Petrusijan

utorak, 23.11.2010.

Tako san tužan večeras (posvećeno Slavenu Vukoviću)

Prijatelju moj,

Evo pišem ti

Suznih očiju i praznog srca

jer jednostavno ne znam što drugo

ne znam o čemu bih govorio

Da me pitaju kakav si bio prijatelju moj..



Jer o tebi bi mogao pričati satima

Jer o tebi bi mogao pričati danima

Mjesecima, godinama

A tebe nema više...



Ostao si tamo, na zavoju sjećanja...

Tko će sada društvo da nam pravi u tišinama

Između dva izlaska, bauljanja po Savi

Traženja ljubavi, u kojoj si znao dati pravi komentar meni

Brodolomcu na kraju jedne, davno...

Gdje ću sada otići

Koga savjet tražiti kada me opet ostave, povrijede i zaborave?



I znam, bio bi najbolji kum na svijetu

Bio bi najbolji profesor na svijetu

Bio bi najbolji otac, suprug i djed...

A ipak tebe nema više..



I morati ćemo dalje

Disati, plakati, živjeti, smijati se

Da gledaš nas onakve kakve nas znaš



A mi, tebe ćemo pamtiti

Onakvog kakav si bio

Kakav jesi

I kakav ćeš uvijek biti



Nasmijani anđeo

Što čuva sve nas koji smo te voljeli

Prijatelju, doviđenja i zbogom....

- 11:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #