Petrusijan

petak, 20.01.2006.

Usamljen i sam

Da li te ikada netko povrijedi tako da ti treba druga osoba samo da te sasluša, da ti kaže dobro je i da jednostavno budeš siguran u nečijem zagrljaju, tek tako da ne budeš usamljen… da te jednostavno ništa na ovome svijetu ne može povrijediti niti izdati, niti ti nauditi, da si sam protiv svih i sa svima u dobrome, svemu što postoji što je tvoje i svačije drugo… Govoriti nekome ljubavi moja jednostavnije je nego pokazati, biti sakriven u mišjoj rupi i jecati u svim i svakim trenutcima… pokazati da si ranjiv i da si ranjen od nekoga i nečega… jednostavno ja sam takav nesretnik i sada kada mislim da ne postoji veća sreća ja sam nastradao, opet poklonio nešto od srca neznanki i bivam popljuvan, bivam napušten jednostavno nesretan i ne sređen u čitavome kozmosu… zar je to suza na mome licu, ili je jednostavnije zaboraviti i ne pričati o tome… biti patnik, a pobjednik, jer si jednostavno pobijedio onog demona u sebi i postao heroj svoga vlastitog uma, svoje vlastite opsesije… želim li ja iskreno pobijediti tu opsesiju, ili sam joj postao rob sada je već pitanje nekakvog višeg Bića, koje upravlja sa mnom i mojim snovima, željama, navikama… Da se uvijek budim u isto vrijeme, da liježem u iste sate, da sam zaboravljen i ostavljen na vjetrometini, na tom udaru svih gromova i oluja i da jednostavno kiši po meni i u meni… Zar sam ja to sve doživio? Gdje je svemu tome kraj? Gdje su moje zasluge u mukotrpnom putu prema obraćenju? Da li sam stvarno istinski izabrao ovaj put, i ovaj križ, da li me jedinstvenost nekoga i nečega može toliko privući da izgubim glavu, da budem kao dječarac bez dosanjanih snova, bez prošlosti, bez budućnosti i da živim irealno i neracionalno sa svojim intelektualnim sposobnostima… Stvarno sam kao lutak na koncu, kao pajac koji sluša vlastite snove i vlastite puteve bez prestanka tražeći smisao, bez prestanka želeći mir u duši koja traži puteve vječnosti, puteve svjetlosti gdje sve se zna, gdje sve je jednostavno, gdje duša živi slobodna i sretna u sredini nečega što se zove kozmos…poredao sam riječi, pogledao raspored, mi smo jednostavno dva različita svijeta koja su se dogodila i spojila jer sam ja to htio, jer je mene smetalo to što sam sam, a opet ostajem usamljen i sam i patim i grizem svoju bol i svoju dušu i ne poznajem niti sebe niti druge, jednostavno ostajem sam…
Taština je ta da jednostavnost ne prepoznajem, vanjština me muči i govori mi to biraj a to ne, a jednostavno griješim sa svakim novim odabirom i svakim novim svitanjem. MOŽDA NE BIH TREBAO OSJEĆATI SE PREVARENIM, ALI JEDNOSTAVNO TO JE TO, I VIŠE MI SE ISKRENO NE DA PLAKATI niti se igrati, od sutra sam usamljen i sam i ostavite me svi već jednom na miru jer mi je puna kapa svih ovih misli i razmišljanja u glavi i oko glave, dosta je bilo, zar je teško reći neću ili nemoj ili dosta je i prekini ili ne znam što već ne, zar je to teško??? Dvije iste stvari u samo tri mjeseca, ispadneš najveći kreten jer se nadaš i jučer misliš da može nešto takvoga i uspjeti…. Ista stvar, i ponovno povučen za nos u nekakvom kontekstu i žargonu, stvarno gubim snagu i dosta mi vas je već svih iskreno… Živčanim i brinem se a na kraju ispadnem dosadan… stvarno sam već i umoran i sve mi je tako svejedno… radi što god hoćeš jer više ne mogu i ne želim i neću…. Dosta je bilo stvarno dosta…
- 12:09 - Komentari (5) - Isprintaj - #