White House
Incoming fax....
From: SB, ADU.HR
To: Office of the President



Dear George,

I still don't understand what are your problems with coming here. Yesterday I read in newspapers that you are coming with 250 secret service agents, 100 U.S marines, 25 tanks, 5 hummers and 2 cooks. I know you are afraid of me and everything, but honestly, you are not rational. I told everybody, Mesić included, that you are safe and I am not going to do anything to you.

Yes, you ruined your nation's economy, reputation, military readiness, influence, and yes, your troops failed to form democracy in Iraq ( as I told you they would ) and the world thinks you are the lowest of the lowest because of Katrina. But seriously, I'm not going to do anything. No beating, no spanking.

If for nothing else, if I wanted to do anything to you, both you and me know all those folks coming with you wouldn't be of any use. And actually, I'm more then sure that somebody from your FBI-CIA-whatever is going to read this, doing his job, searching the Internet for threats to United States of America. If you are reading this and you are that person, don't worry. If you ask me, I'm just a fluke who wants you to write poetry and wear slippers instead of searching for that trash on the Internet.

To tell the truth, people who hate you would probably like George to stay your president.

Now back to you, George, I just wanted to tell you to stop spying me with that satellite of yours. Now, now, don't be surprised, I told you I will learn of it sooner or later. I'm not worried about you finding something about me, I know I'm too genius to be tracked by satellite. Honestly, stop doing that and come here, since you are soon to leave ( Thank Heavens ) we might have a chat or two.

Honestly,

Sinke

"Drago mi je što sam drugi najbolji"- skromno ali dosjetljivo- kolega dramaturg Goran Ferčec primio nagradu Austrijskog kulturnog foruma u Zagrebu. Priča je prilično teška i zbunjujuća, jer "prva najbolja" bila je kolegica Nina Mitrović koja je par dana ranije odbila nagradu.




U izvještaju za medije, Nina je izjavila:

Danas je preminuo veliki hrvatski glumac, Boris Dvornik.



Biografija s Wikipedije navodi da je Boris Dvornik rođen 16. travnja 1939. u Splitu u obitelji drvosječe. Svoj talent za glumu otkrio je u djetinjstvu, dok je nastupao u dječjim predstavama. Nakon školovanja za električara, počeo se profesionalno baviti glumom. Završio je Srednju glumačku školu u Novom Sadu, a kasnije se upisao na Kazališnu akademiju Sveučilišta u Zagrebu. Na filmu je debitirao 1960. godine u filmu Francea Štiglica Deveti krug, s tematikom holokausta. Glumio je mladića koji za vrijeme rata pokušava spasiti mladu Židovku oženivši se njome. Nakon filma stekao je veliku popularnost, koju potom učvršćuje igrajući suvremene likove u komedijama Martin u oblacima (1961.) i Prekobrojna (1962.) Branka Bauera. Ovo je načinilo od Borisa Dvornika jednu od velikih zvijezda kinematografije bivše Jugoslavije, slično Ljubiši Samardžiću, Mileni Dravić i Velimiru Bati Živojinoviću (s kojim je kasnije razvio blisko prijateljstvo). Do sredine 1960-ih godina Dvornik je nastupao uglavnom u komedijama, a od 1966. godine počinje se s velikim uspjehom pojavljivati i u filmovima s tematikom iz Narodnooslobodilačkog rata. Za uloge u filmovima Most (Hajrudin Krvavac, 1969.) i Kad čuješ zvona (Antun Vrdoljak, 1969.) nagrađen je Zlatnom arenom na festivalu u Puli. Za ulogu u ratnom filmu U gori raste zelen bor (Antun Vrdoljak, 1971.) i za ulogu šofera-zavodnika u Opkladi (Zdravko Randić, 1971.) osvojio je Srebrnu arenu. Nastupio je u više od 40 dugometražnih igranih filmova (nerijetko je nastupao i u kratkometražnim), u mnogim televizijskim dramama i u više televizijskih serija.Boris Dvornik i Branko Blažina u pauzi snimanja "Našeg malog mista"Zenit popularnosti Borisa Dvornika je došao 1970-ih ulogom Roka Prča u kultnoj seriji "Naše malo misto", a potom i ulogom brijača u seriji "Velo misto". Nakon što je stekao status jednog od napriznatijih glumaca bivše Jugoslavije, Boris Dvornik uglavnom je radio u Hrvatskom narodnom kazalištu u svom rodnom Splitu.
Velimir Bata Živojinović i Dvornik su se 1991. odrekli jedan drugoga u nizu otvorenih pisama, u gesti koja je bila viđena kao simbol raspada SFRJ. Godine 2004. objavljeno je da su se njih dvojica pokušala pomiriti, a javno pomirenje bilo je 2006. putem video linka između Splita i Beograda. Živojinović je izjavio da "poslednjih godina nije bilo mržnje između nas", a Dvornik se nadovezao da je to bio "samo nesporazum".
Tijekom godina Boris Dvornik je razvio blisko prijateljstvo s Antunom Vrdoljakom. On ga je nagovorio na sudjelovanje u politici, te je na izborima 1992. kao kandidat Hrvatske demokratske zajednice izabran u Hrvatski sabor, uz kojeg se uskoro povukao.
Posljednjih godina Dvornikova karijera patila je od posljedica moždanog udara i njegovog alkoholizma, koji se manifestirao u nizu incidenata, od kojih je najpoznatiji napad na promatračicu GONG-a na hrvatskim predsjedničkim izborima 2005. Dva sina Borisa Dvornika - Dino i Dean Dvornik - poznati su pop glazbenici.

