Treća generacija ( Toei/Muši studiji )
Nakon smirivanja situacije, Japan se našao u post-ratnom vremenu koje će kasnije biti smatrano početkom ekonomskog uspona više nego oporavka od razaranja. Kinezi, koji su tijekom rata proizveli zapaženi film „Kraljica Željezna Lepeza“ preduhitrili su Japance u boji kratkometražnim filmom „Zašto je vrana odjevena crno“( 1956 ). Autori ( opet se radi o braći Wang ) su se s ovim filmom čak probili do Filmskog festivala u Veneciji što je interesantno s povijesnog stajališta budući da će kineska kultura nedugo nakon toga biti udarena Mao Ce-Tungovom Kulturalnom Revolucijom.



Ipak, Japan je proizveo prvi dugometražni anime. Radi se o „Priči Bijele Otrovnice“ (1958 ) koju je proizveo novi studio „Toei“. Zanimljivo je da se radi o jednom od najvećih i najskupljih projekata za to doba u animaciji. Film se snimao dvije godine i na njemu je radilo preko 13 500 ljudi i smatra se tadašnjim vrhuncem animacije. Film nije prošao bez kontroverzi: priča je bila bazirana na kineskoj legendi i interpretirana je kao pokušaj pomirenja s mrskim neprijateljima. Amerikanci su film pustili u distribuciju bez ijednog spominjanja japanskog imena kao autora, iako je film dobio pozitivne kritike na festivalu u Veneciji 1959 godine ( američka je distribucija bila 1960, više od desetljeća nakon završetka Drugog svjetskog rata ). Usprkos svemu, Toei je postao svojevrsni Disney istoka, što nije bilo teško obzirom na zanimljive komercijalne pristupe koje je uveo u svojoj produkciji. Animatori u Toei-u bili su ohrabrivani da svojim idejama doprinesu ekonomskoj politici tvrtke, što je dalo maha eksperimentalnom radu. Među autorima koji su radili za Toei se u prvome redu spominje „Walt Disney Istoka“ Hajao Mijazaki koji svojim karakterističnim stilom i pacifističkim filmovima danas slovi kao jedan od najutjecajnijih autora anime. Joiči Kotabe radio je zajedno s Mijazakijem na mnogim filmovima, ali se uskoro pridružio tvrtki za igračke Nintendo, koji je kasnije svojim elektroničkim konzolama za igre i ekonomijom „third party game developmenta“ ojačao prodor anime serijala na zapad. Toei je nekim svojim serijalima pokazao put nečem što će kasnije postati svojevrsni pod-žanrovi japanskog animiranog filma, u prvome redu takozvani „mecha“.
Toei je vrlo brzo krenuo svojim putem i maknuo se od Disneyevog, često infantilnog, svijeta te krenuo u svoje vlastite dramaturgije. Prvi anime ove „nove škole“ smatra se „Mali Princ sa Sjevera“ ( 1968 ) Isaje Takahate. Ovaj film o malenom ribaru Sjeverne Europe bio je napravljen pod žestokim utjecajem revolucionarnih ideja i studentskih prosvjeda tadašnjeg doba, na koje će se japanski i kasnije pozivati ( „Akira“ ) . Usprkos slabom utršku, danas se smatra jednim od najvažnijih filmova u japanskoj povijesti animacije. Danas Toei ostaje vodeći studij za animaciju, a neke od njegovih serija smo imali prilike vidjeti i u hrvatskoj sinkronizaciji ( „Muppet Bebe“, „Mjesečeva Ratnica“).
Ali Toei nije jedini studij koji je obilježio post-ratno doba. Njihov najveći konkurent nalazi se iza imena Muši ( nazvan prema slovu u imenu njegova osnivača- Osame Tezuka. Ovaj crtač stripova ( mange ) je uveo karakteristične, goleme oči koje su postale zaštitni znak japanskog animiranog filma. Pod utjecajem Fleischera ( „Betty Boop“ ) i Disneya ( „Mickey Mouse“) smatran je „ocem animea“ radi svojih serijala „Kimba, Bijeli Lav“ ( 1960 ) i „Astro Boy“ (1963). Iako ga je za godinu dana preduhitrio „Otogi Manga Kalendar“ ( 1962 ) , „Astro Boy“ je u svakom slučaju prvi veliki televizijski anime serijal. Treba uzeti u obzir da je „Otogi Manga Kalendar“ bio tek polu-animirana dokumentarna serija i nije imala velik utjecaj u povijesti animacije, u svakom slučaju ne kao „Astro Boy“. Njegov uspjeh dao je zamaha studiju te su dolazile serije koje su obilježile generaciju poput „Gigantora“ (1963 ) te „Brzinskog Trkača“ ( 1967 ). Radi utjecaja svoje tehnike u stripu koja je imitirala pokret, dobio je ponudu Stanleya Kubricka da bude umjetnički direktor „2001:Odiseje u svemiru“ ali je morao odbiti radi poslovnih narudžbi. Njegov serijal „Princezin vitez“ (1967) dobio je golemu popularnost u Brazilu a smatra se prvim anime serijalom u boji. Stil Tezuke i njegova hiperprodukcija dovela je do formiranja kasnijih pod-žanrova, u prvome redu već rečeni „Gigantor“ postao je prvi „mecha“ anime. Usprkos svojoj koncentraciji na dječje filmove, Tezuka je krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća napravio i dvije ekranizacije s erotskim elementima: „Tisuću i jedna noć“ ( 1969 ) i „Kleopatra“ ( 1970 ).

