfere. Ovo je jedna od definicija, naravno, jer danas i za prišt imate petsto znanstvenih interpretacija. Morao sam učiti o postmoderni, koja je izuzetno lagana- na jednoj strani veli da je sve što postoji realno, na drugoj veli da ništa što postoji nije realno, na trećoj da sve transcendentira, na četvrtoj da sve postoji ali teži nečem tako da mu nešto fali, na petoj da ništa ne postoji osim težnje, ali sama činjenica da se nečem teži uvjetuje postojanje nečeg, na šestoj da sve što postoji može ne postojati, na sedmoj da postoje samo stvari koje ne postoje, na osmoj da je sve podložno promjeni, na devetoj da se ništa ne mijenja, na desetoj da se sve da objasniti brojevima, na jedanaestoj da se sve može objasniti slovima.... jednom riječju, možete pričati o čemu hoćete, sve će biti postmoderno.

Bojim se uopće nešto i napisati, da me slučajno ne povežu s time. Ali valjda od postmoderne i ne možeš pobjeći. Eto, ovaj blog nije ništa drugo nego gomila jedinica i nula koje su posložene tako da ojačavaju moju genijalnost na vaš kompjuter. U usporedbi s papirnatom verzijom mojih genijalnih provedbi, ovo je postmodernistički vrhunac.Ali i ta papirnata je provedena od strane strojeva koji koriste jedinice i nule.

Čovjek mora razmisliti jesmo li bili malo romantičniji dok su strpjivi ljudi godinama prepisivali knjige prije Gutenberove galaksije i svega što nam je dovela. Ipak, neće ići, jer postmodernisti imaju svoje sociobiologe koji će vam vrlo jasno naznačiti da je prepisivanje isto neki srodnik računala. Mozak radi kao kompjuter, i konačan je cilj isti.

Znate li što je to Kineska soba? Googlajte, jako je interesantno.

Ali meni se fućka, od svih tih nula i jedinica ja imam samo jednu peticu u indeksu.

Upravo stiglo. Moja sestra doktorica ima muža koji do prije par dana nije bio doktor. U međuvremenu je doktorirao tako da imam dva doktora u obitelji. Da se razumijemo, nisu doktori medicine već književnost i filozofije, tako da ako će me nešto boljeti mogu mi samo dati Bahtina ili Solženjicina. Baš i nisu imena za lijekove, ali su zabavniji od Plivadona u svakom slučaju.




Zapravo se bojim tog dijela obitelji, jer ne znam što su sve spremni učiniti. Evo, sad su doktori, i što je iduće? Taj dio obiteljskog stabla ne samo da čita one ogromne i komplicirane knjige koje studenti uče iz skripti već piše i svoje. I to su one knjige koje imaju desetine citata po jednoj stranici i ti citati citiraju knjige koje su jednako tako komplicirane kao i knjige koje pišu moji doktori. I ja, zato, pokušavam u svojim tekstovima navoditi što više stručne literature.

Tužan sam što ne mogu slaviti s doktorima, jer su u Engleskoj ( da, engleski su doktori ). Ipak, moje aspiracije su slične. Kao što veli veliki ruski književnik Muljikov: "Nikad ne odustaj od doktorata" (1) ili, kako veli stih istog autora "Kidaj iz ove zemlje" (2). Ipak, volio bih ostati u ovoj zemlji jer se prilično dobro živi ako se potkoži, što bi se reklo "Svako jelo je dobro uz jednu žlicu Vegete." (3) Na kraju krajeva, i ja sam jedan student Akademije (4) i volim domaće štrukle (5).



Stručna literatura:
(1) Nemame Izmišljenov: "Nepostojeći citati nepostojećih ruskih književnika", Petokraka izdavaštvo, poglavlje 14, stranica 227.

(2) ibid.

(3) Stevo Karapanđa: "Varivo od graha uz Vegetu", Časopis Mila: kolumna " Sa Stevom kroz godinu" (1980 ) , broj 220, stranica 23

(4) Sinke "Indeks Studenta Sveučilišta u Zagrebu", "Izdavaštvo Sveučilišta u Zagrebu" poglavlje "Osnovni podaci", broj 1, stranica 1 ( ispod slike ).