A ja, ponavljam....

Empty stage

Actors know it very well,
Even to them it's hard to tell
When you put a foot on stage
Enchanted feeling, enspelled by mage

Stagebuilders all went home
Audience has left the dome
It's just this scent in old air
Of dust in greasy coloured hair

Empty stage, what it is?
Can you tell me, tell me please
Thousand eras, it's still here
Silent, peaceful, without fear

All these people sitting there
Watching actors, folks who dare
All those beings, rising their cup
Together with ghosts who never fade up

All these wodden floors and dust
Stories told, braces and lust
All those tears in the wardrobe mirrors
Puzzled faithful and repented sinners

Playwrights wrote their pain on paper
Tender love, kisses which scatter
Eons passed, they are still here
Their words are firm, their love is clear

Empty stage, what are you?
What is this aroma? I don't have a clue!
Empty stage, I smell your past
Your dreams and nights, a story so vast.

Maybe you are a piece of life
Something we all search and strife
I guess where we go, everything is fine
I can feel ghosts here, their awe, and smile.

Sretan Uskrs, dragi blogoljupci.

Ako niste čuli, na Akademiji Dramske Umjetnosti za deset dana počinje festival KRADU. Želite li upisati glumu, ili samo provesti večer uz najbolje ispitne produkcije- pozvani ste na Trg Maršala Tita 5.





Za program festivala kliknite tu.

Veliki pisac znanstvene fantastike i osoba koja je postavila prekretnice u tom žanru umro je danas u Šri Lanki.



Clarke je tvrdio da je kao mladić volio gledati nebo. Bio je jako zainteresiran za znanost, i tijekom II. Svjetskog rata radio je na tad revolucionarnom izumu- radaru. Nakon rata, studirao je matematiku i fiziku i odselio se na daleku Šri Lanku. Pisao je kratke priče u kojima je miješao mistiku i religiju s dalekom budućnosti i tehnologijom. Prema njegovoj priči "The Sentinel" nastao je jedan od najpoznatijih filmova današnjice "Odiseja u svemiru:2001".

Zanimljivo je da je Kubrick nagovorio Clarka da napravi roman od svoje priče, a usporedno s pisanjem došlo je i do scenarističkog znoja pred papirom tako da su roman i film izašli praktički u isto vrijeme. Film je i danas kontroverzan radi svoje dramaturgije u kojoj četvrtinu filma čine prizori iz kamenog doba, da bi posljednje tri četvrtine bile smještene u dalekom svemiru gdje se čovjek suprotstavlja umjetnoj inteligenciji.

