parliament

srijeda, 22.11.2006.

(tili ste) Talk Talk

Talk Talk su bili cudne rajske ptice. Jedna od tih ptica se zvala Tim Friese-Greene, dok su drugi nosili jednostavna ovozemaljska imena kao Mark Hollis i Paul Webb. Hollis im je bio pjevac i izgledao je onako kako nisu izgledale zvijezde pop-muzike u osamdesetim. Poslije ce se saznati da se je taj tip puno drogirao, sto donekle objasnjava kasniji nastanak cudesnog djela pod imenom "Spirit Of Eden". Cetiri godine prije Spirita bio je "Such A Shame". Jedan od najcudnijih hitova iz tog vremena. Orgija na orguljama (vjerojatno vec tada indicirana teskim drogama), tuzno-zavijajuci glas i radost u diskotekama Evrope (od Baske Vode do Rejkjavika). Onda je na red dosao jos uspjesniji singl "It´s My Life", svojevrsna himna tog ego-desetljeca. ("How much do you commit yourself. It's my life. Don't you forget. It never ends.")
Fol je bio u tome da pleses na ovu pjesmu uvjeren u svoju besmrtnost, iako nisi uzeo ni priblizno opijata koliko su to cinili clanovi benda. Bio si jednostavno mlad, a Talk Talk nisi shvacao ozbiljno. I to sve zbog hitova. I zbog jebenih hitova poceo si propustati poslusati neke vazne ploce. Prvo "It´s My Life", pa "Colour Of Spring", pa sve one ploce za koje si mislio da u sebi nose nepodnosljivu dramu i sentimentalnost. Propustio si cak i Blacka i Tanitu Tikaram. Sve zbog hitova. Propustio si fantasticnu "Tomorrow Started" ciji synth podsjeca na "Trans Europa Expreß". Danas kad slusam CD "It´s My Life", nije mi ni zao. Sa vremenske distance, na CD-u, ovaj album zvuci mi jako dobro.
Na kraju ce Talk Talk snimiti "Laughing Stock" i postati najbolji. Jos ce 1997. Mark Hollis snimiti solo-plocu i to je to. Sramota.

Ali hajde sad da se vratimo na pop-scenu osamdesetih. Depeche Mode se jos uvijek slavi kao najbolji pop-bend osamdesetih. Netko spomene i Duran Duran. Ruku na srce "Such A Shame", "Dum Dum Girl", "Give It Up" i "Life's What You Make It" su najbolji synth-pop singlovi uopce. Vec na njihovom posljednjem hit-albumu "The Colour Of Spring" iz 1986. godine Mark Hollis i producent Friese-Greene su zapoceli sa napustanjem svega onoga sto je njihova muzika do tada predstavljala: pjesme, melodije, synthesizer, pop. Na "Spirit Of Eden" vise nema zabave. Ustvari dok slusam ovu plocu potpuno mi je jasno da to nisu pravi zvukovi raja. Tek izdaleka zaluta pokoja lelujajuca asocijacija na raj.
Prigusena Miles Davis-truba, gudaci i gitara ciji zvuk podsjeca na zov (ili pjesmu) kitova. Minimalizam ala John Cage, pa jedan bluesriff, klavir, distorzirana usna harmonika i nenadano nas sav zvuk odvede u Ameriku Roberta Johnsona. Mark Hollis pjeva kao da su mu usta puna vode ili alkohola.
Album je snimljen u jednoj crkvi sa muzicarima koji su za zvuk zamisljen u Hollisovoj i Frieseovoj glavi dali sve od sebe. Denny Thompson, Nigel Kennedy (za kojeg se je tada jos smatralo da je dusu prodao djavolu kako bi mogo tako dobro svirati violinu), Simon Edwards iz Fairport Attraction, Hugh Davies koji je suradjivao sa jednim od najekscentricnijih glazbenika uopce, Stockhausenom. Klarinetisti, oboisti, fagotisti... Improvizacije razlicitih virtuoznih glazbenika koje su se tek kasnije na mix-pultu poput puzzli vise od godinu dana pazljivo spajale. Potpuno improvizirane, neovisne melodije ukomponirane u jednu zvucnu sliku. EMI je za svu tu orgiju bezbrizno odrisio novcanu kesu, nadajuci se da ce Talk Talk snimiti hit-album i visestruko vratiti ulozeno. Na kraju je ovo postao jedan od najvecih glazbenih financijskih dizastera, ali istovremeno i najbolja ploca svih vremena. Pokusajte "Spirit Of Eden" slusati nocu pri otvorenom prozoru i istovremeno slusati zvukove s vana. Nocni tramvaj koji se polako uklapa u aranzman i polako nestaje, zatim pijance koji se pjevajuci vracaju doma ili susjede dok vode ljubav. Tek sa harmonijom ovog vanjskog teatra, ponocna misa sa "Spirit Of Eden" postaje savrsena. Ovaj album ima tu moc da svaku i najobicniju sobu pretvori u katedralu. Jako je tesko pohvatati rijeci koje se pri tim zvukovima pjevaju, ali poruka je jasna. Put u raj je jako dugacak i na njemu se ide na sve ili nista.
Na "Laughing Stock", Talk Talk su na tom putu. Nakon toga je uslijedilo sedam Hollisevih biblijskih godina i onda genijalni solo-album gdje se potraga za edenskim vrtom zavrsava. Onako tiho, preko oblaka. Mark ce se prozvati John Cope i konacno pronaci raj u svojim minimalistickim kompozicijama za Phill Brownov i Dave Allinsonov album "AV1".