Radi se, naime, o jednoj lijepoj uspomeni iz mojih gimnazijskih dana. Počelo je prilično blesavo. Naša je razrednica odlučila stati na kraj neopravdanim satima i u svrhu kazne uvela napredne pedagoške metode mučenja i javne sramote. Podjelila je razred u grupe po tri učenika, i rekla da moramo postaviti dvominutni igrokaz na tekst Shakespeareova Hamleta. Budući da nitko živ, uključujući mene, lektiru nije smatrao nečim u što bi trebalo ulagati ( jer se očekivalo da pročitam Tolstoja u dva tjedna- a da sam pročitao Tolstoja u dva tjedna dobio bih pet jedinica u međuvremenu jer ne bih stigao učiti druge predmete ) možete zamisliti na što su ti igrokazi ličili.

Ali ne u mom slučaju. Već s velikim umjetničkim pretenzijama, shvatio sam ovo kao konačnu priliku da prikažem svoj talent i svoju genijalnost na sceni. Prijatelji s kojima sam trebao napraviti igrokaz bili su blizanci Lovor i Nikica. Odlučili smo raditi prizor na groblju, na kojem Hamlet ( ja ) ima gomilu teksta, Horacije ( Lovor ) ima jednu rečenicu ( "Od navike je postao ravnodušan" ) a lik grobara smo skratili na par rečenica tako da Nikica može učiti zemljopis.
Od tih par rečenica, jedna mu je bila urnebesno smiješna i nije mogao ne smijati se kad bi došli do nje. Kad Hamlet pita čija je lubanja , grobar mu veli da je to lubanja kurvinog sina Yorricka.






Došao je dan premijere. Pred pločom su redom išle ostale grupe, ali nitko baš nije suviše ulagao u nastup. Došao je red na nas. Ja sam se za tu priliku odjenuo u crno, što je tradicija kod igranja Hamleta. Horacije, tj. Lovor je na ploči nacrtao groblje i zgužvao par sredina iz teke da budu lubanja ( odustalo se da pernica igra lubanju, jer smo imali šarene pernice pa bi izgledali smiješno ). Ali Nikica se jako potrudio u vezi kostima. Pod malim odmorom, posudio je od čistačice partviš koji mu je služio kao lopata, a na glavu je zavezao pulover. Nitko ne zna zašto, tvrdio je da tako mora biti. I krenulo je. Ja sam pun sebe i pun pathosa govorio stihove o smislu života i dvojbama junaka....

Gdje su sada smicalice vlasnika ove lubanje? Možda je bio odvjetnik.... Gdje su sada njegova cjepdilačenja, parnice, spletke i dovitljivosti? Zašto trpi da ga taj prosti lopov prljavom lopatom mlati po bundevi, i ne prijeti da će ga tužiti za povredu? Hm! Možda je on u svoje vrijeme bio velik zastupnik dobara i možda je imao svoje obveznice, svoje mjenice, dionice i kapare? Dupla osigurnja! Punomoći!Je li to puna moć njegovih punomoći? Zar taj grobar nema osjećaja, kad pjeva kopajući grob?

Lovor, primjetivši moj zanos, iskarikirano se primi za glavu, na opću radost razreda....

Od navike je postao ravnodušan.

Nastavio sam sa svojim monologom....