Nastavak, "Odiseja 2010: godina kada uspostavljamo kontakt", bila je uspješan ogled s Hladnim Ratom, mada nije smatran tako važnim u povijesti filma kao prethodnik. Prema posljednjem romanu "Posljednja Odiseja:3001" nije napravljen film, ali niti roman se ne smatra velikim uspjehom.

Uskoro se očekuje snimanje filma "Sastanak s Ramom", ali nažalost jedno će sjedalo biti prazno na premijeri.

Specifičnim stilom, ali i smislom za ravnotežu tradicije i novog- Clark je obilježio književnost i film 20. stoljeća. Njegovi romani trebali bi biti na polici svih ljudi budući da je svojim renesansnim talentom svakome podario nešto. Fizičarima maštu, piscima svemir, teolozima pitanja, čitateljima užitak....

Da sam ja novac, ne bi nikad bilo inflacije.

Ovo je prije neki dan obješeno na ADU:

Promatrajući aktualnu situaciju, imam potrebu progovoriti o nečem što dosad uopće nisam spominjao.Ne radi se o ZERP-u, kao što bi netko mogao pomisliti, već o majmuniranju svih strana upletenih u ovu priču. Sad kada je ova priča završena, mogu jedino reći da bih bio razočaran da nisam već naviknuo na nesposobnost svih političara ( domaćih i stranih ). Idemo mi otpočetka....



Domaći,
Ovo malo što znam o zakonima govori mi da Hrvati imaju pravo u vezi Zerpa, ali nama kao narodu fali jedna divna stvar koja se zove zajedništvo. Narod se žali na vlast, ali nema niti najmanju namjeru plaćati nešto što ne mora. Ako u ovoj zemlji mazneš, tada nisi nešto osobito pametan- svi to rade. Jedino ako si pošten smatraju te idiotom. Ako možeš prevariti državu, dobiješ još neke bodove. Vlast se, s druge strane, izrazito trudi da izmisli nove načine nepunjenja blagajne ali zagorčavanja života. Prije par dana donesena odluka o skupljanju boca koje se ima smatrati prekršajem sigurno neće doprinjeti financijama za mostove i ceste, ali će mnogi ljudi možda plaćati skupe globe, ili ići u zatvor ( koji su prepuni takvih ljudi, dok se prave lopine nalaze na ulicama ). Sanader i njegova predizborna pro-zerpovska kampanja danas su predmet ismijavanja , gotovo jednako kao i arogancija Milanovića i njegovog ( već više nego jasnog) nezrelog političkog bića te nedostatka političke karizme.

Slovenci,
Već dosta dugo Slovenci pate od svoje veličine. Nakon raspada Jugoslavije, Slovenija se našla okružena golemim zemljama s izrazito naprednim društvima pored kojih se njihova zemlja ne doima baš impresivno. Jedini susjed koji se može usporediti s njima je upravo Hrvatska, i diplomatski rat s tom zemljom nezrelost je Slovenske politike. Slobodno možemo zaboraviti sve slovenske argumente u ovoj priči, njih nitko nije smatrao ozbiljno, a ideja da je ZERP stvar odnosa EU i Hrvatske u priču je došla tek kada je Italija napravila pritisak. Slovenija na kraju ostaje poput djeteta koje stoji blizu mladića u pubertetu i pokušava ostaviti dojam da je dio njihove "bande". Svjesni svoje pasivnosti i činjenice da Hrvatska napreduje mnogo brže od očekivanog, Slovenija bi trebala razmisliti što će napraviti u budućnosti kada možda EU neće imati interesa riješavati njihove poteškoće.
Ali kao i Hrvati, Slovenci drže da bi zaboravili i ZERP i granicu na moru kada bi se vratilo Josip Broz Tito ( jer bi tada ZERP bio na otoku s Kipom slobode ).

