parliament

subota, 30.12.2006.

EMO

Evo pisem post o emo iako nemam pojma o cemu se tu radi pa bih volio da mi neka pametna glavica objasni sto je to u stvari emo (emocore). U Wikipediji su veoma sturi u objasnjenju tog pojma: "Glazbeni pravac koji je podvrsta hardcore punka". Jos sam negdje procitao definiciju po kojoj emo (skraceno od emotional) sviraju mladi ljudi koji su slabi, usamljeni i imaju problema pri sklapanju ljubavnih i prijateljskih veza. Zbog toga su jako tuzni i pisu jako tuzne pjesme. Ono sto je jos cudnije da etiketa emo za neke bendove svetinja, a drugi ce se jako naljutiti ako im se priljepi. Najzanimljivije pak u citavoj stvari da se svi opet slazu kako su prvi pravi emo bend bili Rites Of Spring iz Washingtona. Ono sto sam uspio saznati o njima je da su u karijeri odrzali samo 14 koncerata i snimili jedan, navodno, dobar album. Po danasnjim standardima njihava glazba nije nikakav emo, vec normalni nerafinirani hardcore punk. Tekstovi su im melodramaticni i vise se bave unutarnjim dozivljajima, nego kritikom drustvenih zbivanja (ovo nisam izmislio vec negdje procitao). Na osnovu svega ovoga, neki su ljudi glazbu ove grupe i nazvali emotional hardcore. Na "Zen Arcade" albumu od Hüsker Dü, koji je objavljen jos 1984. godine, nailazi se konstatno na nefiltrirani hardcore punk, emocionalne pjesme i slicne stvari, jedino sto tada nije bilo nikoga da tu glazbu nazove emocore. Medjutim, izgleda da nije dovoljno samo slusati glazbu. Covjek mora imati istancan osjecaj za americki post-punk kako bi, jel, pojam emo mogao pravilno upotrijebiti. Tako su Fugazi emocore, jer su nastali od Rites Of Spring, a Nirvana nije, jer im je bio drazi heavy metal i Johnny Stulic od Washington, DC hardcorea. Emo pravac se pravo rascvjetao tek u devedesetim godinama i to, navodno, zahvaljujuci albumu "Diary" od Sunny Day Real Estate iz Seattla koje su emo-spiritualisti prozvali drugom reinkarnacijom emocorea. Super nesto.
Ali zasto ja mislim da je emo kao glazbeni zanr u stvari u kurcu? Prije svega citav pravac do danas nije proizveo istinske zvijezde, kao sto je to bila npr. Nirvana u grunge zanru. U Americi su Jimmy Eat World i Dashboard Confessional prodali nesto ploca, ali medju ekspertima jos traje svadja oko pravog svrstavanja njihove glazbe. The Van Pelt, Mineral ili Texas Is The Raeson, znalci etketiraju kao emo, ali njihove albume u trgovini se nalaze pod pop. Panic! At The Disco i My Chemical Romance su fanovi Slayera gadjali pivskim flasama na ovogodisnjem Reading festivalu. Image emo omladine je jako tesko komercijalno iskoristiti. Ja bar ne vidim po cemu se oni razlikuju od fanova britpopa. Valjda je znak raspoznavanja Fall Out Boy bedz prikacen na jeans jaknu ili aplikacija DEAD na crnom kapucineru. Kad se sve sabere, dolazi se do zakljucka da emo omladini nije lako u zivotu. Ideja da se autenticno falširani emocore proda lagano pada u vodu. Mozda je vrijeme da se proba sa drum´n´bass rivajvlom.

srijeda, 27.12.2006.