subota, 18.11.2006.

Retuširani (ponovno objavljeni post koji je zbog problema sa serverom izbrisan kao Trocki)

Jedan od najvaznijih filmova sezdesetih godina je svakako Antonionijev "Blow Up". Film koji na poseban nacin portretira "swinging London" sezdesetih godina i koji se slicno Kurosawinom "Rashomonu" bavi razlicitim dozivljajima realnog. U glavnoj ulozi je mladi modni fotograf Thomas (David Hemmings) koji upoznaje Jane (Vanessa Redgrave), neobicnu zenu, koju fotografira u jednom parku. Prilikom razvijanja filma otkrije nesto sto kod fotografiranja nije primjetio: les zene koji lezi u grmlju. Pitanja, da li je u parku zaista pocinjen zlocin i da li Jane ima neke veze sa tim zlocinom, ce proganjati Thomasa, ali jasan odgovor nece pronaci. Danas, kad gotovo svatko posjeduje mobitel sa dva miliona piksli i Photoshop, jedan od omiljenih sportova je postalo fotografiranje i retusiranje. Slike Paris Hilton bez gaca, pijanog Robbie Williamsa i drogirane Kate Moss se mogu svakodnevno pronaci u Bildu ili Sunu, a na internetu masa photoshopiranih fotografija i videa koji "dokazuju" teoriju zavjere 11.09. Jedna od prvih fotografija-dokumenata koja iskrivljuje stvarnost je ona koja prikazuje vatrenog govornika Lenjina kako se sa improvizirane bine obraca regrutima Crvene armije. Na orginalnoj fotografiji se vidi Trocki kako naslonjen na binu promatra mlade vojnike. Trocki je kasnije izbrisan sa ove fotografije, a onda izbrisan i potpuno. Ovo je bio trenutak u kojem je fotografija zauvijek izgubila vrijednost dokumenta i postala samo jedna od interpretacija stvarnosti.

četvrtak, 16.11.2006.