Ovog dvorjanina sad ima plemenita glista, bez donje je čeljusti, a grobarova ga lopata lupa po th
jmenu. Krasna je to promjena , kad bismo je samo znali vidjeti. Zar te kosti, s mukom othranjene, ne vrijede više nego da se njima lopta? Moje me bole, kad na to pomislim. A čija je ovo lubanja, grobaru?

Pfrffff....

Molim?

Pfrffff- počeo se smijati Nikica, na opću radost svih u razredu. Razednica ga je oštro pogledala.
"Hoćeš li glumiti, ili ćeš dobiti jedan?"- pitala ga je.

"Bio je to ludi kurvin sin!"

Razrednica je podivljala na nas, iako je Nikica kroz smijeh objašnjavao da to tamo piše. Zaprijetila je da će nas izbaciti van, dok se razred neumorno smijao. Ali ako mislite da je meni, nadobudnom i patetičnom, bilo nešto krivo što moj prijatelj nije mogao prijeći preko tog teksta bez smijeha u krivu ste. Dapače, bilo je nešto u njemu.

Naime, promatrajući svojeg prijatelja Nikicu, koji zavezanog pulovera na glavi s partvišom u rukama umire od smijeha nad vlastitom sudbinom, u jednom mi se trenu učinilo da vidim najboljeg Hamletovog grobara na svijetu....

Dramaturški kolektiv, borgovi koji će asimilirati hrvatsku kazališnu kulturu, najavljuju novo malo noćno čitanje svježeg dramskog teksta.



Radi se o drami Aleksandra Bendera "Kruženje" čija će se scenska realizacija odigrati u velikoj dvorani ITD-a u utorak 22.04.2008 u 22 h. Realizaciju potpisuje redateljica Anica Tomić, a u glavnim i jedinim ulogama nalazimo Igora Kovača i Petra Cvirina.

Usprkos kasnim terminima, "Mala Noćna Čitanja", ili skraćeno MNČ, imaju veliku posjećenost i daju svoj doprinos afirmaciji mladih dramskih pisaca.

Često puta zabrijem na agresivu. Lupam glavom u zid.

IVANA SAJKO, asistentica na Akademiji dramske umjetnosti održat će DANA 21. TRAVNJA 2008. u 14 sati
Na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, prvi kat (soba 201), NASTUPNO PREDAVANJE u postupku izbora u umjetničko nastavno zvanje i radno mjesto docenta u umjetničkom području, polje dramske umjetnosti, grana dramaturgija na temu: DRAMSKO PISMO III: "IZVEDBENI IZAZOV DRAMSKOM PISMU ".
Nastupno predavanje održava se pred nastavnicima, studenticama i drugim zainteresiranim osobama. Nakon nastupnog predavanja održat će se rasprava, koja uključuje postavljanje pitanja predavaču o izloženoj temi.



Ivana SAJKO rođena je 1975. u Zagrebu. Diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti i magistrirala književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz opsesivno pisanje, radi i kao dramaturginja, redateljica, kazališna teoretičarka te autorica radijskih emisija i multimedijskih projekata. Dobitnica je više nagrada za dramsku književnost. Drame su joj prevedene na engleski, njemački, francuski, slovenski i slovački jezik te su postavljene u kazalištu i na radiju diljem svijeta, dok ih sama autorica izvodi u obliku autoreferencijalnog čitanja. Njena drama Žena-Bomba (Meandar, Zagreb 2004) trenutačni je kazališni hit, a zadnja se velika premijera odigrala u prestižnom Malthouse theatreu u Melbourneu.

Predavala je Sinkeu, i vjerojatno bila sva radosna.

Imam curu i baš mi je super.



Bračni život je prilično promijenio moje navike. Ne, mamlazi, nisam se oženio, ali imam ozbiljnu i stabilnu vezu. Gospođica najboja djevojka na svijetu ( stručni termin preuzet iz Kishona ), je jedno iznimno veselo i prpošno stvorenje koje njeni prijatelji zovu "Vjeverica". Ja je zovem "Naslaga", iako nije tako debela, ali nemojte joj to reći da sam priznao. Uglavnom, već se prilično dugo keljim s tom vjevericom od naslage. Od kada sam je upoznao, prestala je pušiti, a meni je patos u dramama porastao. Fora je biti sretno zaljubljen. Prestaješ pušit i postaješ bebast.