(5) Jelovnik restorana "Večernja ulica", poglavlje "slastice," stranica 4.

Prije par dana, zapravo noći, vozio sam se kasnom linijom kući. Sam. Baš i nije neko udobno iskustvo, kao što vjerojatno znate. Tramvaj je bio onaj stari, tako da ako vesela ekipa lokal-patriota dobije napad domoljublja i želi ga iskazati uništavanjem imovine rasturi njega umjesto ovih novih i skupih Bandićevih androida.

U tramvaju je još bio jedan mladić s kapuljačom preko glave. Nisam znao sluša li hip-hop ili želi izgledati kao strijelac iz neke igrice, ali nije izgledao kao opasan tip. Par stolica prije nalazila se mlada djevojka, kojoj je ovaj put vjerojatno bio napetiji nego nama dvojici zajedno. I nije trebalo dugo, na jednoj je stanici uletjela ekipa koju ne želite sresti u noći u tramvaju. Ne znam točno koliko ih je bilo, ali nešto manje od deset sigurno. Neki od njih bili su pijani, drugi pripiti, ali većina je prilično loše glumila da je pijana i galamila je kao da tako piše u udžbeniku za pijandure.

Budući da sam treniran da budem hladan u takvim situacijama, učinio sam najbolje što sam mogao. Glumio sam da me njihova pasivna agresija ne dotiče, nisam čak niti okrenuo glavu na stranu. Mladić se sakrio još jače iza kapuljače a cura je okrenula glavu. Budući da su decibeli postali još više iritantniji, djevojka se u jednom trenu dignula i krenula dublje u vagon. Jedan od mladića je sjeo u stolicu pred njom i počeo joj se nabacivati. Možda sam trebao i sad reagirati, ali nije bilo nikakvog agresivnog povoda. Nije da ju je lupio. U jednom trenu sam se malo uplašio za nju, ali se dignula i otišla do kraja vagona.

Ostala ekipa je počela dobacivati, i ljutiti se ljubavnik počeo iživljavati na dečku u kapuljači. Počeo ga je provocirati i lupati, uporno se obračajući curi. A znao sam da sam ja idući, i zato sam izveo svoj manevar.

Uzeo sam svoj predivni mobitel, napravio što sam trebao i dignuo se iz svoje stolice u maniri viteza, branitelja nevinih. Trebalo je loviti zmajeve....

"Pusti tog dečka"-rekao sam mirnim, ali zapovjednim tonom. Trebalo se nametnuti nasilničkom psihološkom profilu s jedinim komunikacijskim sustavom kojeg se boji- hladnim i službenim tonom koji ga uvijek dočeka na kraju njegovih gluposti. Ovakav ulet je prilično stiltao mojeg jadnička, i pogledom je potražio pomoć svojih prijatelja. Gurnuo me s pogrdnim imenima. Ekipa se skupljala, i da nisam ovako genijalan i snažan mogao bih dobiti poprilične batine. Izvadio sam svoj mobitel.

"Snimio sam vas fotoaparatom na mobitelu i vašu sliku poslao Internetom na kompjuter na poslu. Iako nisam policajac, radio sam s njima i imam mnogo prijatelja tamo. Neće biti poteškoća naći vas, posebno ako ste već evidentirani kao prekršitelji.... molim vas, dva metra od mene, osjećam se ugroženo od vas.... vaše ponašanje prema mladoj dami je bilo izuzetno agresivno i nepotrebno, a ovog ste mladića fizički zlostavljali. Mene još niste napali, i upozoravam vas, svaku agresiju ću smatrati kaznenim djelom i biti će sastavni dio moje tužbe nadležnom Sudu."

U ovome je trenu mlada dama u tramvaju već bila zaljubljena u mene, ali lovcu na zmajeve je ovo samo još jedan dan na poslu.

"Od vas ne očekujem ispriku, jer je nitko ovdje ne bi shvatio ozbiljno. S druge strane, mislim da bi bilo pametno za vas da na idućoj stanici napustite tramvaj."