Popfrakcija

A kada padne noc i djeca legnu da spavaju, uhvatim se kako sjedim na sofi i razmisljam o smislu zivota. Pri tome sigurno ne izgledam lijepo.
Sada kad punim 38 godina, postalo mi je jasno da pripadam popfrakciji tridesetosmogodisnjaka. Ustvari jos uvijek nisam siguran da li toj frakciji pripadam od onog trenutka kad sam prvi put zavirio u tatinu kolekciju singlica i kazeta, ili je to pak bilo jednog bozica kad mi je mama na poklon donijela moju prvu plocu. Vremenom je postalo kristalno jasno da se 38-ogodisnja popfrakcija dijeli na one koji trose pare na djecja kolica i one koji nemaju djece. I dok mi koji imamo djecu, odvajamo od usta kako bi skupili pare za kolica, ovaj drugi dio popfrakcije jos uvijek bezbrizno tulumari. Mi, ozenjeni, smo ponekad ljubomorni na slobodu ovih drugih, a njih opet boli kurac za nas. Paradni primjer svih neozenjenih tridesetogodisnjih popfrakcionara je sigurno Will Lightman. Na jednom mjestu u Hornbyjevom romanu "About A Boy", Will kaze kako je svaki covjek jedan otok. Ako je tako, meni po karakteru, nekako Lastovo najvise odgovara. Will je onaj 36-ogodisnji popfrakcionar bez djece. U filmskoj ekranizaciji ovog romana Hugh Grant izgleda jako dobro sve do onog trenutka kad ga kamera snimi kako u svom stanu sjedi na sofi i razmislja o smislu zivota. Mala napomena: Will Lightman nije zaposlen i zivi od tantijema jedne smijesne bozicne pjesme koju je njegov otac nekada napisao. Will, dakle, ima toliko puno vremena da ne razmislja niocemu, a slobodno vrijeme koristi za kupovinu, karanje i zajebanciju. To je, naravno, samo film, ali ne treba zaboraviti da u realnom svijetu postoji lik koji je poprilicno slican Willu (bar kad je rijec o tantijemima bozicnih pjesama), a on se zove Andrew Ridgeley.
Nekad davno, postojala je pop-grupa koja se zvala Wham! i koja je 1984. godine snimila smijesnu, ali istovremeno romanticno-razgaljujucu bozicnu pjesmu "Last Christmas". Dvije godine kasnije ovaj duet se rasformirao. Drugi dio dueta, George Michael , je postao jos vece zvijezda, a njegov bivsi partner, Andrew Ridgeley, je slobodno vrijeme (a on je i imao samo slobodno vrijeme) trosio na spaljivanje zaradjenih para. Prvo je pokusao voziti auto-trke, pa mu je propao pokusaj glumacke karijere, a onda je snimio i solo-album koji se nije prodao u vise od pedesetak primjeraka. Medjutim, na svu srecu, firma Sony svake godine od 1984. izdaje polovinom novembra singl "Last Christmas", koji svake godine iznova zaposjeda prva mjesta top-lista, a na glazbenim video-kanalima se non-stop vrti video za ovu pjesmu u kojem se George i Andrew sa prijateljima grudvaju snijegom Saas-Feea. "Last Christmas" je vjerojatno najuspjesnija bozicna pop-pjesma svih vremena, pa kao takva uredno svake godine popuni Andreowu kasu. Andrew je, u medjuvremenu, postao primjerni aktivista za ocuvanje okolisa, a zivi zajedno sa lijepom Bananarama pjevacicom Karen Woodward, koja je u njihovu vezu donijela i jednog djecaka koji je opet prestar za djecja kolica. Tako je Andrew postedjen brige oko nabavke istih.

utorak, 07.11.2006.

Dražen Petrović, Denkendorf

Svaki put kad se vozim autobahnom "A9" koji spaja Minhen sa Berlinom i kad prodjem Ingolstadt(grad Audija i Frankenstajna i grad koji vec dvjesta godina nema medicinski univerzitet, ali jos uvijek zanimljiv medicinski muzej), pocne me hvatati cudna nervoza. Osjetim kako mi se dlanovi na volanu znoje, a u grudima neizdrzivu tremu i cudnu bol. Nakon izlaza za Lenting nailazi se na odmoriste koji mi dodje kao kec na desetku. Tu popijem kavu i pokusam se smiriti. Sljedeci izlaz sa autoceste je Denkendorf. Imenica Denkendorf je sastavljena od glagola denken (misliti) i imenice Dorf (selo). Prolazeci pokraj skretanja za Denkendorf, prolazim i pokraj mjesta gdje je stradao Drazen Petrovic. Unatoc kofeinskom overdozu, prolazak kraj ovog mjesta u meni budi emocije koje mi tjeraju suze na oci. Ovdje je u junu 1993.godine poginuo Drazen. U isto vrijeme poginuo mi je od granate jako dobar prijatelj, a rat izmedju Muslimana i Hrvata je dosegao kulminaciju. Moj zivot u Bosni je vrijedio otprilike koliko i jedno paklo cigareta, ako i toliko. U trenutku kad sam saznao da je i Drazen poginuo pomislio sam sto to jos treba da se desi, pa da covjek zauvijek popizdi.
Drazen je definitivno postao moj idol u onoj utakmici Sibenke protiv Bosne, koja je naknadno ponistena. Iako sam bio navijac Jugoplastike, od tog trenutka sam definitivno odlucio da cu uvijek navijati za onaj klub u kojem bude igrao Drazen. Tako je bilo i sa Cibonom, Realom, Portlandom i Netsima. Drazen jos uvijek ima tu karizmu koja je za nas koji smo ga voljeli i poznavali njegovu igru neprevazidjena. Zbog Drazena je i moja mama pocela pratiti kosarku i gristi nokte za vrijeme utakmice, iako je do tada za nju sport bio cista budalestina. Od njegove smrti kosarka mi kao sport vise nista ne znaci. Nedavno, kad sam prolazio pored Denkendorfa, ateisticki sam se prekrstio i dobro isplakao. Cvrsto sam odlucio da sljedeci put popijem tabletu za smirenje kad se budem vozio "A9". Kapa dolje posljednjem kosarkasu na svijetu.

<	studeni, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv