Korak od sna

Papa i Milosz

Ponekad mi se čini da Bog od svih naroda, slavenske najmanje voli. Reći će mnogi da su po Afrikama i Azijama mnogi goli, bosi, siroti i jadni. Ali nekako, sebično i europocentrično s moje strane, nisam dojma da toliko proživljaju vlastite nacionalne tragedije kao što to Slaveni proživljaju. Pogotovo katolički slavenski narodi. Czeslaw Milosz podrijetlom je Litvanac, ali uronjen u poljsku, dakle slavensku kulturu. Zadnja dva mjeseca, onako lagano, prije nego što sam zaspao, čitao sam Zasužnjeni um. Potresno djelo, jer je pisano s 1951. na 1952. Iz teksta izvire bol. Bol izdaje. Koju je Srednja Europa toliko puta preživila. Bol od okupacije Nijemaca, bol od "oslobođenja" Rusa. Istok je zao, Zapad je konzumeristički sebičan. Oba su bezbožna, a na pola puta su srednjoeuropski mulci, Hrvati među njima. Koji oduvijek gledaju na Zapad. Zapad je djevojka koju ne mogu imati. Nemaju novca, žive na krivom prostoru, te iznutra lagano umiru od tuge, jada i boli.

Bio sam u ponedjeljak na ADU. Mačka na vrućem limenu krovu. Odvuklo me, ajmo se kulturno uzdisati. Obožavam film. Volim, ali i prezirem teatar. Hrvatski pogotovo. Gavella je nažalost na duge staze upropastio zagrebačku akademiju. To afektiranje. Da se razumijemo, neću udarati po studentima. Oni to tako moraju izvoditi. Ali naš teatar je zapeo negdje u prošlosti. Cijela kultura nam je zapela u prošlosti.

Prošlost? Što je SFRJ dala svjetskoj kulturi? Za zemlju od 20 milijuna stanovnika, jako malo! Filmski? Partizanski filmovi su bili zanimljivi Zapadu, jer je ispadalo da su divljaci dobili kamere, pa sad snimaju svoje gorštačke filmove u kojima ubijaju zle Nemce. Srpski Crni talas i Zagrebačka škola crtanog filma su bili poznati. Likovnjaštvo? Nove tendencije, Exat 51 i ta ekipa, to je stvarno bilo svjetski. Zatim, naiva! Dakle hrvatska likovna kultura. Muzika? Jedino Laibach i cijeli NSK pokret (Irwin, itd), koji je prekoračio granice Juge i postao svjetski fenomen. Književnost? Hihi. Koja književnost? Istina, da je Tin Ujević rođen kao Francuz ili Nijemac, cijeli svijet bi znao za njega, ali Bog ga je prokleo da bude Hrvat. Još se treba sjetiti jednog genijalca, jednog apsolutnog čuda, a to se čudo zvalo Vlado Kristl. Za njega je svijet znao. Od 1945. do 1990. druga Juga je sebe potretirala kao primitivnu socijalističku samoupravnu zemlju koja zna ubijat Nijemce, prkosit Rusima, te ima lijepu obalu. Ništa više, ništa manje.

Autor ovih redaka jako voli novovalnu muziku. Sviđa mu se to doba. Sviđa mi se procvat kulture koje je išao u muziku i sve što se zbivalo oko Poleta, fotografiju, strip, dizajn, itd. Ali zadnjih godina, zadnjih možda i desetljeća se stvar kult od Novog fala. Novi val je u toliko važan što su BG-ZG-LJ-RI uhvatile korak sa Zapadom, pa se istovremeno zbivalo u Jugi i SRH, ono što se zbivalo u ostatku Europe. Samo što bih ja rekao da je u Jugi bila na snazi jedna autocenzura među autorima i da je ipak totalitarizam bio u glavama novovalaca. A sjećanje na Novi val guši hrvatsku kulturu.

Danas je kultura u Hrvatskoj dosadna. Zatvorena. Ma zbiva se svašta-nešta. Vidim po svojim prijateljima i znancima kulturnjacima. Ali da kultura nešto ima jačeg utjecaja na društvo? Ma mislim, nikada nije imala, ali čini mi se da je kultura u kutu. I čini mi se da novovalne prdonje drže sve konce u kulturi. Od pisanja, pa do muzike. Zadnjih 10 godina se u Hrvatskoj nije dogodio nijedan zanimljivi novi band sa širokom bazom slušatelja. Nema mladih pisaca. Ima, ali nema poznatih. Ne znam nijednog mladog slikara. Ajde, glumci čak dolaze. Kipari? Tko? Što? Filmaši? Kinoklub Zagreb je jedna moćna organizacija, ali nek netko nabroji pet mladih režisera. Miro Gavran, u svjetskim razmjerima, jedini nekako prkosi svemu navedenom, ali je daleko od mladosti.

Prostor kulture je prostor slobode. Čitajući Milosza to se vidi. Sad će neki reći, ti tu trkeljaš o kulturi, ljudi nemaju posla, bla, bla, bla. Da je čovjek samo životinja koja ždere, pije i jebe, a radi da bi mogla ždrat, piti i jebat, onda ne bi komunizam nikad propao. Ta svijest, da je život ipak nešto više, to osjećaju Slaveni, pogotovo Slaveni-katolici. Zato mi se čini da nas Bog možda čak i mrzi. Jer je ugradio u nas tu jednu želju za nečim boljim, za nečim višim, za nečim u krajnjoj liniji, ljepšim. Poljaci su imali kulturni underground i pod njemačkom i ruskom čizmom. Gizdavo su se ponosili svojom nacionalnom kulturom.

Gledam današnju Hrvatsku i muče je isti problemi kao što su mučili Europu krajem sedamdesetih. Besperspektivnost mladih, nezaposlenost, jedan osjećaj da se nikamo ne ide. Ali tada je nastao kulturni bunt. Danas ničega nema. Što čini ovo doba gorim od ikojeg drugoga.

Zadnja riječ koju je napisao August Cesarec prije strijeljanja, bila je Hrvatska. Da danas nekoga vode na strijeljanje, pitanje je li bi uopće znao pisati ili bi mahnito tražio da mu donesu laptop da na Googlu nađe kako se potpisati na zid.
Grozno doba.

Pero Panonski

Rabuzinova "Na bregovima prašuma"

Kaže najsimpatičniji kantautor iz lige staraca, jednu prekrasnu misao Like a bird on the wire, like a drunk in a midnight choir, I have tried in my way to be free. Hm, prevoditi pjesnika znači krivotvoriti pjesnika. Dakle kaže Cohen nešto kao Kao ptica na žici, kao pijanac u zboru ponoći, na svoj način, tražio sam slobodu. Naravno ovo nije doslovan prijevod. Puno sam pisao o slobodi. Cijeli svoj život je tražim. Uvijek sam, zaista, pokušao izboriti svoj prostor slobode. Jučer sam upitao, jesam li zaista se ikada osjećao slobodno? Jesam li ikada bio slobodan?

U srednjoj sam živio na rubu i hodao po žici. Imao sam neki čudan osjećaj slobode jer sam malo imao od vlastitog života. Čudesno da sam ipak gurao naprijed, ali to je nekako bilo da sam se kotrljao niz padinu. Po defaultu sam gurao naprijed. Čudno je to kada se malo ima, pa neke stvari čovjeka jako vesele. Prokleta srednja, ovaj vikend sam samo sretao ljude iz srednje.

Možda je jedno od rijetkih područja slobode umjetnost. Nikada nisam shvaćao pojam likovnog odgoja i likovne kulture i sličnih predmeta. Dobar dio ljudi jednostavno ne shvaća umjetnost i nema te sile koja će ih natjerati da shvate bilo što umjetničko. Bio sam fasciniran činjenicom da primjerice Ivan Rabuzin je stvarno slikao pejzaž oko njegove kuće. Ili pak čudesan svijet Ivana Lackovića Croate. Nekako teško je prenijeti dojam na papir. Obožavam i film. Iskreno, teatar nema dozu istinitosti koju daje film. Nekako nema filme bez dobre priče. A ja sam lud za pričom. Za povijesti. (Pri)povijest, (hi)story, die Geschichte. Narativ, važniji je od svega. Svi smo mi jedna priča, svi smo predaja, svatko u nama nosi pečat naših predaka. Njihove priče žive u nama. Ako nema djece, nama ni kome se priča ostaviti. Samo veliki ljudi mogu biti bez djece. Nema djece, nema priče. Nema priče, nema slobode. Nema djece, nema slobode.

