Evo, vjerovali ili ne, upravo sjedim pred racunalom i trazim rijeci da napišam neki zabavno-satiricni tekst o muzici. Tema bi, naravno, trebala biti jazz. Trenutno mi o glazbi pada toliko tesko pisati kao da moram formulirati sastav o nuklearnoj medicini ili gradnji nadzvucnih aviona. U stvari puno bi mi lakse padalo pisanje o dojencadi, o spavacim navikama djece, ljubomori starijeg brata, pedijatrima, mijenjanju pelena i plaču. Plač djeteta je, npr., konstanta koja roditelje prati godinama, a pogotovo ako naprave razliku od tri-cetiri godine između dva djeteta. Taj plač je stresan za covjeka otprilike koliko i prisustvovanje nekom free-jazz koncertu. Obadvije stvari izluđuju. Najbolji su mi tipovi koji na ovim koncertima cimaju glavama u stilu: "Ja sam umjetnicka duša, ja ovo kontam, groove je životinjski.", a siguran sam da bi radije sada bili negdje gdje se moze klati pivo ili gledati finale reality showa koje se prikazuje na RTL-u. Eto tako, malo pomalo i vec sam sastavio tisucu znakova koji pricaju pricu o glazbi. Nije prica ni satiricna niti zabavna, ali ipak je pricam. I nesto me cudno svrbi kosa. Trebao bi pregledati sebe i djecu da mozda nismo fasovali uši iz kindergartena.
Post je objavljen 09.12.2006. u 12:09 sati.