Europska Unija,
Da se drži svojih papira, Europsku bi Uniju još i mogli smatrati ozbiljnom organizacijom. Hrvatska se može s pravom pitati što u plavom društvu znači Rumunjska, i koji su pravi uvjeti bilo koje zemlje za ulazak u Europsku Uniju. Dok se svi u toj organizaciji hvale svojom pravednošću i ekonomskim politikama, Švicarci s podsmjehom gledaju na te ideje držeći čvrsto opstanak svjetskog poretka u svojim sefovima. Bez Roma koji povećavaju kriminal, i bez rasističkih zakona koji zabranjuju Romima da ulaze u zemlje EU, Švicarci promatraju raspad bilo kakvog razumnog temelja u ekonomiji EU. Dok se birokrati pitaju treba li Turska u ovu organizaciju ući radi svoje ekonomije ili ne ući jer ne pripada europskom kulturalnom krugu, engleske željeznice štrajkaju, Francuzi imaju nerede jeftine i uvezene radne snage, njemački korporacijski divovi otpuštaju radnike a i Slovenci imaju kolektivan štrajk.

Usprkos što je u Hrvatskoj još uvijek u sferama sub-kulture, japanski animirani film sve je prisutniji i polako dobiva svoju publiku. Današnja hiper-produkcija filma ne samo da je dotakla japansku animaciju, već je navedena možda i najveći primjer iste. Uistinu, japanski crtači su razvili svoju vlastitu industriju, neovisnu i od Holywooda i Bolywooda ali u isti tren s izrazitim zajedničkim crtama s oba.

Pioniri anime ( Prva generacija )
Iako je danas jedan od najrazvijenijih, japanski animirani film ima nepoznate korijene, ali prisutne doslovce u svakom periodu povijesti filma. S tim na pameti, trenutne klasifikacije ne mogu odrediti da li je japanski strip ( zvan „manga“ ) prethodio ili nastao pod utjecajem animiranog filma ( zvanog „anime“ ). Najstariji „anime“ datira iz 1907 i sastoji se od 50 sličica koje prikazuju mladića u mornarskom odijelu kako se klanja gledatelju „u kameru“ dok mu na tabli piše „pomična slika“. Čudna povijesna dobrodošlica je zapravo kratka celuloidna vrpca pronađena 2005 i jedna je od „svježijih“ filmskih artefakta. Autor je nepoznat, ali pretpostavlja se da je taj kratki film bio komercijalne prirode i da se vrtio prije filmskih projekcija, drugim riječima, radi se o žurnalu. Budući da je filmski žurnal bio sastavni dio projekcije, postoje osnovane sumnje da postoji još filmova ovog tipa u arhivima. S druge strane, mnogi su nestali budući da su se filmske trake znale prodavati manjim kinima koji su ih rasjekli i prodavali kao sličice.




Iako financijska situacija nije obećavala, snalažljiviji su autori svojim crtačkim tehnikama uspjeli ohrabriti produkciju svojih filmova. Naime, jedan od najvažnijih crtača tog doba Hekoten Šimovara uspio se probiti zahvaljujući svojoj specifičnoj tehnici. Šimovara je prvi u Japanu uveo statičnu i neovisnu sliku kao pozadinu, a prema nekim izvorima razvio je i polu-statičnu sličicu u animaciji. Drugim riječima, ako bi lik u kadru samo pomaknuo ruku, nije se trebao crtati ostatak tijela već bi se samo umnožila prethodna sličica s izbrisanim starim i nacrtanim novim položajem ruke . Naravno, ovo je značajno ubrzalo proizvodnju te smanjilo troškove. Nažalost, njegova „Priča gazde Mukuze Imokave“ nije sačuvana ali se smatra prvim komercijalnim animeom a time je Šimovara pionir i svojevrsni osnivač Prve generacije anime autora. Jednako tako njegova štedljiva tehnika i danas se može osjetiti u japanskom animiranom filmu koji teži slabim ili nikakvim pomicanjem unutar kadra, a i to uvjetovano perspektivom.
Gotovo u isto vrijeme svoje je filmove počeo raditi Kouči Juniči od kojih jednako tako niti jedan nije sačuvan, iako se znalo da je Kouči bio majstor vodenih boja i postoji opravdana sumnja da je slične tehnike koristio u animaciji. Ipak, ako je postojala produkcija u to doba, iza nje je stajao čovjek koji se zvao Kitajama Seitaro. Dok su Šimovara i Kouči radili za kompanije, Kitajama je osnovao svoj vlastiti studio kojeg financijski gubitci nisu mogli osujetiti da proizvodi filmove. Za njega su radili mnogi mladi animatori, koji će kasnije postati druga generacija anime autora. Nažalost, studio je razrušen u katastrofalnom potresu 1923 godine ali su autori nastavili samostalne karijere. Upravo radi njihovog morala i želje za animiranim filmom smatra se da se od animacije u to doba već i moglo živjeti te da je bila prilično emancipirana od publike.