Čudno je za mene, koji težim nekim desnim vrijednostima, da mi je toliko sloboda važna. Ali ljudi koji su voljeli ovu zemlju, nevjerojatno su željeli slobodu. Ante Starčević, Vlado Gotovac. Glavu su izgubili zbog nje Eugen Kvaternik i Ante Paradžik. Simptomatično, prvog nisu ubili Austrijanci, a drugog nisu ubili Srbi. Puno govori o nama samima.

Rekao sam jednom prijatelju, koji je već djed, u petak, da cijeli život hodam po jajima i da sam dojma da nikada nisam do kraja iskren. Jer ovo je narod u kojem se svatko lako uvrijedi. Koliko sam puta nekoga uvrijedio, a da mi to uopće nije bila namjera. Želim poput Vlade Gotovca jednako biti nepopustljiv prema sebi i prema domovini. A ljudi su domovina. Sebe sam uvijek bio spreman kritizirati. Nisam baš najbolji čovjek, imam toliko mana da je to nešto grozno. Ali imam i nekih vrlina. A smatram da je ta neutaživa želja za slobodom, to jedno izgaranje za nečim bolji, za nečim višim, unatoč redovnom bumerang-efektu, ipak valjda vrlina.

Pitam se, je li to dijete u meni želi slobodu. Je li to djetinje nešta? Je li zaista sve u životu se svodi na use-nase-podase. Da se opet vratimo na Gotovca, što je bilo s graditeljima katedrale u Chartresu koji su se radovali kad su iz raznobojnih stakala slagali svoje vjerničke rozete? Jesu li i oni bili ludi, djetinji ili su samo imali lude sreće da su ostavili nekakvog traga i da su toliko fascinirali jednog imotskog filozofa? Oni su bili slobodni.

Tako bih volio pobjeći, tako bih volio nestati na neko vrijeme iz Hrvatske. Otići čim dalje, vidjeti neke krajeve koje sam htio, kao što bi rekao Momo Popadić; kušati triba druga voća, otkriti one zemlje nove. Ja nisam tip bekpekera i nisam čovjek koji voli šatore i koji nalazi gušta da spava pod mostom. Što reče nedavno Rambo Amadues, divno, krasno, povratak prirodi, ali meni treba tuš. I meni isto. A novaca nema.

Neću citirati Kranjčevića. Ne znam. Hm, mislim znam što hoću. Kažu da je to važno u životu. Pa oduvijek sam, više-manje imao neke ciljeve. Dio sam ih ostvario. Pitam se, hoću li se ikada osjećati slobodnim? Samo da ne padnem s te Cohenove žice.
Jer ja sam stari akrobat.
I puno utakmica imam u nogama.
A sad bi malo na odmor od igre.
Barem na neko vrijeme.
Da barem kratko imam iluziju slobode.

Pero Panonski

Imam neki sitni fuš ovaj tjedan, čisto da si malo popunim pijanički proračun. Radim nešto za dragog prijatelja, što znači da neću dignuti neke veće pare. Ali, svaka kuna veseli. Gledao sam si blog, sve nešto sam se religijskih tema primio. Valjda zato što o svemu ostalom raspravljam uz tjednu čašicu, pa nemam nekakve pretjerane potrebe za nekim pretjeranim razlaganjima. Analiziranje političke situacije je beskorisno. Društvo nam je zapelo u nekoj teškoj atmosferi močvare. Nekako religijske teme su univerzalne. Nešto duboko u svakom čovjeku teži k onostranosti. Mene fascinira da mala djeca najbolje percipiraju neke vjerske istine. Onako iskreno. A dijete ne možeš prevariti tako lako. Mali ljudi su mali genijalci. Onda dođe pubertet i uništiti svaku smislenu percepciju. Blago aseksualnim osobama, ako itko takav postoji.

Kažem ja sam sebi, neću ja ovaj tjedan o religiji. Pisat ću o svemu osim o religiji i o vjeri. A onda Ratzinger, onako navodno iz čista mira, da ostavku. Kaže Josipović da je bio prijatelj Hrvatske. Kaže i ostane živ. Ja ću reći samo dvije riječi; Srijem i Dajla. Uz takvog prijatelja kao Ratzinger, što će nam uopće neprijatelji.

