Korak od sna

Volim stand-up komediju. U Hrvata je uglavnom nema. Rijetko tko zna javno na hrvatskome ispričat dobro priču i začinit je s pravim svršetkom. Srećom po pijaničkim okupljanjima, kletima i pivnicama čovjek se često zna naći s nekim tko priča životne dogodovštine i ima istinski stand-up pristup. Koliko sam puta umirao od smijeha zbog štikleca vezanih uz posao, seks, pijanstva i općenito život. Da život priča najbolje priče otrcana je frazetina, ali je istinita. Kao što meni neke stvari vezane uz seks bolje zvuče na engleskome (kad se sjetim one večeri 1998. kada sam zapeo u prijateljičinom stanu s kompletnom arhivom prijeratne Erotike i kada sam shvatio da su Hrvati vrlo napaljen narod i to i u književnom smislu), hrvatski prosti izrazi nekako ne izražavaju tu jednu zdravu dozu perverzije, tako jednako stand-up komedija bolje zvuči na engleskome. Barem ova javna.

Volim to što ljudi na Youtube stavljaju stand-up stvari. Npr. jako volim rane radove Eddiea Murphya. Bezobrazno odvažan, ocrtavao je crnačku uličnu kulturu kraja sedamdesetih i početka osamdesetih. Kako je taj čovjek meni urnebesan. Drag mi je i Chris Rock. Svakako neću zaboraviti i velikana Richarda Pryora, koji je od svoga teškoga života napravio humorističnu filharmoniju. Od Engleza mogu gledati i slušati satima Rowana Atkinsona, iako nije baš klasični stand-up. Vrijedilo bi spomenuti i Jeffa Dunhama koji voli promovirati hrvatske satove po svijetu, koji također je poseban lik sa svojim lutkama. Hm, na ovim našim čudnim prostorima, najbliži stand-upu je Đorđe Balašević. Sjetimo se televizora koji gori. Da budem iskren, većinu koncerata na jubito sam vrtio samo na njegove pričice i preskakao pjesme.

Ali najdraži su mi George Carlin i Billy Connolly. Propali katolici, keltskoirskog backgrounda. Carlin je američki Irac, Connolly je pravi Škot iz Škotske, ali po djedu Irac. George Carlin je ikona ateizma. Priznajem, zna mi biti teško s nekim njegovim monolozima kada se obračunava s Bogom, onako kako samo razočarani katolik zna. Connolly također dere po religiji, bilo po vlastitom katoličkom backgroundu ili po Islamu. Ova dva čovjek, prvi pokojni, drugi jako živ ne vole nikako religiju. Zanimljivo, Carlin je, marksistički kazano američki buržuj, za Irca je vrlo visoka klasa, dok je Connolly iz radničke klase. Ono što ih spaja, osim katoličkog PTSP-a (odgajani u duhu tridentskog katolicizma kojega ja prezirem), njihova je sklonost da govore jezikom kakvim i ja govorim. Jednostavnim. Prostim.

Koncentriraju se obadvojica na jezične finese. Zato ih volim. Jer pozorno slušaju ljude. Jer su protiv autoriteta. Jer su smiješni. Doduše, na škotski se čovjek treba poprilično prilagoditi. Ali imaju neku divnu iskrenost koju ja obožavam. Ne vole svi ljudi ovakav humor, ali meni nekako pomaže. Inače, većina komičara koje sam spomenuo imali su neke traume u odrastanju. Smisao za humor često nastaje kao obrambeni mehanizam. Npr. Rowan Atkinson je mucao kao dijete. Richard Pryor je bio silovan u djetinjstvu. Takve stvari čovjeka obilježe. Najveći humoristi su često mizantropi. Npr. Carlin doduše je bio u teškoj svađi s Bogom, jedna specifična katolička razočaranost (pisao sam o nemoći), ali ipak donekle voli ljude, barem one pametnije.

Cijeli život se laže. Laže se roditeljima. Laže se kad se upucava. Gradimo cijeli život krasnu sliku o sebi. Doma smo jedno, prema vani smo nešto drugo. Imamo jedno lice za obitelj, drugo lice na poslu, treće lice s prijateljima, četvrto lice prema onoj/onom koju/eg volimo. Stand-up komičari izvlače na vidjelo to licemjerje. Smijući se njima, smijemo se sebi. Iskrenost jedino prolazi kroz smijeh. A bez smijeha nema života.

A u Hrvatskoj se nitko više ne smije.

Pero Panonski