Kuda Sinke, tud i vel'ki Turci....



Ako niste znali, dramaturzi bi vam mogli održati poprilično dugo predavanje o "reality show" emisijama, u prvome redu zamjerajući sam naziv. Ali opet, s druge strane, neki bi ga teoretičari medija smatrali nus-pojavom postmodernog društva koje ima opsesivnu potrebu sve pojmove dezintegrirati i držati u svojevrsnom fluksu.

Pod "reality show" pojmom smatra se tip televizijskog programa koji se ( u ovom obliku ) pojavio na početku ovog desetljeća. U teoriji, sve što se u njemu snima nema nikakve veze s pojmom stvarnosti. Naime, cijela koncentracija ovih programa formirana je na principu spektakla, a spektakl je svojevrsni izolirani prostor od realnosti. U jednom kvizu ima više stvarnosti nego u svim epizodama "Big Brothera" i "Farme" zajedno, budući da kviz ne očekuje "igranje stvarnosti" već igranje "znanja". U kvizu, realan čovjek igra, dok reality show od svojih sudionika traži da "budu realni" i "ništa ne igraju" što je nemoguće zahtijevati od bilo koga.

Medijska činjenica da je invazija Iraka u istim informativnim emisijama kao i objava činjeničnog stanja u showu zapravo je tipičan primjer na koji način postmodernizam uništava ljudskost. O invaziji Iraka možete imati pozitivno mišljenje, kao i negativno, ali jednako tako možete imati i pozitivno i negativno mišljenje o stanju u showu. Poruka je jasna- "ne shvaćajte se ozbiljno, ovo je realnost, ali niti ona nije ozbiljna, tako da niti vi ne morate".

Nova Tv je uspijela postati prvom pravom komercijalnom televizijom, ali reforme na HRT-u sabotirale su njeno jačanje. Čovjek bi rekao da su sami za to krivi, jer ostavlja se dojam da Nova pati od uvijek istih kikseva, mahom produkcijske prirode. Ovo je možda najvidljivije u reality ponudi gdje je Nova radi "loših papira" izgubila pobjednika prvog "Story Super Nova Showa", dok je "Bar" i danas primjer na koji način uništiti sjajnu ideju. Posljednji "Showtime" bio je "funkcionalna zabava" ali kada je grupa "Connect" u jednom emitiranju izvela svoju pjesmu "Ova mala mi je...." pred 12-godišnjim djevojčicama koje su dizale ruke u zrak u prvome redu, na površinu je došla problematika o kojoj pričamo. Tog je dana u mojoj glavi producent nadglasao dušebrižnika par puta, galameći da se takvo što ne bi desilo da je netko barem malo mućnuo glavu što se pušta i kome.

Ali "Farma" je, čini se, mnogo originalniji show od pomalo jednoličnog "Big Brothera" RTL-a. Iako mi se čini da su "celebritji" (ahem) mogli u obje emisije mogli biti bolji, "Farma" ih nema namjeru staviti u krletku koju smo već sto puta vidjeli već van na zrak. Jedina zamjerka koju zasad imam jest- ako su tekuća voda i plin uskraćeni, zašto imaju zimske jakne? Prije 100 godina nije bilo podstavljenih Paul and Sharkova pored pluga....

Ako niste znali, ja sam feminist svih ostalih 364 dana u godini, samo sam na 8. ožujak totalna kontra. Zato ću vam sad čestitati kao šovinistička svinja.... pardon, šovinistički krmak, da ne bude zabune.