Ratzinger? Najgori papa poslije Pia XII. Pio XII. je bio samoljubivo talijansko smeće koji je mislio da živi u srednjem vijeku, za nacizma mu se živo fučkalo što se nacistički logori pune s katoličkim pukom i s katoličkim svećenstvom (na poljskim okupiranim područjima imenovao je njemačke biskupe), a kada je komunizam progutao katoličku Srednju i Istočnu Europu i kada su komunisti krenuli u gaženje i uništavanje prvenstveno grkokatoličkih crkava i lokalnih rimokatoličkih nacionalnih zajednica, onda nije ništa pretjerano napravio. Tek je blaženi i genijalni Ivan XXIII. izveo velikoga Josyfa Slipyja, glavara ukrajinskih grkokatolika iz sovjetskog gulaga. Slava i Ivanu XXIII. i Slipyju. Veliki slavenski sinovi (Hm, da pojasnim tijek misli, naravno da je Ivan XIII bio Talijan, ali nekako kao da su ga Bugari posvojili kad je tamo predstavljao Svetu Stolicu). Čast je biti dijelom slavenske katoličke ekumene, od Ukrajine, preko Poljske i Slovačke pa sve do Hrvatske. Češka i Slovenija nisu više katoličke, a Mađarska nije slavenska. Za 100 godina, kada će Islam vladati Zapadnom Europom, Zapadna Ukrajina-Poljska-Slovačka-Mađarska-Hrvatska bit će srce zapadnokršćanske civilizacije Europe.

Mi koji smo imali (ne)sreću da čitamo Ratzingerova djela, a pritom nismo licemjerni, reći ćemo da je Ratzinger dosadan. Ajde, da se prebacim u jedninu, meni je dosadan. Nazadan, de facto pravoslavac, po mome mišljenju, on bi bio najsretniji da se rodio negdje u Rusiji te život proveo u nekom manastiru. Inače, pravoslavni teolozi ga obožavaju. Meni kao nekakvom zapadnjaku, sve što voli Istok, iskreno zove na uzbunu.

Kako je stari dobri Poljak umro i otišao na drugi svijet, nastupila je neka klerikalizacija i tridentizacija Katoličke crkve. Najbolje se to opaža po crkvenom ruhu. Bezbroj novaca je bačeno na misno ruho. Vraćena je ona barokna čipka. Kao da nije bilo Drugoga vatikanskoga koncila. Kao da je ovo 17. stoljeće. Nije samo na vizualnoj razini se otišlo unatrag, nego se provela i klerikalizacija Crkve, laici su otvoreno stavljeni na drugo mjesto.

O pedofiliji ne želim. Gadi mi se. Najviše mi se gade crkvene isprike. Koje su išle u stilu da su ta jedna djeca i ti jadni teeanageri zaveli nevine svećenike. Jednom i zauvijek valjda mora biti svakome jasno da kada je u pitanju seks punoljetne i maloljetne osobe, da svu krivicu za bilo što snosi punoljetna osoba. Ma što god punoljetna osoba bila.

Na Zapadu je RKC de facto nestala. Još je uvijek vidljiva, crkvene građevine postoje, ali ako gledamo ateiziranu Nizozemsku i što se događa s kalvinskim crkvama, onda znamo da će i prazne katoličke crkve postati nekakve birtije, skladišta, a ako je sreće nekakvi muzeji. Ratzinger si je sam nametnuo kao glavnu zadaću da rekristijanizira Zapadnu Europu. Ova Godina vjere je trebala biti kruna tih napora. Sve je to propalo. Mislim da je to i Ratzinger shvatio te da ga je, među ostalim, i to stjeralo u penziju.

Osobno, ne volim Benedikta XVI. Mislim da nije shvatio znakove vremena. Poštujem ga kao intelektualca. Kažem, ne slažem se s njim. Moj pokojni srednjoškolski profesor iz sociologije, Mladen Avalon, u našim sitnim i divnim svađama na satovima sociologije znao ga je često citirati. Mislim da Bendikt XVI odlazi razočaran.

Papa koji dolazi? Stvarno ne znam. Ja sam doduše pesimističan zadnje vrijeme, pa možda ne mogu suditi baš najbolje, ali čini mi se da se kardinali neće tako lako dogovoriti. Rimska crkva nalazi se u teškoj krizi. I sami vidimo kako domaća crkva koja u odnosu na one na Zapadu odlično stoji, gubi tlo pod nogama, izgubljena je u vremenu i prostoru, ubijena od predobrog života i izgubila je svaki dodir s prosječnim Hrvatom i s narodom u cjelini. Pogotovo s mladima, ali i s radnim i neradnim narodom. Crkva doduše živi zbog nekolicine sposobnih svećenika koje tjera Duh Sveti da i dalje budu pravi. Pod njih ne mislim ni na Grubišića, ni na Rebića. Vrijeme ih je progutalo obojicu.

