moonmother

Pepeo i prah

Tada sam mislila da postoji kraj. Nema kraja. Samo nova nalazišta, utočišta i odmorišta. Ona se pojavila kao još jedna "treća" samo sto metara prije cilja. Imala je stav dok sam ga ja prala, dvorila i taksirala. Ne stav već njega, dok mi ga je otimala njega su sludile njene sise i tange. Nije bilo kraja a bogami niti krivca. Tako je trebalo biti. Tako sam pustila da se sve dogodi. Pasivna i neželjena. Nisam znala što želim ali sam znala od čega odlazim. Dva put me tražila da joj upravo na to odgovorim. Da li odlazim od čovjeka ili od posla? Rekla sam istinu i ono što je htjela čuti. Tada je imala i njega i mene i proplanak u šaci. Na čelu joj je pisalo: Ja sam Smrt. U dobru i u zlu dok nas Smrt ne rastavi.

On me prestao pitati što želim. Kad sam znala odgovoriti bilo je to jednom riječju koja se nije uklapala u viziju i misiju obrta; ljubav. Na to prognozirao mi je novu ljubav i ako s njima ostanem. Zvučalo mi je kao swingeraj. Nije bila moj tip. Toliko mi je htio najbolje. Možemo (p)ostati poslovni partneri. Možemo svu zaradu dijeliti. Toliko opcija, zdravih i bolesnih da se nisam mogla odlučiti. Izgubila sam se potpuno i živjela na tri adrese simultano. Na jednoj da bi pjevala i dalje s klapom, na drugoj da me manje strah spavati samoj, na trećoj da budem bliže hitnoj. Našla sam četvrtu da budem od svega što dalje. I još je tako.

Prve tri godine nisam razmišljala kako se želim "podijeliti" sa sobom i s njim. Dio mene je zauvijek ostao gore. Ne zbog čovjeka ni ljudi nego zbog života u prirodi. Dio toga u sebi nosim i borim se to ne izgubiti kad me okruži ono što nije u svojoj biti i ljubavi. Ona sva Ja što je više naučila uživati lakše se ostavljala tog svog dijela, svoje polovice zemlje koja mi pripada. Udaljila sam se i novi život stvorila. Nema kraja. Dugo me ganjao za moju odluku. Imao je vezane ruke zbog moje neodlučnosti. Zbog mene nije ništa mogao početi ni dovršiti. Imao je početak s krajem i nju koja ga goni. Ja sam imala mir i novu ljubav koja me voli. Postalo mi je svejedno i pristala sam na ponudu. Ionako je bolji dio mene i tu i tamo i istina je sve što znamo svi na početku, kraju i u sredini ma koliko o njoj šutjeli.

Do mene, s otporom odlaženja prema gore, ipak dođu vijesti. Pošaljem telegrame sućuti. Žive susrećem. Čujem od onih koji silno žele vidjeti moju reakciju na vijesti iz prve ruke. Osupnu me verzije i sve laži o prodaji, o selidbi zbog bolesti, o gubitku entuzijazma i razočaranju u mjesto i ljude...svet to je puno govorilo o njemu, ne o meni, nama, kakvi smo bili i mogli biti.
Laži i istine dobili su nove oblike i krajolik svoj novi bazen. Nema novog početka bez rješavanja starih računa, čupanja korova i paljenja vrtova.
Nitko nam nije kriv da pristajemo na manje. Manje je više. Kupila sam gitaru i sredila zube. Nemam bazen. Imam ljubav.
Vozili smo se kroz noć nova ljubav i ja. Rekla sam mu ozbiljno: "Imati ću ga i ja jednog dana!": kao da sam ipak željna osvete.
Koga?
Pa bazen!
Što će ti?
Kako što će mi?
Pa imaš ga.
Kako misliš, imam ga?
Pa imaš veliki!
Koji?
More.

Kada me ne bude...ljubavi, učini nešto veliko za mene.
Pola moga praha baci u vjetar po proplancima Ćićarije.
Pola neka plovi morem od Pule do otoka sreće.

Dogovorili smo se lako gdje i kako da se podijelimo.