moonmother

Amen i Zen

Prešutila sam mu želje. Neka ih pogađa i pronađe. Nek me odvede u odabranom pravcu sa skretanjima u nepoznato. Vremena imamo. Šutim. Krenuli smo. Slutim, pjevušim. Siguran je kud vozi. Ima plan bez mene. Pravac je određen i moj, željen. Ipak skreće. Sretno prihvatim. Van plana je. Prvo skretanje po osjećaju. Puno malih ciljeva...zelenih livada.
Sv. Foška. Tiho prilazimo. Kamene klupe ugrijane. U miru svi odlaze i dolaze. Ne tražim mir. Tu je. Milost svuda je. Na ulazu domar dijeli je dodirom ruke. "Samo vjerujte i ništa više": kaže. Prije ulaska same od sebe teku mi suze. Korov sa mene skida se. Unutra molimo se. Svako na svojem odabranom mjestu. Svako za svoje odabrane. Vani zaustavljamo osjećaje i vrijeme. Posvećujemo oltaru vlas njegove kose i konac s moje odjeće. Prilaze nam žuti i plavi leptir. Dolaze novi hodočasnici.
Dužim putem zamišljeno vozimo se i pitamo isto. Da li smo osjetili to nešto? Mislim da će odgovori na to tek doć. Na grani sa desne strane ceste na suncu sunčao se ogromni smeđi gušter Kravosac. Nepomično pozirao nam je.
Bale. Kod treking staze do crkve Sv. Mihovila parkiralo se auto PU100-P. STOP. Krenuli smo uzbrdo bez namjere branja šparoga. To nam skreće pažnju s drugih ljepota. Na pola puta dočekala nas je velika mirna lokva. Brzopleti crni punoglavci kao spermići davali su joj pokretljivost a na svakom listu koji je plutao parili su se veliki komarci. Izabrala sam si kamen. Nakon Amena imam Zen a on nove motive za foto objektive. Zove me da vidim vodene puževe i kako plivaju zmije.
I tu ima ono nešto i u nama samima je sve to. Vjerujmo.
Do vrha proplanka na put nam je stala malena kornjača. Kuc, kuc. Nije htijela izać. Pustili smo je nek se sunča.
Crkva Sv. Mihovila Aleksandar 3 je tu dijelio oprost grijeha. Sva je ruševna i puna grafita iznutra. Čitam imena i poruke. Tražim sinkronicitete. Ne nalazim ih. Samo zmije. Poskoke. Jedan veliki. Mičem se. Novi manji se pojavljuje i počinje ples pred fotićem. Na povratku do auta više nije bilo kornjače i zelembać nam jedan pobježe.

Žeđ, utisci i poljupci. Sunce još visoko. Cedevita, kava i Otvoreni. Šetnja po Balama. Zaigrana curica pita nas gdje nam je dijete. Na crkvi iznad nas piše ANIMA MEA. Važno je samo što duša želi. On ima majicu na Indijanca a ja na Popaja.