Što će biti s budućim papom, cijelom Katoličkom crkvom i s Hrvatskom?
To samo Bog zna.

Pero Panonski

Volim stand-up komediju. U Hrvata je uglavnom nema. Rijetko tko zna javno na hrvatskome ispričat dobro priču i začinit je s pravim svršetkom. Srećom po pijaničkim okupljanjima, kletima i pivnicama čovjek se često zna naći s nekim tko priča životne dogodovštine i ima istinski stand-up pristup. Koliko sam puta umirao od smijeha zbog štikleca vezanih uz posao, seks, pijanstva i općenito život. Da život priča najbolje priče otrcana je frazetina, ali je istinita. Kao što meni neke stvari vezane uz seks bolje zvuče na engleskome (kad se sjetim one večeri 1998. kada sam zapeo u prijateljičinom stanu s kompletnom arhivom prijeratne Erotike i kada sam shvatio da su Hrvati vrlo napaljen narod i to i u književnom smislu), hrvatski prosti izrazi nekako ne izražavaju tu jednu zdravu dozu perverzije, tako jednako stand-up komedija bolje zvuči na engleskome. Barem ova javna.

Volim to što ljudi na Youtube stavljaju stand-up stvari. Npr. jako volim rane radove Eddiea Murphya. Bezobrazno odvažan, ocrtavao je crnačku uličnu kulturu kraja sedamdesetih i početka osamdesetih. Kako je taj čovjek meni urnebesan. Drag mi je i Chris Rock. Svakako neću zaboraviti i velikana Richarda Pryora, koji je od svoga teškoga života napravio humorističnu filharmoniju. Od Engleza mogu gledati i slušati satima Rowana Atkinsona, iako nije baš klasični stand-up. Vrijedilo bi spomenuti i Jeffa Dunhama koji voli promovirati hrvatske satove po svijetu, koji također je poseban lik sa svojim lutkama. Hm, na ovim našim čudnim prostorima, najbliži stand-upu je Đorđe Balašević. Sjetimo se televizora koji gori. Da budem iskren, većinu koncerata na jubito sam vrtio samo na njegove pričice i preskakao pjesme.

Ali najdraži su mi George Carlin i Billy Connolly. Propali katolici, keltskoirskog backgrounda. Carlin je američki Irac, Connolly je pravi Škot iz Škotske, ali po djedu Irac. George Carlin je ikona ateizma. Priznajem, zna mi biti teško s nekim njegovim monolozima kada se obračunava s Bogom, onako kako samo razočarani katolik zna. Connolly također dere po religiji, bilo po vlastitom katoličkom backgroundu ili po Islamu. Ova dva čovjek, prvi pokojni, drugi jako živ ne vole nikako religiju. Zanimljivo, Carlin je, marksistički kazano američki buržuj, za Irca je vrlo visoka klasa, dok je Connolly iz radničke klase. Ono što ih spaja, osim katoličkog PTSP-a (odgajani u duhu tridentskog katolicizma kojega ja prezirem), njihova je sklonost da govore jezikom kakvim i ja govorim. Jednostavnim. Prostim.

Koncentriraju se obadvojica na jezične finese. Zato ih volim. Jer pozorno slušaju ljude. Jer su protiv autoriteta. Jer su smiješni. Doduše, na škotski se čovjek treba poprilično prilagoditi. Ali imaju neku divnu iskrenost koju ja obožavam. Ne vole svi ljudi ovakav humor, ali meni nekako pomaže. Inače, većina komičara koje sam spomenuo imali su neke traume u odrastanju. Smisao za humor često nastaje kao obrambeni mehanizam. Npr. Rowan Atkinson je mucao kao dijete. Richard Pryor je bio silovan u djetinjstvu. Takve stvari čovjeka obilježe. Najveći humoristi su često mizantropi. Npr. Carlin doduše je bio u teškoj svađi s Bogom, jedna specifična katolička razočaranost (pisao sam o nemoći), ali ipak donekle voli ljude, barem one pametnije.

