Korak od sna

On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe "oplijeni" uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: "Isus Krist jest Gospodin!" - na slavu Boga Oca. (Fil 2,6-11)

Ne znam koju godinu pišem o Uskrsu. Bilo za sebe, bilo za fanfo.org. Uskrs je središnji događaj ljudske povijesti. Hajdegerovski, Uskrs se zbiva. Krist na križu, usred patnje, sramote, napuštenosti, boli i izdaje pobjeđuje zlo. Križ i prazan grob vječna su, nepromjenjiva realnost. Bog je patio. Crkveni oci su bili spremni ubijati da bi opovrgli tu tvrdnju, ali Bog je, u Kristu, patio i umro. Ovo je najgore doba u kojem smo postavljeni. Doba velikih promjena koje redovno donose velike žrtve. Nekad se zbog ideala jelo blato, bivalo strijeljano. Koliko je ljudi pod čizmom totalitarizma, bilo koje boje i mirisa, ponosito umiralo za svoja uvjerenja i svoje stavove. Danas se pokušava izbjegavati bol i patnja pod svaku cijenu. Alkoholom, drogom, perverzijama ili pak s druge strane fanatičnom ispraznom vjerom koja i nije vjera, nego je formalno klanjanje nečem što se niti ne pokušava razumjeti, nego se upada u formalizme nekakvih zakonitosti u kojima se samoga sebe uzvisuje iznad drugih. Ili pak luđačkim radoholičarstvom japanskog tipa koja je uvjetovano time što japanska kultura nema augustinski pojam protok vremena, pa uopće nema osjećaj da se nešto pretjerano gubi od familije i od ostatka života kada se zakopa u vlastitom uredu.

Bog je sam sebe, s nevjerojatnim spojem poniznosti i cinizma uzvisio na križ. To je kao da nikoga ne vidite ispred sebe u veslačkoj trci (vesla se okrenut leđima). Teško je probaviti Boga koji jednostavno se odriče direktnog utjecaja na svijet, rađa se kao čovjek, živi šljakerski život i kreće u mesijansku pustolovinu. A onda kada Židovi misle da će opet nastati konkretno židovsko kraljevstvo (čitaj etnički očišćeno od stranog elementa, onom čemu se teži u svakom ratu), Isus Krist radi nevjerojatan zaokret od svjetovnog, te stvara nadvremensko Kraljevstvo za svakoga čovjeka. Kao što se kaže u euharistiskoj molitvi: Ovo je kalež moje krvi, novoga i vječnoga saveza, koja će se proliti za vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha. (Mk 14,24; Lk 22,20; 1 Kor 11,25). Maloumni konzervativci i nazadnjaci svih kršćanskih fela i oblika prigovaraju da grčki kaže "za mnoge", a ne "za sve" ali to je samo hebraizam koji označava sve. Nikada neću shvatiti mozak koji želi da netko gori u paklu. Mozak koji priželjkuje tuđu patnju. I to ne bilo kakvu patnju, nego vječno prokletstvo. Pakao je otuđenje od Boga. Ako je ovaj svijet toliko loš, a postoji djelovanje Boga u njemu, kakav je tek onda pako bez ikakve prisutnosti Boga? Naravno, proklinjemo se često i lete psovke, ali stvarno sumnjam da sam ikoga poslao u pakao, tj. poslao sa stvarnom namjerom.

Skoro nitko ne može proći Božji sud, ako je čisto po djelima. Nakon apostolskog doba, gotovo da ne postoji čovjek čija bi dobra djela na onoj vagi dobrih i zlih, prevagnula na stranu dobra. Činimo toliko gluposti, a iz gluposti proizlazi zlo. Oholo vjerujemo da smo vrhunac evolucije, mnogima su puna usta čovjeka, a nisu u životu ništa napravili dobro za svoga bližnjega. S obzirom na to da svjedočimo da što se osoba penje više po društveno-političkoj ljestvici, da je pokvarenija i zla (Sanader, Milanović), nešto duboko ne štima s ovim svijetom koji se nalazi između dva dolaska Krista. Onda dođu ovakva vremena u kojima je sve dopušteno, a zapravo se ništa stvarno ne može, pa nestane solidarnosti, pamet isparava, caruje glupost i beznađe, sebičnosti i kratkovidnost, autodestruktivnost i stav poslije mene potop. U ovakvom svijetu, kakav je u 21. stoljeću, jedino se valja nadati milosrdnom Bogu. Ništa osim milosrdnog Boga, koji je i sam patio od ljudske ruke, ne može pomoći.