Skratit ću priču, u jednom sam trenu htio leći na pod i pozvati grupicu da me kolektivno iscipelare ako misle da će time nešto postići, ali sam im rekao da će ih taj čin koštati godine dana zatvora. Opasni se kolektiv počeo kolektivno derati, ali što i preostaje majmunu dok promatra žirafu dok jede banane s visokog drveća? U svakom slučaju, nije dugo trajalo. Guranje me još više ohrabrilo, jer sam osjetio da niti izbliza ne guraju s namjerom da me sruše. Osjećao sam njihov strah.

Čovječe, koji mamlazi. Njihov čitav ego je bio ugrožen zato što nisu mogli premlatiti usamljenog čovjeka kojeg više nikad u životu neće vidjeti. Ljudi su preživljavali strahote ratnih logora i teške bolesti, i nisu im mogli slomiti osobnost i čovječnost, a ovi mamlazi u dva ujutro, u Zetovom tramvaju, gube smisao svojeg postojanja. Ovo nema veze s novcem niti statusom u društvu, ovo ima smisla s time na koji način shvaćaš život i što u njemu tražiš.

Ako ne prebiješ nikog, a nasilnik si, što si?

Nisu izašli na prvoj stanici. Uopće nisam inzistirao na tome, jer bih tada ja ispao nasilnik. Dapače, nisam izašao na svojoj već sam ostao u tramvaju dok nisu otišli, jer sam se bojao da će početi s iživljavanjem na djevojci i kapuljašu. Ja svoje postojanje imam- lovac sam na zmajeve. I radim svoj posao. Mogu napraviti grešku, ali one i služe da se u ovakvim trenucima ne uzdignem u svojim mislima.

Izlazeći, počeli su dobacivati. Nisu čak niti shvatili da je takvo dobacivanje u povlačenju najgori mogući izbor.
"Jel' ti znaš tko sam ja?"
"Znam"-odgovorio sam dok su se vrata tramvaja zatvarala-"Ti si čovjek koji od svega ovog može mnogo naučiti. A ako je uzalud, još si samo jedan nasilnik koji je imao loš dan na poslu.... sreo je mene. "

Tog trena je tramvaj krenuo, i bilo mi je žao što Bandićevi novi tramvaji ne lete. Izgledalo bi puno frajeričnije da sam se vozio u takvom tramvaju. Ali ovo nije bio čak niti novi tramvaj.. Ovako sam se samo odvezao. Curica se zahvalila sramežljivo, a mladić je kimnuo glavom.




Eh, ovo je fotografija koju sam snimio. Kao što se može primjetiti, svi su stali u kadar i mogli su svi dobiti kaznenu prijavu. Ovako sam super, bez nasilja, spasio djevu i mladog kolegu frajera. Zapamtite ovaj manevar u budućnosti kad ste u sličnoj situaciji. Ima ljudi koji pokažu zube, a ima ljudi koji pokažu sliku policiji. Namjestite si na mobitelu kameru i pošaljite si na mail sliku- dve sekunde u kojima snalažljivost i digitalija mijenjaju situaciju u kojoj više niste žrtva.


PS:
Naravno, zafrakvam se u cijeloj ovoj priči. Ove sam nasilnike sve premlatio svojom super-snagom i izbacio ih kroz prozor jurećeg tramvaja.

Bio sam jako zauzet igranjem kao dijete, i jednostavno nisam stigao odrasti. Eto, danas je prekasno.

U posljednje sam vrijeme malo zanemario temeljnu namjenu bloganja- komentiranje aktualnih svjetskih kazališnih prizora. Ako niste čuli, Kosovo se želi odcijepiti od Srbije, već se odcijepilo, nikada se neće odcijepiti ili je oduvijek bilo odcijepljeno.

Sada kada smo i službeno u post-kvant-modernističkom društvu moram priznati da sam više nego uvjeren da jedino nuklearna gljiva može nešto promijeniti u ovom društvu. Nakon Baudrillarda i Shavira, više sam nego uvjeren da jedino što postoji u ovom svijetu jest parafraza Descartesa koja bi glasila "Brijem, dakle jesam". Slobodno Kosovo neće promijeniti moju svakodnevnicu, i čak i ovaj post mi se čini kao nabrajanje brijačina koje ničem ne služe.