Ona ima prekrasne zelene oči, kada gledate njene oči imate dojam kao da gledate u zoru nad borovim stablima. Uopće ne morate biti muško da se divite njenim očima- mnoge bi žene stavile lakat na stol i naslonile glavu samo da provjere da li Petarda ima tako lijepe oči. Petarda uz ovo ima i prekrasne usne koje se znaju raširiti u najdivniji smiješak na svijetu. Volim i njen nos, iako stalno njime njuška hranu jer se boji da je pokvarena ( Petarda je deklarirani hipohondar koji se boji da će iduće godine imati grčeve od hrane koju je jela prošle ). Kad hranu ne šnjofa svojim nosem, svoj tanjur gurne pred moju kitopsinu uz blagi glas "Jel' ovo pokvareno?" Moja kitopsina jednostavno mora pomirisati pola frižidera prije nego ručamo.

Množina je pitala isto pitanje u vezi Petarde. Budalice misle da bih morao nešto priznati da radimo, kada bi radili, ili šutio kada ne bismo ništa radili. Osim toga, voditi tako veliku stvar kao ljubav je kao voditi veliki rat- tek kad završi spoznaš koliko je bio velik. Da li vodim ljubav? Da, vodim ljubav kada joj šnjofam hranu, kad joj govorim je li slika na tv-u okej dok ona maše antenom po sobi, dok čistim dasku koju sam popišao jer znam da će nakon mene ona ići na wc, dok joj ljubim kosu. Sve ostalo je manje važno. Ako najduži seks traje tri sata, mi imamo sjajan seksualni život- vodimo ljubav 24 sata na dan.

Okej, ne šnjofam što jede 24 sati dnevno, ali vjerujem da ste shvatili.

Volim je.

Za prvi dio ovog teksta kliknite upravo ovdje.




Ratna generacija
Nakon potresa 1923 mladi su se autori mogli utješiti porastom interesa za animirani film od strane Monbuša ( Japanskog Ministarstva Obrazovanja ). U to vrijeme došlo je i do primjene prvih zakona o zaštiti ćudorednosti, tako da je porasla i količina cenzure u produkciji. Animirani film našao je svoju primjenu u školama i tvornicama, slično kao što je u Hrvatskoj došlo do dokumentarnih filmova za potrebe higijensko/medicinskog obrazovanja puka. U ovo doba važno je spomenuti autore poput Murata Josuija i Ofuja Nobora ( oba su bili učenici Kitajame ). Nakon 1930 situacija se promijenila radi primjene kulturalnog nacionalizma koji će na kraju i dovesti do miješanja Japana u Drugi svjetski rat. Animirani filmovi koji su ohrabrivali japanske tradicionalne vrijednosti lako su našli put do proizvodnje i produkcije te zamijenili dotadašnji „dokumentarni smjer“. Filmu je zamah dalo osnivanje Fujifilma, tako da je Japan krenuo u proizvodnju svojih sirovina za filmsku industriju.
Paradoksalno, mnogi od ovih filmova nalazili su inspiraciju u Disneyu koji je već dugo imao tehnologiju zvuka. Japan je krenuo u razvijanje svojih zvučnih filmova, ipak napredak je bio prilično spor. Prva „ekspanzija“ anime se desila kada je susjedna Kina proizvela film „Princeza Željezna Lepeza“ u samom tijeku rata 1941. godine. Ovaj film je prije svega zanimljiv radi kulturološke pozadine, ugledao se na japanske anime koji su mnogo toga znali posuditi od Disneya- radi čega je „Princeza Željezna Lepeza“ film koji uvelike podsjeća na tadašnje vrhunce animacije ( „Snjeguljica i sedam patuljaka“ ). Redatelji su bili braća Wang, koji su nastavili snimati anime i nakon rata. Japan je brzo slijedio s dugometražnim filmom „Momotarovi božanski ratnici mora“ ( 1945 ). Film je nastao kao propaganda za japansku vojsku i bio je pod velikim utjecajem Disneya ( redatelju Mitsuju Seju je Mornarica prikazala Disneyevu „Fantaziju“ i tražila sličan film). Usprkos prilično čestim hvaljenjima japanske vojne moći, film je uspio u svojoj težnji da bude poruka mira djeci, što je kasnijeg velemajstora animacije Osamu Tezuka navelo da napravi hommage Sejevom filmu u svojem serijalu „Kimba , Bijeli Lav“ ( 1960 ) kojeg je, paradoksalno, kasnije prepravio Disney za svoj hit „Kralj Lavova“ ( 1994 ). Ovaj fascinantni multikulturalni krug je zapravo prilično čest i u igranom filmu ( veza Ford-Kurosava-Leone ) ali će podrobniju analizu dobiti u poglavlju o teorijskoj pozadini anime. Treba napomenuti da je Sejev film sačuvan, iako se smatralo da je uništen tijekom američke vojne prisutnosti na Japanu.