Krist je visio na križu da mi ne bismo morali. Pribijamo se međusobno na križeve spojem sebičnjaštva i pomanjkanja zdravog razuma. Isusov križ je iznad svih ostalih i stvarno nema smisla mučiti sebe i svoje bližnje, jer nijedna patnja ne iskupljuje, osim Kristove. Bol se izbjeći ne može, ali se može izbjeći nanositi bol drugome. Bilo fizički, bilo emotivno, bili financijski. Strašno je da nakon skoro 2000 godina svijet je odlučio ostati gluh na Kristove riječi i da ne želi vidjeti predivnu realnost uskrsnog jutra. Jutra vjere, ufanja, ljubavi i slobode.
Gospodin je Duh, a gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda. (2 Kor 3,17)

Pero Panonski

Sada, ispada da sam već davnih dana bio navijač. Pred nešto više od pola godine me jedan tip prekinuo u priči o Maksimiru, s jednim pitanjem; "Pa dobro koje je to godine bilo?" Shvatih da se priča događala 2004. Davno. Volim se definirati kao prerano umirovljeni navijač. Odjeću s BBB oznaka nosim po doma. Godinama nisam bio na Maksimiru, ne računajući pokoji "penzionerski" odlazak. Dobar dio ekipe koja je hodočastila na Sjever, jednako je tako udaljen od Maksimira. Mogu sa čašću reći da sam pripadao zadnjem većem zagrebačkom navijačkom valu koji je bio nošen pozitivnom energijom povratka imena Dinamo. Najbolje navijačke godine sam propustio. I dalje nosim neke navijačke sitnice u novčaniku. Ali, aktivni navijač dugo, dugo nisam. Šteta.

Stadion je radost. Stadion je istinska demokracija. Stadion je sloboda govora. Zločeste nacionalističke, šovinističke i lokalpatriotske pjesmice koje se u normalnim uvjetima nikako ne pjevaju. Čudnovata ljubav spram svoga grada, kluba i državne reprezentacije. Ponavljam se, ma znam, ali utakmice reprezentacije redovno su mi bile najgore, a zbog svojih specifičnih tvrdoglavosti došao na zao glas među navijačkim elitama (vrlo jednostavno, igramo protiv Bugara, tko ne skače pravoslavac, ja čvrsto na zemlji, uz glasni komentar; mojoj familiji Bugari zla napravili nisu, mladost, ludost). Zbog nogometa sam često kratio dosta aktivnosti, ali i kombinirao stvari tipa odlaske u muzej i onda hvatenje busa za Zaprešić. Što sam nekad bio radosniji i luđi čovjek.

Ne volim kult reprezentacije. Ne volim nogometno hrvatstvo. Za mene hrvatsto je ona vizura koja se vidi kada se izađe iz zagrebačkog Glavnog kolodvora. Kralj Tomislav, Umjetnički paviljon, Katedrala. Tomislav kao simbol srednjovjekovne Hrvatske koja je baza identiteta, Umjetnički paviljon kao temelj nacionalne kulture, pritom ne mislim samo na ljude kao što su bili Krsto Hegedušić, Meštrović ili Vlado Kristl, nego i Matoš, Ujević, Galović, Kranjčević, Lovro von Matačić, Jakov Gotovac, sva sila režisera od Miletića do Brešana, svi hrvatski arhitekti (npr. Vjenceslav Richter je bio više od arhitekta) i kulturni radnici kao ludi Iso Kršnjavi, ma sve one divote koje čine kulturu ovoga naroda. Treći temelj identiteta je nesumnjivo kršćanstvo (naravno, Islam je uvijek bio i bit će dio hrvatskog bića, ali ne toliko dominantan, doduše odreći se npr. Maka Dizdara ili jednog velikog Esada Ćimića, samo mogu totalni luđaci, a Esad Ćimić i Ivica Maštruko su najveća gospoda među hrvatskim ateistima), taj neki ludi spoj svih mogućih utjecaja od glagoljaštva koje je spojilo pravoslavlje i katoličanstvo u čudesni brak, preko hrvatskih luterana iz Uracha, bosanskih fratara pa sve do Šagi-Bunića, Turčinovića i Bajsića. Sva tri elementa čine divnu rozetu hrvatstva, prekrasnih boja s nekim kamenčićima koje su tamo gotovo čudesno upali kao što npr. Bogoslav Šulek, Slavoljub Penkala ili Julienne Bušić. Naravno, ne osjećaju svi Hrvati svo troje podjednako, ali barem 2/3 moraju.