Ponekad mislim da više ne postoji šok. Kada bih od vas tražio da zamislite šokantnu dramu, svi biste je jednako zamislili- s gomilom golotinje i prostačenja, krcata radikalizmima i politički nekorektnim replikama. Ali ovo je, zapravo, sve samo ne šokantna drama. Od šoka očekujete neočekivano, nešto što vam nikada nije palo na pamet. Šok može biti svašta, ali ne smije biti nešto što će svi moći zamisliti kad od njih tražite da ga zamislite.

Tako je i u današnjem svijetu- jedino što vas uistinu može šokirati jest da nešto pored vas eksplodira. Ovo i nije do kraja forma koju želim dotaći, ali je najbliže čega sam se mogao sjetiti. Da sutra netko lansira nuklearni projektil, ljudi bi se trgnuli i pitali sami sebe "što o ovome misliti, kada nam brijanje ne pomaže?" Zaista, kada se lansira projektil, jedino što čovjek i može jest ili misliti ili kopati bunker.

Kosovo neće biti slodobno, i Kosovari neće imati svoju državu. Ako i hoće, sumnjam da će biti ikakvog reda u toj zemlji. Nerazvijeni, okruženi državama kojima se ne žuri s Kosovom, vjerojatnije će nakon samo deset godina tražiti saveznika u Srbiji, barem neslužbenog. Ali Kosovo bi mogli dovesti do šoka. Zamislite da ovo novo povijesno bure baruta inspirira Baskijce na neovisnost. Ili da se Quebec odcijepi od Kanade i proglasi neovisnom pokrajnom Republike Francuske. Čečenija? Irska? Škotska?

Istra?

Ali Čečenija je posebna priča, jer Putin, ako nešto dobro radi, tada radi na afirmaciji diplomatske moći Rusije. Ovo je dobro, jer SAD pod trenutnom vladom sigurno treba imati ravnotežu koja će ih spriječiti da šire liberalnu demokraciju, ili kako se već ta glupost zove, svakom narodu s nalazištima nafte. Neovisno Kosovo je nešto što bi moglo Putina uzdrmati, a tu već dolazimo do one gljive s početka teksta. Na Ujedinjene Narode se ne može računati, budući da njihova neučinkovitost i ovisnost o SAD-u jasno pokazuju da nisu u stanju spriječiti novi globalni konflikt, kao što niti Liga Naroda nije bila sposobna zaustaviti izbijanje Drugog svjetskog rata.

S druge strane, što ćemo s Kosovom ako neće biti neovisno? Ostati će na milost i nemilost Srbiji, koja je rijetko kad ulagala u taj dio zemlje i nakon ovog će vjerojatno stanje biti još gore. Ako ništa drugo, mogu im uvijek ugasit struju i vodu. A to je nešto što će svaku državu destabilizirati.

Koje je riješenje ove krize? Pare, naravno. Ili novi ekonomski model na globalnoj razini za kojeg preduvjeti već i postoje. Već smo desetljećima u mogućnosti pružiti super-jeftinu, ako ne i besplatnu energiju ( a sve se vrti oko nje ). Naravno, posljedica primjene tih tehnologija dovela bi do golemih ekonomskih previranja. Mnogi bi ljudi izgubili posao, SAD bi se mogao slikati sa svojim zalihama ugljena, kao i Saudijska Arabija sa svojim naftnim poljima. Mnogi bi ljudi ostali bez posla, ali ovo ne znači da te promjene moraju biti spore i postepene. Upravo suprotno, šokom na globalnoj razini i radikalnom promjenom ekonomske politike u svijetu možemo dovesti svakog čovjeka do blagostanja.

Tko ima besplatnu struju, ne ide na posao da zaradi novac za nju.

Možda sve ovo zvuči kao jedna velika ( utopistička ) digresija i da jedno malo Kosovo ne bi trebalo stavljati kao razlog ili primjer planetarnih politika- ali uzmite u obzir da ako se nakon Kosova Quebec odcijepi od Kanade a Čečenija od Rusije, imat ćete upravo takve probleme na ovoj prekrasnoj planeti....

Podržavam svoje kosovske kolege studente za neovisnost. I podržavam svoje srpske kolege studente za cijelovitost. Ne znam što sam sad rekao, ali sigurno će mi jednog dana barem jedna od ovih rečenica koristiti. Nikad ne reci nikad.

Išel sam danas Tuđmanovom avenijom do Gotovinina placa, kad na uglu Šuvarove i Šuškove sretnem starog šulkolegu. Htel sam ga furat u kavanu kod Buhe ( Boška ) al nije imal cajta. Kćer mu je išla rodit u bolnicu, pa se žuril, navodno su je otfurali u Šeksovu. Mada mislim da se zlagal, nije htel pit kavu samnom. Zakaj bi je pelali tak daleko, kaj im nije bila bliža Sanaderova pedijatrija tu odmah iza ugla? Ma zlagal se on meni.

Niš, idem ja dalje, htel sam si kupit novine prije placa da ne stojim u redu dok teglim. Žena mi je rekla da kupim na kiosku Bahuna, opet tiskaju klasike za male novce. Stalno joj kupujem te ljude, a ona niš ne čita. Važno da su na polici, kakti mi sve to pročitali. Ma je, kak da ne! Ali, hajde, kupim ja kaj treba i odem cipelcugom kroz aveniju Haških žrtava.

Kak na trafiki nije bilo mojih cigareta, moral sam tražit kod švercera. Znal sam točno di prodaje, tam kak se prijeđe Šukerova i dođe na križanje prilaza Ćire Blaževića i Thompsonove. Samo fino sam rekel "daj dve" i calen. Kaj ja imam s tim frajerom? Nek bude sretan kaj ga ne prijavim, odmah iza ugla je policijska postaja u Bandićevoj.

U Titovoj je fino mirišilo jer je "Maršal" okretal janjca na terasi. Mislil sam si malo sesti na brzaka, ali znal sam da bi moja doma odmah posumnjala. Kakve sam sreće, još bi mi rekla da sam bil kod neke svoje kokoši. Kak sam onda išel onoj u Sedlarovom okretištu. Niš nisam delal, došel sam joj promenit pipu, a moja je doma mislila da sam je prevaril. Je, kak da ne. Jedva s njom mogu doć na kraj, a di još s jednom?

Nisam imal sitno da dam prosjaku. Opet je sve poskupilo....

Jako volim kupovat na placu, jer znam da je domaće. Kaj bi išel u neki veliki dućan, tam je pak sve klorirano. Jučer sam išel, istina, jer je padala kiša. Grincek iz Kine. Dal bum ti ja grincek iz Kine. Ali opet, sve je tak skupo.

Na kraju sam se vratil onom prosjaku i dal mu cenera. Nek si ima, dečec. I ti mladi, nemaju perspektive, nitko se za njih ne brine. Ali sam tad moral ići na tramvaj, da doma budem prije ove moje.

Načelno nemam ništa protiv humanitarnih koncerata i tome sličnim stvarima, posebno kada je za mlade mame i malu djecu. Ali jučer mi je jednostavno glavom prošla zanimljiva misao kada sam čuo da je nogometni klub "Dinamo" uplatio 100 000 kuna za Petrovu bolnicu.

Da vas podsjetim, prije dvije godine odlukom državnih glavonja nogometnim klubovima oprošteno je 800 milijuna kuna. Velik dio tog novca išao je upravo na Dinamo, koji se posprdno naziva službenim klubom Hrvatske Demokratske Zajednice. Ova stranka je tijekom devedesetih dva puta mijenjala ime ovom klubu budući da je "Dinamo" naziv koji se smatrao tuđicom. Interesantno, jedan od naziva je bio i "Kroacija" ( inozemni naziv za Hrvatsku ).

Ne bih želio da ispadne kao da zamjeram tu akciju, samo ponosno ističem da je 100 000 kuna donirano od poreznih obveznika, ne od strane tog nogometnog kluba.

Dinamov trenutni status je da prodaje nogometaša Luku Modrića. Prema posljednjim vijestima, odbili su ponudu Ukrajinskog Šahtara od 25 milijuna Eura ( 187 i pol milijuna kuna ).

Nisam neki Bad Blue Boy, ali držim da ima smisla u čestim povicima "Uprava odlazi". Ovo su svote koje su trebale završiti u Petrovoj bolnici u sklopu proračuna, a Dinamo bi trebao živjeti od donacija na televiziji.

Super Fabrio Bros.