"Ima li života van tegle?"- zapita se kaktus.

Ako ste dosad imali osjećaj da nešto jako važno propuštate u životu, imali ste pravo. Učilište ZKM-a je prije par dana imalo premijeru mojeg mjuzikla "Catblues" kojeg niste dosad gledali.




"Catblues", koji se radi odluke viših sfera morao prevesti u "Mačji blues" je jedan od mojih starijih tekstova. Napisao sam ga s 19 godina, davno prije Akademije. Već je jednom bio postavljen u sklopu dramskog studija "Tirena", ali sad ga je otkupio ZKM. U tih skoro pa deset godina nebrojeno se puta mijenjao, tako da su u ovoj verziji dodani novi likovi koje su nadopisali sudionici Učilišta.

U svakom slučaju, ako imate klince i klinceze, skočite do ZKM-a s njima i malo zamijaučite u mom ritmu. Catblues je ljubavna priča koja tematizira odnos ideala i praktičnog života, gdje se frajerski mačak skitinica zaljubi u razmaženu macu s gazdaricom. Ima li smisla napustiti slobodu mace lutalice, i što se nalazi s druge strane kućnog praga doznat ćete ako odete u ZKM.

Kako sam ovo krasno smislio.

Legenda svjetskog glumišta, Mojsije, Ben Hur, Ivan Krstitelj, El Cid, Michelangelo, Henry VIII, Lincoln.... jednom riječi Charlton Heston- umro je jučer okružen svojom obitelji.




Od likova Biblije, do pilota koji padaju na planetu majmuna- Heston je bio renesansa glume i filmske umjetnosti. Njegovo ime zauvijek će biti zasebno poglavlje u knjigama o povijesti filma, a njegova duhovnost i estetika biti će vječna inspiracija mladim umjetnicima.

Hestonu je bila dijagnosticirana Alzheimerova bolest , posljednje riječi prije odlaska u mirovinu bile su mu "Moram skupljati hrabrost i pripremati se za predaju u istoj mjeri" a rijetki znaju da je sinkronizirao dokumentarac o kardinalu Stepincu.

Pozdrav, legendo.

Nakon što je Stipe udario Lupina, od udarca je pao na kravu, koja ga je svom snagom udarila rogovima tako da je glavom udario u vrh farme. Lupinu se glava zaglavila na krovu i visio je dvadeset minuta dok ga je Siniša Svilan pokušavao skinuti. Nažalost, nije uspio, i Lupino je spašen nakon što se Drele popeo na krov i sjeo mu na glavu. Pao je na vile, i radi uboda je poskočio van, gdje je zagazio mladog jarca. Kada je to vidjela koza, zaletjela se na njega i lupila ga u dupe tako da je odletio nazad u štalu kravi u vime. Kada je ovo vidio bik, pomislio je da se Lupino udvara kravi ( bika treba razumijeti budući da se kravi čitav dan upucavao Alen, koji se upucava svemu ) i svojim rogovima mu izbio rebra. Društvo za zaštitu životinja smatra da bik nije kriv i zato što je Lupino imao crvenu maramu na glavi, što stoku načelno iritira.

Očekuje se da će Lupino biti fotograf novog Škodinog kalendara i zarađivati u inozemstvu slikajući uspješno gole žene. Vi , draga djeco, isto tako morate biti bahati, bezobrazni, razmaženi i umišljeni jer skromnost je mana koja vam može uništiti karijeru i mogućnost da završite u "Red Carpetu".





Stipe Drviš je želio još lupati Lupina, ali se u naletu poskliznuo na mlijeko. Pokušao se dignuti poput ninja kornjače, ali su mu zasmetale kokoši kojima je lupnuti Lupino obećao fotosession pa su ga navalile na Stipu. Sav jadan i izgreban, pojurio je van da si ogrebotine zaroni u vodu na pojilu. Nažalost, tog trena je na pojilu bila krmača koja se saplela o nespretnog boksača i završila na njemu u blatu. Drvišu je pozlilo jer nije mogao pod blatom disati, a njegovo skvičanje su ostale svinje protumačile kao poziv na kupanje. Ipak, sportaša je spasio bik koji je navalio na kokoši budući da su branile Lupina.

Tako i vi, draga djeco, trebate sve probleme kao i naši sportaši riješavati šakom i šamarima. Premlatite svakog tko vam ne paše, a ako vam svi pašu- i njih izmlatite.