Pa da mi se moje hrvatstvo svodi na nogometnu loptu, preplaćene nogometaše, nekolicinu fraza i hektolitre pive, jednostavno ne može. Nismo mi Nijemci da nam je oduzet svaki nacionalni ponos, pa da jedino kroz nogomet možemo osjećati ponos. Nisam anacionalan, ne shvaćam anacionalne ljude, ne smatram da Hrvat znači biti nešto posebno dobro (štoviše, uvijek govorim onu da biti Hrvat nije sramota, nego peh), ali kad si tu, kad si od ovog naroda i ovih ljudi, voli svoje. Ovo je po meni jedna lijena i neugrirana reprezentacija. Koja ima luđačke sreće. Ali kao što kaže narod, bolje se roditi bez nosa, nego bez sreće. A groznom igrom, došli su do 2:0.

Hrpa velikih navijača vratit će se u normalu čim se otrijezne. Nije ih za krivit. Život je ovdje postao brz, surov i ništa se ne stiže. Tko će u ovoj besparici dati pare za neku izložbu, tko će zaista čitat nekakvu zbirku , recimo Borisa Marune, tko će čak otići do crkve, kada su propovjednici tako dosadni? Ali na stadion nekoliko puta se godišnje može. Jadnog li naroda i jadne li države kojoj je zadnja stavka jedinstva nogometna reprezentacija.

No dobro. Ugostitelji su zaradili, nastalo je nešto neplanirane djece, nismo zgubili od Srbije (pitam se kakvo bi stanje nacije bilo da smo izgubili 2:0 od vječnih luzera iz komšiluka), život teče dalje. Srbiju je uvijek slatko pobijedti. Umjetnički paviljon i Maksimir su u oba slučaja Hrvatska. Ova trula lopovska, pokvarena i izdajnička garnitura je dalje na vlasti, valjda dok nas ne prodaju za Judine škude ili ne unište na neki drugi način.

Zašto sam nesretno zaljubljen u ovu zemlju? Nisam odgajan nacionalistički. Ova zemlja je gora od svake najgore žene. Svaku dobrotu vraća zlom, svako poštenje kažnjava i Hrvati su jedan izrazito gadan narod koji ne bih nikom želio za susjeda. Gledajući kakvi su narodi u okruženju, ne treba se čuditi. Svejedno, ne treba ga se odreć tri dana poslije nogometne utakmice.

Sutra je novi dan.
I to u Hrvatskoj.
Kakav peh.

Pero Panonski

Korizma je. Ne osjeti se. Zoka Preponaš i njegovo društvo zvano Vlada, puno nesposobnih idiota, promašenih života, nečovječnih karijerista, maloumnih partijskih kadrova, hodajuće gluposti i nepatvorena zla, čine svaki dan kalvarijom prosječnom građaninu RH. U povijesti hrvatskog naroda, ovakvi vlastodršci se nisu našli. Pred Hrvatskom se ne nalazi nikakva velika sila, zapravo Hrvatska nije ništa više ugroženija od svake ostale europske zemlje, ali siguran sam, da ne postoji zemlja u Europi koliko je ovako u knock-downu, koja je ovoliko tužna, koliko je ovoliko ubijena nada, kojoj je iščupana duša kroz nosnice, nema zemlje nad kojom se nadvila ovakva zla sudbina. A za to ste krivi svi vi koji ste glasali za SDP. Vi ste zločinci, vaš grijeh je veći, jao vama kada Sudnji dan dođe. Jer ste nas usosili s hrpom idiota za koje ste jako dobro znali da nemaju pojma. Da su kreteni. Da su zli i nesposobni. Nikad nisam glasao za HDZ, ne volim HDZ, prezirem HDZ, ali nekako se čini da bilo kakav HDZ je tisuću puta bolji od svakog SDP-a u svakoj paralelnoj stvarnosti. Vi koji ste glasali za njih, za SDP, pljunuli ste u grob onih ubijenih na Križnom putu i svih poginulih u Domovinskom ratu. Pljunuli ste u grob Ante Starčevića, Stjepana Radića, Ante Paradžika i u grob Vlade Gotovca. Ali to su mrtvi i ništa ih više ne dira. Najgore, pljunuli ste i sebi na lice. Znali ste tko su i što su, a glasali ste za njih. Ne znam kako živite sa sobom, valjda vam je srce okamenjeno, um pomućen i nemate ni trunka ljudskosti, neka vaša djeca u starosti postupaju s vama, kako ste vi postupili s Hrvatskom.