Cijeli život se laže. Laže se roditeljima. Laže se kad se upucava. Gradimo cijeli život krasnu sliku o sebi. Doma smo jedno, prema vani smo nešto drugo. Imamo jedno lice za obitelj, drugo lice na poslu, treće lice s prijateljima, četvrto lice prema onoj/onom koju/eg volimo. Stand-up komičari izvlače na vidjelo to licemjerje. Smijući se njima, smijemo se sebi. Iskrenost jedino prolazi kroz smijeh. A bez smijeha nema života.

A u Hrvatskoj se nitko više ne smije.

Pero Panonski

Jako cijenim Matu Matišića. Nakon ovoga filma ga cijenim još i više. Ovo je još jedan film Vinka Brešana koji se lažno reklama kao komedija. Ovo je čista tragedija s komičnim elementima i jako puno crnog humora. Vrlo dobar film, samo jako težak. Scenarij je jak. Brešan ima jednu kvalitetnu protočnost radnje. Dobar odabir glumaca. Ali nekako mi se čini da je ovo više film Mate Matišića i njegovih vjerskih uvida.

Prvo o glumcima. Krešimir Mikić je redovito dobar. Kamera ga voli, on voli kameru, jednostavno ne može napraviti lošu rolu. Uloga života Jadranke Đokić. Meni je osobno najdraži Dražen Kühn, totalni puknuti PTSP-ovac, ali tako genijalno napisana uloga, tako dobro odglumljena, nije bilo luđega hrvatskog nacionalista na filmskom platnu. Ali njegova fobija spram stranaca je totalno opravdana s obzirom na pakao koji je prošao. Sljedeći tko je apsolutno briljantan je Lazar Ristovski. Nisam ga prepoznao bez brkova. Gledam ga, znam tu facu, ali tek mi je doma došlo, pa to je Lazar Ristovski. Također, uhvaćeni galeb Goran Bogdan je luda rola, dok su jednako dobri Stojan Matavulj i Marinko Prga. Nema loše uloge u filmu, svi su glumci dobri. Brešan zna raditi s glumcima.

Ovo je katolički film. Duboko sam razmišljao koji je još u hrvatskoj kinematografiji katolički film. Ne postoji nijedan. Vrlo vjerojatno niti neće. "Bakonja fra Brne" je film rađen prema djelu Sime Matavulja koji u životu nije vidio katolički samostan već je opisivao stanje u pravoslavnom manastiru. "Gospa" je film u kojem glumi Morgan Fairchild. Uh, što me ta ženska palila u pubertetu. Utjelovljeni seks, da znam da je plastificirana. Dakle nije bilo puno katoličkog. U biti oba filma su propaganda.

Film je jako, jako težak. Mogao ga je napisati samo vjernik. Često sam ovdje pisao o težini vjeri i težini poruke kršćanstva. Zanimljivo je, slične brige muče i Matišića. Glavni lik, Mikićev don Fabijan doživljava jedno specifično obraćenje. Igrajući se boga, sve što može odilazi po zlu. Gotovo jedna starozavjetna perspektiva u kojoj čovjek apsolutno ne može preuzeti na sebe ulogu boga i ne može zamijeniti Boga. To jednostavno ne ide. Nevjerojatna bogobojaznost proizlazi iz filma. Ateisti to neće i ne mogu nažalost prepoznat.

Film je antiklerikalan. Svaki svećenik naći će se uvrijeđenim ovim filmom. Neka. Film je protiv političara. Neka! Film ima i jednu stanovitu antigay crtu i to baš na tragu jedne teme o kojoj sam pisao vezano uz domaće gayeve i pokazuje njihovo licemjerje. Iz filma izvire tuga što ljudi ne žele imati djecu. Ljudi sve rade kako ne bi bilo klinaca. A oni koji ne mogu imati djecu, spremni su daleko ići da bi došli do djeteta. Jedan tužan pogled na Hrvatsku kroz jedno malo napaćeno misto. Matišić i ja slično razmišljamo. Ovo je do zuba naoružano licemjerno mjesto, pomalo ludo. U kojem stradavaju svi, a žene najviše.

Jedan težak, težak, gotovo teološki film na tragu poljske kinematografije.
Kojega bi trebao pogledati svaki vjernik.
Čisto zato da si nikada ne umisli da je bog i da može nadomjestiti živoga Boga.
Čovjek ne može nikog spasiti.
Samo živi Bog spašava.

Pero Panonski