Drage brbljave ženturače, želim Vam izraziti sve najbolje želje povodom ovog dana. Želim da vam se sve želje ispune, da si svaka uspije naći imućnog muža koji će je obasipati darovima da ne mora raditi ništa niti doma niti na poslu. Želim da sve žene svijeta imaju veću plaću od muškaraca, posebno ako imaju krasno tijelo, i nadam se da ćete biti ne ravnopravne već da ćete živjeti bolje od nas. Nadam se da nećete u Bandićevom novom zahodu piškiti za 2 kune, već će vam se plaćati da činite tako. Želim vam obilje emancipacije, znanja, napretka u karijeri, sreće- i naravno, što najviše želite- da se skinete gole za neki muški časopis.

Nadam se da ćete imati što više krpica a što manje dlaka i da vas depilacija neće boljeti. Iskreno vam želim manje glavobolja i migrena, te ostalih isprika za sve i svašta. Nadam se da ćete imati mnogo novca kojeg ćete trošiti na taškice i minice i da ćete biti najlijepše na svijetu. Iskreno se nadam da će vašim najvećim suparnicama netko stati na haljinu pred publikom.

Radi vas se pišu pjesme, vode ratovi, tuku junaci, vode psihoterapije. A vi još niste zadovoljne. Sram vas bilo. Ja bih se ovog trena , da sam žena, zapitao gdje su svi jadnici kojima sam slomio srce. Da sam žena, ovog bih trena plakao radi svojeg prekrasnog tijela i divnog osmijeha.

Ljubim vas, napirlitane koke.

Okej, this just got in.... ima jako puno natječaja na koje možete slati svoje tekstove....

Ovog utorka ( 4.3.2008 ) je u dubokoj, ali dobrostojećoj starosti umrla velika glumica Semka Sokolović-Bertok .Glumila je u mnogim filmskim djelima poput "U raljama života", "Praznik u Sarajevu", "Čaruga", "Okus limuna", "Vučjak", "Bolji život" i drugo. Mlade generacije vjerojatno je poznaju po ulogama u humorističnim serijama "Vaši i naši" i "Bitange i princeze".

Ne samo velika umjetnica, već i velika prijateljica klana Bahun, sigurno će nedostajati svim ljudima koji su je poštovali, kao i umjetnost koju je tražila i davala u životu....

Ako se sjećate Wimbledonskog trijumfa prilično aktualnog Gorana Ivaniševića , možda ćete se sjetiti i Don Josipa Čorića, duhovnog mentora našeg sportaša. Taj svećenik , inače povjerenik za pastoral braka i profesor na Splitskom Bogoslovnom Fakultetu, uskoro je u novinama završio zato što se Goran Ivanišević odbio od njega. Nakon što je objavio knjigu "Crveni je crveni", svima je bilo jasno zašto.




Ta knjiga, štampana u njegovoj vlastitoj nakladi od 1000 primjeraka napisana je kao okršaj sa svim nepodobnim intelektualcima. Ukratko, Don Čorić u svojoj "stručnoj literaturi" tvrdi da je Stipe Mesić ljubitelj seksa s mrtvacima, te je genetski sklon narkomaniji a za Ivana Supeka propituje "nije li ga sram" te njegovu literaturu naziva "papagajskim refrenima".

Novi Globus ( broj 899 ) doveo je interview s ovim kontroverznim svećenikom u kojem se osvrće na Gorana Ivaniševića i trenutnu krizu u njegovom braku. Za Gorana tvrdi da ga je jako korio što je "hodao" s djevojkama prije braka ( Čorić naziva ovo "puzanjem" ) kao i njegovu bivšu djevojku Danijelu Mihalić, kojoj ne želi krstiti djecu prije nego što ih bude petero. Don Čorić je izrazito tražio da ga novinari ne pitaju o razlazu s Goranom Ivaniševićem i tvrdio je da nema što komentirati u tom slučaju.

Ali ovo, naravno, ne znači da mi ne možemo komentirati jedan prilično konkretan primjer nekonstruktivnog dijaloga koji ne vodi nigdje drugdje nego u odlazak laika iz Crkve. Sličnu teoriju ima i Don Ivan Grubišić, svećenik kojem je Don Josip Čorić objavio imovinsku karticu ( pitanje na koji način i kojim zakonitim metodama ).