Sad kada sam izrekao ove misli, nekako mi je lakše. Okej, u ova šugava vremena, Krist s Križnog puta trebao bi biti aktualniji. Već godinama, za korizme redovno slušam glagoljaške i ine crkvene napjeve koje su 2003. u Palmi izvele zagrebačke klape. Dalmatinska klapa je nastala iz crkvenog pjevanja i najbolje se i dalje snalazi u tome. Divno i krasno kada on pati za nekom koja mu neće dati, ali snaga klape se vidi kada zagrmi nešto s biblijskim korijenom. To je ono divno i krasno. Ne podnosim suvremeno crkveno pjevanje, jer većina ne zna pjevat, većinom se zapelo u nekim blesavim predkoncilskim pjesmaricama koje nemaju efekta. Da, da, bliskost zajednice. Moš' mislit. Ali kad klapa zagrmi, to je ono što se traži. Glagoljaštvo, to nam je izvor. To nam je identitet. Možda Zoka Preponaš ne zna što znati biti Hrvat, možda mu je svejedno. Ali kad zagrmi "Prosti moj Bože", a pa da onda ništa ne osjeti, onda nije čovjek. Ali oprosti budali, kada nema srca. Ni pameti. Ni dostojanstva. Ni ljudskosti.

Krist na križu, Krist prije križa, Krist na svojim suđenjima. Bog koji odustaje sam od sebe. Mučen, tjeran, raspet. Pitaju se ljudi, pa dobro kako su objesili Boga? Vrlo jednostavno. Objesili su i ubili su Isusa ljudi kao što su Zoran Milanović, Mirando Mrsić, Željko Jovanović, Slavko Linić, Arsen Bauk, Branko Grčić, Milanka Opačić, Vesna Pusić, Neven Mimica, Ivan Vrdoljak, Gordan Maras, Siniša Hajdaš, svi Ostojići, Andrea Zlatar, onaj lutak Jakovina, Lex Luthor Zmajlović, Anka Mrak-Taritaš, Orsat Miljenić i ovaj novi lutak Lorencin. To su bogoubojice. A tko Boga ubija, tom čovjek ništa ne znači.

Takvi su ljudi osudili i pribili na križ živoga Boga. A i vas bi vrlo rado, samo nekako hrvatski pravni sustav prijeći direktno ubijanje stanovništva. Ali svi navedeni bi nas pobili, kao što su njihovi prethodnici 1945. pobili cvijet i mladost hrvatstva. Pobili su najobrazovanije što smo imali. Uništili većinu pismenih i sposobnih. Zato i jesmo i danas u ovakvoj krizi. Jer su stoljeća nakupljenog znanja bačena u grabu s metkom u potiljak, da bi gologuzi drumski razbojnici sišli u panonske gradove i sela. U hrvatsko-njemački Vukovar među njima. A danas ne bacaju nas u grabe, ne bacaju nas u Jazovke i razne škripe i tenkovske rovove, nego mladost nacije šalju u Njemačku, Skandinaviju, Kanada, SAD, Australiju i Novi Zeland. Ubijaju budućnost zemlje. Ubojice Boga ubijaju mladost nacije. Od ove zemlje ostat će simptična ruševina. Bit ćemo fusnota u povijesti kretenizma. Najgluplji narod na svijetu koji je odabrao demokratski putem vlastite krvnike. A vi ste krivi koji ste ih odabrali. Vi ste gurnuli ovu zemlju u grob. Vi ste gori od Pavelića, Tita i Sanadera skupa. Jer ste znali kakav je i tko je Zoka Preponaš. I koga će dovesti.

Zato se čudim da kad toliki Šimuni Cirenci iz Hrvatske hodaju svijetom da ne shvaćaju da odmah do njih stupa Krist sa svojim križem. U ovim ogavnim vremenima, to se zaboravlja. Ostaje samo ona stara mudrost.
Nije sramota biti Hrvat, ali je peh.

Pero Panonski

Često sam puta u životu čuo pitanje koji glasi: Jesi ti normalan? Uvijek sam odgovarao da nisam. Volio sam gajit image pomaknutog tipa. Kada ljudi misle da si pomalo lud, onda ti lakše toleriraju neke stvari. Ja nisam nešto pretjerano lud, doduše zadnje vrijeme mi se čini da nisam ni pretjerano normalan. Takvu taktiku je koristio brat moje bake. Bio je nogometaš između dva svjetska rata. Svakom svom igraču-čuvaru je redovno došao se predstaviti i pohvaliti da ima žutu knjižicu (što se dobivalo ako se išlo u ludaru) i tako je rijetko kad bio ozljeđivan u igri. Dosta sam muka izbjegao u životu na tu kartu. A nije da nisam davao razloga da me se proglašava ludim. Ali sam dobio prostor slobode.

Problem su pravi luđaci. Oni iracionalni smradovi koji sijaju nesreću uokolo. Oni ljudi kojima nešto kažete, upozorite ih i onda unatoč vašim preklinjanjima, unatoč pozivanju na vlastito iskustvo, naprave nešto, zafrknu sebe i sve oko sebe. Ne mogu nikako razumjeti autodestruktivnost i destruktivnost prema drugim kod pojedinih osoba. Doduše, mene moja pedagoška genetika upropaštava pa uvijek na fini način pokušavam ljudima objasniti neke stvari. I nekad jednostavno ne ide. Moja već spomenuta baka, pokoj je duši, nije imala takta. U najboljoj maniri predkoncilskog katolicizma (a to je RKC baštinila od judaizma) ta je žena digla telefon i svakom rekla kaj ga ide. Grozno neefikasno. Jerbo laž je baza suvremenog života. Ali ja ne mogu gledat nekoga kak se uništava i šutit. Većina može i to je spašava. A mene uništava.

Nažalost, volio bih da sam psihički puno jači nego što jesam. Sad sam super kakav sam bio u pubertetu. Sad sam tvrda stijena. Početkom četvrtog razreda nešt sam naganjao jednu žensku. Da stvar bude gora, ona je bila totalna luđakinja. Izvela mi je pokoju stvar koju nije trebala i ja sam tada jedini put u životu dobio neurodermitis. Kako su mi ruke bile crvene. Bio sam raspadnut. Psihički polomljen. Grozno nešto. Srećom, trajalo je jedan dan, sjedio sam doma zbunjen i puknut. I to još relativno frško punoljetan. Odljubio sam tako da sam na kraju tjedna, u mrklom mraku, uz neku tugaljivu muziku popio bocu Jägermeistera (narafski s Coca Colom), isplakao se kao rodna godina i obećao sam sebi da se nikad neću zbog žene tako iživcirati. Nikad se tako kvalitetno odljubio kao taj petak u listopadu 2002. Nekoliko godina kasnije, u Purgeraju, navedena je, po pričanju mojih prijatelja, uspjela razoriti dugodišnje prijateljstvo neke dvojice naivaca. Prijatelji od djetinjstva, krvavo su se mlatili na Ribnjaku, dok je ona otišla s trećim. Za taj primjer znam. Sad zamislite za ono što ne znam.

Zanimljivo je da takve totalno psihotične žene često imaju neku magičnu privlačnost. Kao da seksualna energija iz njih izlazi. A mi muškarci imamo samo jednu erogenu zonu. Možda dvije. Ipak i mozak nešt, valjda igra. Nikad neću shvatit sve one ženske časopise i one plahte kako zavest tipa. Činjenica je da neke žene su jednostavno seksipilne. Svi koji me znaju da sam fasciniram činjenicu da postoje apsolutno ili relativno ružne žene koje su jednostavno jebozovne. Npr. Uma Thurman ili Cate Blanchett nikako ne idu pod klasičnu ljepotu. Pa autor ovih redova bi puno taraba preskako za njih. :) S druge strane, žena koja svoga frajera uvjeri da je muško, da je moćan, da je u pravu i da je totalno obara s nogu, isto je na konju. Sad što ovaj izgleda kao suhi prutić, nezaposlen je, krezub i ne zna se potpisat, to uopće nije važno. Treći pristup ne znam. To jedino što znam o ovoj temi. Mislim, također postoje frajeri koji žive s nekim ženama ili muškarcima zbog toga što ih financiraju, ali to je prostitucija na duge staze. Da se vratimo, luđakinje često isijavaju tu neku energiju koja bi se svela na oplodi me, oplodi me i pritom uživaj kao nikad.

Ne znam kako objasniti ludost. Medicinari i psiholozi će se odmah prokenjkat da je sve to kemijska nestabilnost u mozgu. A meni na um padnu riječi moga prof. Koraja da tome logikom je mozak žlijezda koji luči svijest. Izluđuje me to kako psihopati uspješno voze slamom kroz život. Npr. dobar dio trenutne vlasti mogu ići pod kategoriju luđaka. Sve propada, sve polako ide prema nečemu jako lošemu, a ono krele od Zokija vrijeđa angliste i tvrdi da Ingridka govori bolji engleski od profesora engleskog jezika. Bubne tako nešto i ostane živ. To može reći samo lud ili zao čovjek. Tertium non datur! Cijela ova vlast je kao brod luđaka. Kamo se ide, to se ne zna. Kako se ide, to se ne zna. Zna se samo dizat poreze, uništavat obrtništvo i poduzetništvo. Plakat ćemo se za Kosoricom.

Želim vam svima čim manje luđaka. Čim manje autodestruktivnih osoba. Čim manje sadista. Čim manje ljudi koji iza sebe ostavljaju emotivnu pustoš. Okružite se s nekim dobrim i pametnim osobama. U ovim tmurnima vremenima, izborite se za radost, za nadu. Nedajte da itko pije vašu emocionalnu energiju. Čuvajte se. Po svemu sudeći, ovo je jedini zemaljski život koji imamo. Budite pošteni i nađite se nešto u životu što vas veseli i što će vas držati donekle normalnima.

Pero Panonski

Dva do tri put godišnje obrijem se i ošišam na nulericu. Ja to zovem povratkom u gimnaziju, jer dobar dio vremena tako sam izgledao. Namršteno, polućelavo i sam sebi prihvatljivo. U desetak godina se malo promijenilo. U tjedan, dva što sam polućelavko, uživam u javnom prijevozu. Danas mi se klinka digla u tramvaju. Stanicu sam pobožno stajao, a kad nitko od penzionera se nije usudio sjesti na to mjesto, sjeo sam ja i mirna Bosna. Uvijek tu nešta pišem o prostoru slobodu. Ispada da u Hrvatskoj i u Zagrebu čovjek treba izgledati kao razbijač da bi imao svoga prostora u tramvaju.

Obukao sam lagane tenisice. Shvatio sam da imaju rupe. Na obje noge. Umirao sam iznutra od smijeha. Oni koji prate ovaj blog od početaka znaju koliko je meni muka kupiti dobru tenisicu. Priznajem, nekad mi ne bi bilo neugodno, ali kako sam već godinu i pol nezaposlen i radim vrlo malo, ali se nekako krpam, sve me nešto više dira. Ali opet, nema dana kada baš iz tramvaja ne vidim ljude kako kopaju po smeću tražeći prazne boce. Često su i bolje obućeni od mene, što svemu dodaje neku žalosnu dozu nadrealnosti. Možda nemaju rupu na cipelama, ali imaju gadnu rupu u novčaniku.

Kreten je pao s Patrije. Najbolja ilustracija kako taj tip razmišlja. Ili možda bolje reći kako ne razmišlja. Kao klinac, sam sebi sam priuštio par takvih padova. Samo onda kao klinac naučiš da s previsokih visina se ne skače. A kamoli s vrha transportera. Pad kretena samo potvrđuje da on nikada nije živio pravi život. Vi svi koji ste glasali za njega ste jednako glupi kao on. Vi ste hrpa idiota. Zato što svi mi koji znaju takve smo trubili što nas čeka. Ali glupi hrvatski glasači, kao i u slučaju Sanadera, pali su na dobro odijelo, na dobro zapakirana govna. Samo što krele ne konzumira govna, nego konzumira puk, a ja sam dio puka.

Izgleda da ovaj narod razumije samo živu silu. Klinci i penzioneri su fascinirani obrijanom glavom. A ja pacifist. Kreten od premijera je fasciniran silom-težom i to tek kad je iskuša. Jedino poremećeni ljudi ne razumiju opasnost. Psihički bolesnici se izlažu opasnostima. To su oni što su išli u rat da se puca po njima. To je onaj mali promil prostitutki koji se kurva iz uzbuđenja. To su one budale što spavaju s HIV pozitivnima bez kondoma. Ili pak članovi SDP-a i HNS-a koji su došli na vlast, a da uopće nemaju pojma kako se vodi država.

Hrvatska se nalazi u povijesno najgorem trenutku. HDZ snosi značajan dio krivice. Ali, trenutno najveći dio krivice snose SDP i HNS. Treba im pokazat živu silu!

Pero Panonski