2006. godina je definitivno dokazala da su starci vladari pop planete. Bob Dylan je ponovno (nakon tridesetak godina) zasjeo na prvo mjesto americke hit-parade, Rollingstonesi zaradjuju najvise para u show-biznisu, Neil Young herojski vodi svoj privatni rat protiv Busha, The Who ponovno razvaljuju, Clapton i JJ Cale su u formi. Zahvaljujuci upravo starcima, pop je opet avangarda. Mladi kupuju njihove ploce kao da su afrodizijak. Samo onaj tko moze dokazati da ima trece zube i minimalno dvije bypass operacije ima kredibilitet istinskog umjetnika. Od starosti se samo jos smrt bolje prodaje. Citaj-Johnny Cash. Na jaku kartu postmortalnog igraju i ljudi koji su marketinski zaduzeni za Lee Hazlewooda, jer u press-materijalu za njegov album "Cake or Death" stoji da je to njegov posljednji album. Sve bi to bilo i normalno da stari dobri Lee nije jos uvijek ziv. Hazlewood je jedna od najcudesnijih pojava mladje glazbene povijesti. Pisao je bizarne country-operete koje su postajale hitovi tek u obradama drugih glazbenika (nesto poput JJ Calea). To nije puno pogadjalo ovog covjeka sa cudnim baritonom, jer osim mladih zena i viskija u zivotu je najvise volio svoj mir. Lee nije bio covjek kojem je puno znacila popularnost i ovacije na bini. Nije se ni kao Cash morao muciti da ponovno zaradi sprckani novac i sebi obezbijedi egzistenciju. Pisao je pjesme za druge, jebavao, pio viski i suncao se na svom bazenu. Jos je u pedesetim godinama kao producent prodao vise od trideset miliona ploca za country zvijezdu Duane Eddyja kojeg je snimao u silosima za zito, jer je jedan od prvih producenata koji je shvatio vaznost hall-efekta. Nije mogao odbiti ni Sinatrinu ponudu, pa je od njegove kcerke Nancy stvorio planetarnu zvijezdu sa hitom "These Boots Are Made For Walking". Osim toga Dean Martinovi hitovi: "Houston" i "Shades" su takodjer ispali iz Hazlewoodovog pera. U njegovom studiju su Nancy i Frank Sinatra snimili cuveni hit "Something Stupid". Sve ovo mu je omogucilo da danas bez problema placa skupu kemoterapiju i uziva u zivotu (koliko to moze covjek koji boluje od raka pluca). Sada kad su njegovi diskografi objavili i njegov posljednji album, logicno je da se i nadaju da ce Lee ubrzo odapeti. Naslov albuma "Cake Or Death" vjerojatno sugerira onu staracku dilemu, da li jos uvijek uzivati u zivotu ili umrijeti. "Cake Or Death" je nadasve zanimljiva ploca. Hazlewoodova nemuzikalna unuka pjeva svoju verziju "These Boots...", koja bi izvrsno pasala u nekom David Lynch-filmu, a pjesma "Fred Freud" govori o fiktivnom americkom Sigmund Freudovom bratu koji je reformirao psihoanalizu. Njegov terapijski model se sastoji u tome da se pacijent dobro napije i potuce. Siguran sam da ce ovaj elegantni kauboj i umrijeti jasuci na konju ili grickajuci friski kolacic u svom krevetu.
Post je objavljen 27.12.2006. u 12:53 sati.