Lee Hazlewood

2006. godina je definitivno dokazala da su starci vladari pop planete. Bob Dylan je ponovno (nakon tridesetak godina) zasjeo na prvo mjesto americke hit-parade, Rollingstonesi zaradjuju najvise para u show-biznisu, Neil Young herojski vodi svoj privatni rat protiv Busha, The Who ponovno razvaljuju, Clapton i JJ Cale su u formi. Zahvaljujuci upravo starcima, pop je opet avangarda. Mladi kupuju njihove ploce kao da su afrodizijak. Samo onaj tko moze dokazati da ima trece zube i minimalno dvije bypass operacije ima kredibilitet istinskog umjetnika. Od starosti se samo jos smrt bolje prodaje. Citaj-Johnny Cash. Na jaku kartu postmortalnog igraju i ljudi koji su marketinski zaduzeni za Lee Hazlewooda, jer u press-materijalu za njegov album "Cake or Death" stoji da je to njegov posljednji album. Sve bi to bilo i normalno da stari dobri Lee nije jos uvijek ziv. Hazlewood je jedna od najcudesnijih pojava mladje glazbene povijesti. Pisao je bizarne country-operete koje su postajale hitovi tek u obradama drugih glazbenika (nesto poput JJ Calea). To nije puno pogadjalo ovog covjeka sa cudnim baritonom, jer osim mladih zena i viskija u zivotu je najvise volio svoj mir. Lee nije bio covjek kojem je puno znacila popularnost i ovacije na bini. Nije se ni kao Cash morao muciti da ponovno zaradi sprckani novac i sebi obezbijedi egzistenciju. Pisao je pjesme za druge, jebavao, pio viski i suncao se na svom bazenu. Jos je u pedesetim godinama kao producent prodao vise od trideset miliona ploca za country zvijezdu Duane Eddyja kojeg je snimao u silosima za zito, jer je jedan od prvih producenata koji je shvatio vaznost hall-efekta. Nije mogao odbiti ni Sinatrinu ponudu, pa je od njegove kcerke Nancy stvorio planetarnu zvijezdu sa hitom "These Boots Are Made For Walking". Osim toga Dean Martinovi hitovi: "Houston" i "Shades" su takodjer ispali iz Hazlewoodovog pera. U njegovom studiju su Nancy i Frank Sinatra snimili cuveni hit "Something Stupid". Sve ovo mu je omogucilo da danas bez problema placa skupu kemoterapiju i uziva u zivotu (koliko to moze covjek koji boluje od raka pluca). Sada kad su njegovi diskografi objavili i njegov posljednji album, logicno je da se i nadaju da ce Lee ubrzo odapeti. Naslov albuma "Cake Or Death" vjerojatno sugerira onu staracku dilemu, da li jos uvijek uzivati u zivotu ili umrijeti. "Cake Or Death" je nadasve zanimljiva ploca. Hazlewoodova nemuzikalna unuka pjeva svoju verziju "These Boots...", koja bi izvrsno pasala u nekom David Lynch-filmu, a pjesma "Fred Freud" govori o fiktivnom americkom Sigmund Freudovom bratu koji je reformirao psihoanalizu. Njegov terapijski model se sastoji u tome da se pacijent dobro napije i potuce. Siguran sam da ce ovaj elegantni kauboj i umrijeti jasuci na konju ili grickajuci friski kolacic u svom krevetu.

subota, 23.12.2006.

Vremenski razbojnik

Kad sam imao osamnaest godina ponekad sam razmisljao o tome sto ce biti sa mnom kad budem imao tridesetpet. Nekako je logicno da sada sa tridesetosam razmisljam sto ce biti kada budem imao pedesetpet. I sa pedesetpet covjek moze imati puno poslovnog uspjeha, pa se cak i zaljubiti, ali treba uzeti u obzir da ovo drugo najcesce izgleda veoma smijesno u tim godinama, a ono prvo je vise proizvod nekog kontinuiranog rada nego neceg sto iz vedra neba dolazi. Pretpostavljam da u tim godinama zivot nije nista vise od jednog jadnog prosjecnog OK (mozda je bolje da ovo ok napisem malim slovima). Januar postaje februar, februar mart, a mart aprilili gotovo neprimjetno, jer covjek radi, sjedi u birou, vikendom ide u setnju, s vremena na vrijeme se bavi kulinarstvom, planira godisnji odmor i svako jutro pozeli "Dobro jutro!" Udi (za prijatelje Ud) Huberu i Marku Markovicu, iako nema pojma da li je Udu ili Marku uopce dobro jutro i da li uopce zele imati dobro jutro. Zivot je (ako ga iz takta ne izbace iznenadna bolest, kriza ili nezaposlenost) rutina. Tocka.
Onda nas iznenada u decembru nesto pljesne po guzici i sjetimo se da je za nekoliko tjedana Bozic. To je i stvarna tajna vremena koje brzo istice: granica izmedju rutine i dosade. Vrijeme prolazi sporo samo onda kad covjek ima razloga da broji dane, tjedne i mjesece. Onda kada se ceka na nesto bolje, kad se u najgorem slucaju ti dani provode u bolnici, starackom domu ili zatvoru ili pak kad covjek sam stvori tapaciranu celiju od snova, neispunjenih zelja i sjecanja. Od neispunjenih zelja i sjecanja covjek moze citav jedan svijet stvoriti. Taj svijet se prilicno razlikuje od onog u kojem se fizicki zivi. Cini mi se da vecina starih ljudi i zivi samo taj imaginarni svijet i da se iz njega ni nevracaju. Nas mladje u realni svijet najcesce vrati pitanje zene ili prijatelja: "Gdje si sada odlutao?" i "Da mi je samo znati o cemu sada razmisljas.".

Ove slobodne bozicne dane cu iskoristiti da se pravo odmorim i procitam nesto. Radovat cu se, ako se moj sin obraduje poklonima ispod jelke ili krizbana (kako bi na iskvarenom njemackom rekli nasi ljudi). Sigurno cu i jedno vecer otvoriti flasu Tignanella. Onda cu, lagano opijen, zamisliti da sam vremenski razbojnik. Proci cu kroz svjetlost temporalnog transmitera i otputovati u 1968. godinu. Moze to biti i 1973., 1983. ili bilo koja godina kada vrijeme nije tako brzo prolazilo kao danas.

četvrtak, 21.12.2006.

No Logo

Kad netko kupuje Mercedesa ili BMW-a, zna tocno sto tom kupovinom dobija. Moze se osloniti na cinjenicu da je logo ovih firmi garant za odredjeni standard i da iza tradicionalne marke stoji kvalitet i iskustvo u proizvodnji. Bavarski plavo-bijeli znak ili stutgartska trokraka zvijezda prodaju auta bez daljnjeg. Pitanje koje se meni namece je: "Da li isto tako Sony, Warner ili EMI logo prodaju glazbu?". Ako se uzme u obzir da se pod istim logom objavljuju npr. bezvremenski jazz giganti i tinejdjerski trendpop idioti, sumnjam da konzument moze bezbrizno vjerovati tradicionalnoj diskografskoj marki. Nije, dakle, nimalo cudno sto major-labelovi kod kupaca stvaraju utisak da se radi o nezasitim makroima kojima je poslovni cilj skupiti sto vise jeftinih istocnoevropskih kurvi. Ne cudi ni cinjanica da sada i americki lanci brze hrane i coffeeshopova produciraju vlastite glazbene cd-ove. Ili, koliko znam, vec se i u Hrvatskoj ustaljuje praksa da se uz novine prodaju cd-ovi, dvd-ovi i slicna sranja. Sto se mene tice, nemam nista protiv ni da Saponija Osijek prilaze cd uz svako pakovanje Likvija. Svatko od vas je dosao u situaciju da kaze ja vozim Opela ili Citroena, ali nitko nece reci da slusa Sonyja ili Warnera. Prvi znak da je auto-industrija u kiti bice kad svog cetverokotacnog ljubimca budete kupovali kod Starbucksa.

subota, 16.12.2006.

Pretenders i ABBA

Danas kad cujem rijec novi val automatski mi na pamet pada Nebojsa Krstic u crnom sakou i pantalonama do clanaka. Padaju mi na pamet i Elvis Costello, Ian Dury, Squeeze, Talking Heads, The Cure... Ipak savrsena novovalna fotografija je ona sa omota prvog albuma grupe Pretenders. Chrissie Hynde je tada pjevala "Precious", "Tattoed Love Boys" i "Brass In Pocket" sa svoja tri sviraca i sve je izgledalo onako novovalno, sexy i arogantno. "Brass In Pocket" je bila jebeno dobra stvar i to se ne smije zaboraviti. Na 2. albumu je novovalna energija bila suptilno ukocena baladama kao sto su "Go To Sleep" ili "Birds Of Paradise" kojima je bend prikopcavao provokatvnost jedne "Boys Get Spanked", a koja po svom sadrzaju nadilazi sadrzaj jednog normalnog hardcore pornica. Iako Amerikanci, Pretenders su u Engleskoj imali vise uspjeha. Za Amere je njihova glazba bila previse ukocena i bezobrazna. Album je producirao Chris Thomas (Pete Townshend i Pulp) koji je rabijatne Pretenderse preobrazio u energicni i disciplinirani bend. Nakon drugog albuma prica o Pretendersima polako iscezava. Poslije vokala Hyndeove, najvazniji instrumentalist je bio gitarista James Honeyman, koji je 1982. godine umro od heroinskog overdosea, a ljudi kazu da mu ni kokain nije bio mrzak. Godinu dana kasnije je i bassista Pete Farndon umro od heroina. Chrissie je ostala sama na svijetu, ali ipak smogla snage i hrabrosti da snimi jos jedan album prelijepog naslova "Learning To Crawl". Nakon toga je zapjevala sa nezaposlenim deckima iz UB40 i tu je (bar sto se mene tice) prici kraj.


Drugi bend o kojem cu danas nesto napisati je ABBA. Da, The ABBA. Radi se o albumu "Arrival". Na omotnici su uslikane 4 ABBE u prizemljenom helikopteru, obuceni u bijela odijela kao spasilacka lijecnicka ekipa. Nebo iznad njih je crno(pretpostavljam zato da bi se bijela slova bolje vidjela), iako je sam sadrzaj albuma suprotno od svake opasnosti i svake tame. Ovaj album je cista radost. Sljedece ce obiljeziti emocionalne drame, rastanci i odluka o ukidanju benda, pa ce i pjesme na njima biti mracnije i dosadnije. Na Arrivalu se mogu cuti ultimativni hitovi poput: "Dancing Queen", "Money Money", "Knowing Me, Knowing You". OK, ova zadnja je mozda najveca ABBA pjesma o rastanku (iako su parovi u to vrijeme bili sretni i zadovoljni), ali muzika je nesto sasvim trece. To je zvuk sveopceg pomirenja, gdje instrumenti i glasovi zajedno klize i u kojem su razlicitosti izmedju djevojackih glasova i gitara zauvijek izbrisani. Ljudi koji vole ABBA-u, najcesce isticu izvrsni songwriting-"Arrival" je, medjutim, i tehnicki-produkcijsko cudo. Morska pjena od zvukova. Stvarno se ne zajebavam. Treba pustiti ovu plocu na dobrom gramofonu i uvjeriti se. ABBA je sinonim za pop i svijet nije nikada bio popicniji nego za njihovog vakta.

četvrtak, 14.12.2006.

Šoping-centar

Radnja ove price se odigrava nekih dvadesetpetilisest godina u buducnosti. U ovoj prici nema letecih automobila, niti mobitela iz kojih iskacu porno zvijezde od krvi i mesa. Predbozicno je vrijeme, mjesto radnje je šoping-centar. Nista tu nije drugacije nego prije dvadesetpetilisest godina. Iste pokretne stepenice, isti šoping-centar kao svugdje u svijetu. Bozicni nakit i lampice u razlicitim bojama daju buticima kronicni izgled amsterdamskih pufova. Svaki normalni šoping-centar ima i neki restoran u kojem kupac moze malo predahnuti, popiti i pojesti nesto.
Bila je subota (malo je glupo, jelda, reci za nesto sto se desava u buducnosti da je bilo), svuda okolo su ljudi, a za jednim stolom sjedi stariji covjek i pije pivo. Jedna mlada zena mu prilazi s ledja i tapka ga po ramenu.
"Je li me dugo cekas?", upita zena
"Evo upravo sam dosao."
"Super da smo se uspjeli naci ovdje."
"Da, i ja tako mislim."
Mlada zena spusta vrecice, skida jaknu i sjeda za covjekov stol. Konobar im prilazi i uctivo pita sto da donese. Zena narucuje kavu sa mlijekom, a covjek pokazuje na svoje pivo.
"Da li si kupio poklone?"
"Nisam jos."
"Ja jesam."
Zena podize jednu od vrecica i iz njih vadi kravatu, kosulju i parfem i pokazuje mu ih . Ponovno je sve spakirala u vrecice i spustila ih pored nogu.
"I kako si?", upita covjek.
"Dobro, a ti?"
"Dobro."
Konobar donosi kavu i pita da li zele nesto pojesti. Daje im na znanje da su piletina i povrece iz woka specijalitet kuce.
"Hoces ti nesto pojesti?", upita zena
"Hoces li ti?"
"Ja cu uzeti tu piletinu."
"Onda cu i ja."
Konobar odlazi, a covjek podize glavu i gleda zenu ravno u oci.
"Cudno da se na ovakvim mjestima nalazimo."
"Ah, nemoj molim te opet pocinjati s tim!"
Jedno vrijeme su tako sjedili. Zena sa svojom kavom, a covjek sa pivom. U trenutku kad je podigao casu da otpije gutljaj i ona je podigla svoju soljicu i nazdravila mu. On se je nasmijao.
"Da li bi mi ispricao jednu pricu?", upita zena.
"Kakvu pricu?"
"Jednu pricu. Sjecas se kako si mi pricao kad sam bila djevojcica."
Covjek je otpio jos jedan gutljaj piva, a zena je rukama podbocila glavu i sad je ona njega gledala ravno u oci.
"Hm, jednom davno smo bili u africi, tvoja majka i ja. Ti i tvoj brat jos niste bili rodjeni. Rat je bio zavrsen, a mi smo vec vise od godinu dana zivjeli u ovoj, tada za nas stranoj zemlji. Bozicne i novogodisnje praznike smo odlucili provesti negdje gdje je toplo. To nam je i bio prvi zajednicki godisnji odmor. Nesto kao medeni mjesec sa zadrškom. Hotel je bio mali. Smjesten izmedju velikih grmolikih raslinja. Mi smo na raspolaganje dobili jedan bungalov samo za nas dvoje. Ispred bungalova je bio bazen. Ti znas da ne volim kupanje u bazenu, ali ovaj mi se svidjao. Iz njega sam mogao gledati savanu."
"To mi zvuci sjajno."
"Da i bilo je. Gosti hotela su se zabavljali hraneci zivotinje, tako da se moglo primjetiti puno zivotinja koje su se sve vise priblizavale nasim kucama. Jedno jutro, dok smo mama i ja lezali u krevetu, nesto je glasno pljusnulo u bazen. Ustao sam i vidio jednu mladu antilopu kako pliva u bazenu."
"Antilopa je znala plivati?", upita zena.
"U prvom trenutku sam to pomislio, a onda shvatio da ona uopce ne zna plivati. Tvoja mama je od tog prizora postala histericna. Rekla mi je da je moram spasiti. Problem za mene je bila jedna starija antilopa, vjerojatno antilopa-majka, koja ja ludjacki trcala oko bazena. Zaboravio sam kako se zove ta vrsta antilopa, ali imala je dugacke i ostre rogove, a i osoblje hotela nam je skrenulo paznju da nediramo antilope, pogotovo kad imaju mlade."
"Pa sta si onda napravio?"
"Nazvao sam recepciju i objasnio im o cemu se radi. Ne znam sto sam drugo mogao napraviti. Potrajalo je citavu vjecnost dok se neko pojavio. Mladic sa recepcije je skocio u bazen i izvadio mladu antilopu. Tijelo antilope je izgledalo bezivotno. On ju je nekoliko puta strucno udario po potiljku i samo par sekundi poslije antilopa je dosla sebi i stala na noge."
Covjek je otpio jos jedan gutljaj piva i klimnuo konobaru da mu donese jos jedno pivo.
"Skroz luda prica.", rece zena.
"Mislis?"
"Na kraju se sve dobro svrsilo."
"Mozda i je. ti znas da se u mojim pricama uvijek sve dobro svrsi. neka tako bude i ovaj put"
Konobar se pojavio noseci naruceno pivo i jelo. Piletina sa povrcem u woku. Pozelio im je dobar tek. Covjek i zena su sutjeli i gledali u jelo. Nisu uopce bili gladni.

subota, 09.12.2006.

Uši

Evo, vjerovali ili ne, upravo sjedim pred racunalom i trazim rijeci da napišam neki zabavno-satiricni tekst o muzici. Tema bi, naravno, trebala biti jazz. Trenutno mi o glazbi pada toliko tesko pisati kao da moram formulirati sastav o nuklearnoj medicini ili gradnji nadzvucnih aviona. U stvari puno bi mi lakse padalo pisanje o dojencadi, o spavacim navikama djece, ljubomori starijeg brata, pedijatrima, mijenjanju pelena i plaču. Plač djeteta je, npr., konstanta koja roditelje prati godinama, a pogotovo ako naprave razliku od tri-cetiri godine između dva djeteta. Taj plač je stresan za covjeka otprilike koliko i prisustvovanje nekom free-jazz koncertu. Obadvije stvari izluđuju. Najbolji su mi tipovi koji na ovim koncertima cimaju glavama u stilu: "Ja sam umjetnicka duša, ja ovo kontam, groove je životinjski.", a siguran sam da bi radije sada bili negdje gdje se moze klati pivo ili gledati finale reality showa koje se prikazuje na RTL-u. Eto tako, malo pomalo i vec sam sastavio tisucu znakova koji pricaju pricu o glazbi. Nije prica ni satiricna niti zabavna, ali ipak je pricam. I nesto me cudno svrbi kosa. Trebao bi pregledati sebe i djecu da mozda nismo fasovali uši iz kindergartena.

<	prosinac, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv