srijeda, 20.02.2008.

Kad Sinke mlati delikvente.... ( Sinkeov manevar )

Prije par dana, zapravo noći, vozio sam se kasnom linijom kući. Sam. Baš i nije neko udobno iskustvo, kao što vjerojatno znate. Tramvaj je bio onaj stari, tako da ako vesela ekipa lokal-patriota dobije napad domoljublja i želi ga iskazati uništavanjem imovine rasturi njega umjesto ovih novih i skupih Bandićevih androida.

U tramvaju je još bio jedan mladić s kapuljačom preko glave. Nisam znao sluša li hip-hop ili želi izgledati kao strijelac iz neke igrice, ali nije izgledao kao opasan tip. Par stolica prije nalazila se mlada djevojka, kojoj je ovaj put vjerojatno bio napetiji nego nama dvojici zajedno. I nije trebalo dugo, na jednoj je stanici uletjela ekipa koju ne želite sresti u noći u tramvaju. Ne znam točno koliko ih je bilo, ali nešto manje od deset sigurno. Neki od njih bili su pijani, drugi pripiti, ali većina je prilično loše glumila da je pijana i galamila je kao da tako piše u udžbeniku za pijandure.

Budući da sam treniran da budem hladan u takvim situacijama, učinio sam najbolje što sam mogao. Glumio sam da me njihova pasivna agresija ne dotiče, nisam čak niti okrenuo glavu na stranu. Mladić se sakrio još jače iza kapuljače a cura je okrenula glavu. Budući da su decibeli postali još više iritantniji, djevojka se u jednom trenu dignula i krenula dublje u vagon. Jedan od mladića je sjeo u stolicu pred njom i počeo joj se nabacivati. Možda sam trebao i sad reagirati, ali nije bilo nikakvog agresivnog povoda. Nije da ju je lupio. U jednom trenu sam se malo uplašio za nju, ali se dignula i otišla do kraja vagona.

Ostala ekipa je počela dobacivati, i ljutiti se ljubavnik počeo iživljavati na dečku u kapuljači. Počeo ga je provocirati i lupati, uporno se obračajući curi. A znao sam da sam ja idući, i zato sam izveo svoj manevar.

Uzeo sam svoj predivni mobitel, napravio što sam trebao i dignuo se iz svoje stolice u maniri viteza, branitelja nevinih. Trebalo je loviti zmajeve....

"Pusti tog dečka"-rekao sam mirnim, ali zapovjednim tonom. Trebalo se nametnuti nasilničkom psihološkom profilu s jedinim komunikacijskim sustavom kojeg se boji- hladnim i službenim tonom koji ga uvijek dočeka na kraju njegovih gluposti. Ovakav ulet je prilično stiltao mojeg jadnička, i pogledom je potražio pomoć svojih prijatelja. Gurnuo me s pogrdnim imenima. Ekipa se skupljala, i da nisam ovako genijalan i snažan mogao bih dobiti poprilične batine. Izvadio sam svoj mobitel.

"Snimio sam vas fotoaparatom na mobitelu i vašu sliku poslao Internetom na kompjuter na poslu. Iako nisam policajac, radio sam s njima i imam mnogo prijatelja tamo. Neće biti poteškoća naći vas, posebno ako ste već evidentirani kao prekršitelji.... molim vas, dva metra od mene, osjećam se ugroženo od vas.... vaše ponašanje prema mladoj dami je bilo izuzetno agresivno i nepotrebno, a ovog ste mladića fizički zlostavljali. Mene još niste napali, i upozoravam vas, svaku agresiju ću smatrati kaznenim djelom i biti će sastavni dio moje tužbe nadležnom Sudu."

U ovome je trenu mlada dama u tramvaju već bila zaljubljena u mene, ali lovcu na zmajeve je ovo samo još jedan dan na poslu.

"Od vas ne očekujem ispriku, jer je nitko ovdje ne bi shvatio ozbiljno. S druge strane, mislim da bi bilo pametno za vas da na idućoj stanici napustite tramvaj."

Skratit ću priču, u jednom sam trenu htio leći na pod i pozvati grupicu da me kolektivno iscipelare ako misle da će time nešto postići, ali sam im rekao da će ih taj čin koštati godine dana zatvora. Opasni se kolektiv počeo kolektivno derati, ali što i preostaje majmunu dok promatra žirafu dok jede banane s visokog drveća? U svakom slučaju, nije dugo trajalo. Guranje me još više ohrabrilo, jer sam osjetio da niti izbliza ne guraju s namjerom da me sruše. Osjećao sam njihov strah.

Čovječe, koji mamlazi. Njihov čitav ego je bio ugrožen zato što nisu mogli premlatiti usamljenog čovjeka kojeg više nikad u životu neće vidjeti. Ljudi su preživljavali strahote ratnih logora i teške bolesti, i nisu im mogli slomiti osobnost i čovječnost, a ovi mamlazi u dva ujutro, u Zetovom tramvaju, gube smisao svojeg postojanja. Ovo nema veze s novcem niti statusom u društvu, ovo ima smisla s time na koji način shvaćaš život i što u njemu tražiš.

Ako ne prebiješ nikog, a nasilnik si, što si?

Nisu izašli na prvoj stanici. Uopće nisam inzistirao na tome, jer bih tada ja ispao nasilnik. Dapače, nisam izašao na svojoj već sam ostao u tramvaju dok nisu otišli, jer sam se bojao da će početi s iživljavanjem na djevojci i kapuljašu. Ja svoje postojanje imam- lovac sam na zmajeve. I radim svoj posao. Mogu napraviti grešku, ali one i služe da se u ovakvim trenucima ne uzdignem u svojim mislima.

Izlazeći, počeli su dobacivati. Nisu čak niti shvatili da je takvo dobacivanje u povlačenju najgori mogući izbor.
"Jel' ti znaš tko sam ja?"
"Znam"-odgovorio sam dok su se vrata tramvaja zatvarala-"Ti si čovjek koji od svega ovog može mnogo naučiti. A ako je uzalud, još si samo jedan nasilnik koji je imao loš dan na poslu.... sreo je mene. "

Tog trena je tramvaj krenuo, i bilo mi je žao što Bandićevi novi tramvaji ne lete. Izgledalo bi puno frajeričnije da sam se vozio u takvom tramvaju. Ali ovo nije bio čak niti novi tramvaj.. Ovako sam se samo odvezao. Curica se zahvalila sramežljivo, a mladić je kimnuo glavom.

Image Hosted by ImageShack.us


Eh, ovo je fotografija koju sam snimio. Kao što se može primjetiti, svi su stali u kadar i mogli su svi dobiti kaznenu prijavu. Ovako sam super, bez nasilja, spasio djevu i mladog kolegu frajera. Zapamtite ovaj manevar u budućnosti kad ste u sličnoj situaciji. Ima ljudi koji pokažu zube, a ima ljudi koji pokažu sliku policiji. Namjestite si na mobitelu kameru i pošaljite si na mail sliku- dve sekunde u kojima snalažljivost i digitalija mijenjaju situaciju u kojoj više niste žrtva.


PS:
Naravno, zafrakvam se u cijeloj ovoj priči. Ove sam nasilnike sve premlatio svojom super-snagom i izbacio ih kroz prozor jurećeg tramvaja.
- 20:06 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>