A kada padne noc i djeca legnu da spavaju, uhvatim se kako sjedim na sofi i razmisljam o smislu zivota. Pri tome sigurno ne izgledam lijepo.
Sada kad punim 38 godina, postalo mi je jasno da pripadam popfrakciji tridesetosmogodisnjaka. Ustvari jos uvijek nisam siguran da li toj frakciji pripadam od onog trenutka kad sam prvi put zavirio u tatinu kolekciju singlica i kazeta, ili je to pak bilo jednog bozica kad mi je mama na poklon donijela moju prvu plocu. Vremenom je postalo kristalno jasno da se 38-ogodisnja popfrakcija dijeli na one koji trose pare na djecja kolica i one koji nemaju djece. I dok mi koji imamo djecu, odvajamo od usta kako bi skupili pare za kolica, ovaj drugi dio popfrakcije jos uvijek bezbrizno tulumari. Mi, ozenjeni, smo ponekad ljubomorni na slobodu ovih drugih, a njih opet boli kurac za nas. Paradni primjer svih neozenjenih tridesetogodisnjih popfrakcionara je sigurno Will Lightman. Na jednom mjestu u Hornbyjevom romanu "About A Boy", Will kaze kako je svaki covjek jedan otok. Ako je tako, meni po karakteru, nekako Lastovo najvise odgovara. Will je onaj 36-ogodisnji popfrakcionar bez djece. U filmskoj ekranizaciji ovog romana Hugh Grant izgleda jako dobro sve do onog trenutka kad ga kamera snimi kako u svom stanu sjedi na sofi i razmislja o smislu zivota. Mala napomena: Will Lightman nije zaposlen i zivi od tantijema jedne smijesne bozicne pjesme koju je njegov otac nekada napisao. Will, dakle, ima toliko puno vremena da ne razmislja niocemu, a slobodno vrijeme koristi za kupovinu, karanje i zajebanciju. To je, naravno, samo film, ali ne treba zaboraviti da u realnom svijetu postoji lik koji je poprilicno slican Willu (bar kad je rijec o tantijemima bozicnih pjesama), a on se zove Andrew Ridgeley.
Nekad davno, postojala je pop-grupa koja se zvala Wham! i koja je 1984. godine snimila smijesnu, ali istovremeno romanticno-razgaljujucu bozicnu pjesmu "Last Christmas". Dvije godine kasnije ovaj duet se rasformirao. Drugi dio dueta, George Michael , je postao jos vece zvijezda, a njegov bivsi partner, Andrew Ridgeley, je slobodno vrijeme (a on je i imao samo slobodno vrijeme) trosio na spaljivanje zaradjenih para. Prvo je pokusao voziti auto-trke, pa mu je propao pokusaj glumacke karijere, a onda je snimio i solo-album koji se nije prodao u vise od pedesetak primjeraka. Medjutim, na svu srecu, firma Sony svake godine od 1984. izdaje polovinom novembra singl "Last Christmas", koji svake godine iznova zaposjeda prva mjesta top-lista, a na glazbenim video-kanalima se non-stop vrti video za ovu pjesmu u kojem se George i Andrew sa prijateljima grudvaju snijegom Saas-Feea. "Last Christmas" je vjerojatno najuspjesnija bozicna pop-pjesma svih vremena, pa kao takva uredno svake godine popuni Andreowu kasu. Andrew je, u medjuvremenu, postao primjerni aktivista za ocuvanje okolisa, a zivi zajedno sa lijepom Bananarama pjevacicom Karen Woodward, koja je u njihovu vezu donijela i jednog djecaka koji je opet prestar za djecja kolica. Tako je Andrew postedjen brige oko nabavke istih.
Post je objavljen 16.11.2006. u 10:42 sati.