Korak od sna

Često sam puta u životu čuo pitanje koji glasi: Jesi ti normalan? Uvijek sam odgovarao da nisam. Volio sam gajit image pomaknutog tipa. Kada ljudi misle da si pomalo lud, onda ti lakše toleriraju neke stvari. Ja nisam nešto pretjerano lud, doduše zadnje vrijeme mi se čini da nisam ni pretjerano normalan. Takvu taktiku je koristio brat moje bake. Bio je nogometaš između dva svjetska rata. Svakom svom igraču-čuvaru je redovno došao se predstaviti i pohvaliti da ima žutu knjižicu (što se dobivalo ako se išlo u ludaru) i tako je rijetko kad bio ozljeđivan u igri. Dosta sam muka izbjegao u životu na tu kartu. A nije da nisam davao razloga da me se proglašava ludim. Ali sam dobio prostor slobode.

Problem su pravi luđaci. Oni iracionalni smradovi koji sijaju nesreću uokolo. Oni ljudi kojima nešto kažete, upozorite ih i onda unatoč vašim preklinjanjima, unatoč pozivanju na vlastito iskustvo, naprave nešto, zafrknu sebe i sve oko sebe. Ne mogu nikako razumjeti autodestruktivnost i destruktivnost prema drugim kod pojedinih osoba. Doduše, mene moja pedagoška genetika upropaštava pa uvijek na fini način pokušavam ljudima objasniti neke stvari. I nekad jednostavno ne ide. Moja već spomenuta baka, pokoj je duši, nije imala takta. U najboljoj maniri predkoncilskog katolicizma (a to je RKC baštinila od judaizma) ta je žena digla telefon i svakom rekla kaj ga ide. Grozno neefikasno. Jerbo laž je baza suvremenog života. Ali ja ne mogu gledat nekoga kak se uništava i šutit. Većina može i to je spašava. A mene uništava.

Nažalost, volio bih da sam psihički puno jači nego što jesam. Sad sam super kakav sam bio u pubertetu. Sad sam tvrda stijena. Početkom četvrtog razreda nešt sam naganjao jednu žensku. Da stvar bude gora, ona je bila totalna luđakinja. Izvela mi je pokoju stvar koju nije trebala i ja sam tada jedini put u životu dobio neurodermitis. Kako su mi ruke bile crvene. Bio sam raspadnut. Psihički polomljen. Grozno nešto. Srećom, trajalo je jedan dan, sjedio sam doma zbunjen i puknut. I to još relativno frško punoljetan. Odljubio sam tako da sam na kraju tjedna, u mrklom mraku, uz neku tugaljivu muziku popio bocu Jägermeistera (narafski s Coca Colom), isplakao se kao rodna godina i obećao sam sebi da se nikad neću zbog žene tako iživcirati. Nikad se tako kvalitetno odljubio kao taj petak u listopadu 2002. Nekoliko godina kasnije, u Purgeraju, navedena je, po pričanju mojih prijatelja, uspjela razoriti dugodišnje prijateljstvo neke dvojice naivaca. Prijatelji od djetinjstva, krvavo su se mlatili na Ribnjaku, dok je ona otišla s trećim. Za taj primjer znam. Sad zamislite za ono što ne znam.

Zanimljivo je da takve totalno psihotične žene često imaju neku magičnu privlačnost. Kao da seksualna energija iz njih izlazi. A mi muškarci imamo samo jednu erogenu zonu. Možda dvije. Ipak i mozak nešt, valjda igra. Nikad neću shvatit sve one ženske časopise i one plahte kako zavest tipa. Činjenica je da neke žene su jednostavno seksipilne. Svi koji me znaju da sam fasciniram činjenicu da postoje apsolutno ili relativno ružne žene koje su jednostavno jebozovne. Npr. Uma Thurman ili Cate Blanchett nikako ne idu pod klasičnu ljepotu. Pa autor ovih redova bi puno taraba preskako za njih. :) S druge strane, žena koja svoga frajera uvjeri da je muško, da je moćan, da je u pravu i da je totalno obara s nogu, isto je na konju. Sad što ovaj izgleda kao suhi prutić, nezaposlen je, krezub i ne zna se potpisat, to uopće nije važno. Treći pristup ne znam. To jedino što znam o ovoj temi. Mislim, također postoje frajeri koji žive s nekim ženama ili muškarcima zbog toga što ih financiraju, ali to je prostitucija na duge staze. Da se vratimo, luđakinje često isijavaju tu neku energiju koja bi se svela na oplodi me, oplodi me i pritom uživaj kao nikad.

Ne znam kako objasniti ludost. Medicinari i psiholozi će se odmah prokenjkat da je sve to kemijska nestabilnost u mozgu. A meni na um padnu riječi moga prof. Koraja da tome logikom je mozak žlijezda koji luči svijest. Izluđuje me to kako psihopati uspješno voze slamom kroz život. Npr. dobar dio trenutne vlasti mogu ići pod kategoriju luđaka. Sve propada, sve polako ide prema nečemu jako lošemu, a ono krele od Zokija vrijeđa angliste i tvrdi da Ingridka govori bolji engleski od profesora engleskog jezika. Bubne tako nešto i ostane živ. To može reći samo lud ili zao čovjek. Tertium non datur! Cijela ova vlast je kao brod luđaka. Kamo se ide, to se ne zna. Kako se ide, to se ne zna. Zna se samo dizat poreze, uništavat obrtništvo i poduzetništvo. Plakat ćemo se za Kosoricom.

Želim vam svima čim manje luđaka. Čim manje autodestruktivnih osoba. Čim manje sadista. Čim manje ljudi koji iza sebe ostavljaju emotivnu pustoš. Okružite se s nekim dobrim i pametnim osobama. U ovim tmurnima vremenima, izborite se za radost, za nadu. Nedajte da itko pije vašu emocionalnu energiju. Čuvajte se. Po svemu sudeći, ovo je jedini zemaljski život koji imamo. Budite pošteni i nađite se nešto u životu što vas veseli i što će vas držati donekle normalnima.

Pero Panonski