Uzmimo, prije svega činjenicu da sebe smatram amaterskim Katoličkim apologetom- moj drugi blog bavi se Svetim Pismom, Crkvenom Poviješću, teologijom i inter-religijskim dijalogom. Dok nisam službeno mjerodavan , mislim da sam dovoljno upućen u temu, a i kao student sveučilišta u Zagrebu sigurno mogu potvrditi da je u usporedbi s Don Ivanom Grubišićem ili Ivanom Supekom cijenjeni Don Čorić osoba puno slabijih medijskih sposobnosti, a niti intelektualno ga ne smatram superiornijim navedenom dvojcu. U usporedbi s Don Grubišićem ili Bonaventurom Dudom, Don Čorić nije intelektualac koji će vas impresionirati svojoj retorikom.

Ali problemi Don Čorića su mnogo dublji- taj čovjek je nadglednik pastorala braka u Splitskoj županiji, nadglednik koji ne želi krstiti djecu dok ih nema petero u obitelji. Usprkos činjenici da se sakrament jednostavno mora predati ako Ga osoba želi primiti i ima sve uvjete za to, Don Čorić odbija učiniti tako, vjerojatno iz više nego apsurdnog straha kojeg je devedesetih širio Don Ante Baković- da će Crkva oslabjeti ako Hrvati neće imati barem četvero djece u obitelji. Ovaj "strah" je pokazao jednu temeljnu kontradikciju u komunikaciji klera u medijima, jer se natuknulo da postoji opasnost od izumiranja Crkve, kao da je Isus ne vodi i kao da nas je Isus ostavio s mogućnošću nestanka. Umjesto da apeliraju na kvalitetu vjere, kler je u apelirao na "kvantitetu vjernika" što je na kraju dovelo do i više nego teške situacije u svijetu gdje 90% Katolika koristi kontracepciju i radi čega su ekskomunicirani iz Crkve, bez obzira na svoj broj.

Kriza braka, koju namjerno ne želim povezati s Goranom Ivaniševićem jer ne želim da me se poveže s ljudima koji se čude što ih je Goran želio prebiti jer su ga uhodili i misle da je potpuno normalno čekati pet sati u automobilu pred nečijim stanom za jednu fotografiju, ta kriza je danas više nego ikad aktualna radi nedostatka mističnosti u religiji. Brak je danas običaj, ne sjedinjenje muškarca i žene u svetu vezu. Svećenici poput Don Čorića ljudi su koji su trebali zagovarati , i ljudi koje je Crkva zadužila da budu branitelji braka. Ali ne, Don Čorić je morao misliti na sve osim na stvari koje su mu bile povjerene. U svojem desno-orijentiranom radikalizmu koji ne samo da je otišao iz sfera lošeg ukusa već je zašao u sfere infantilnog i nezrelog, Don Čorić ne radi ništa drugo doli sjedi pred papirom i izmišlja koju će novu uvredu nalijepiti nekom kritičaru. Ovime samo daje gorivo za iste, i vrlo je konkretan dokaz zašto je predsjednik Mesić upozorio Crkvu da svoje političke prodike drži dalje od izbora.

U svakom slučaju, Don Čorić je čovjek koji ne shvaća da Goran Ivanišević nije imao izbora. Morao je otići i napustiti nekonstruktivan, nezreo stav kojeg je njegov pastor zagovarao. Don Čorić je protiv hodanja mladića i djevojke, ali kao niti većina ostalih nije u stanju ponuditi alternativu za predbračnu vezu ( osim višegodišnje apstinencije od seksa pod konstantnim kušnjama ) i misli da će Hrvati izumrijeti bez desetero djece. Brak je u krizi kao i ostatak tradicionalnih vrijednosti, a tu su krivi i ljudi poput Don Josipa Čorića koji se bave izmišljanjima i klevetama, umjesto ljudima za koje su odgovorni.

Ja sam Katolik liberal. Za liberale sam Katolik, za Katolike liberal. Ne znam što ću. Jedina knjiga koja opisuje ovu pojavu je Sveto Pismo koje govori da će takvi stalno biti proganjani.