Sada, ispada da sam već davnih dana bio navijač. Pred nešto više od pola godine me jedan tip prekinuo u priči o Maksimiru, s jednim pitanjem; "Pa dobro koje je to godine bilo?" Shvatih da se priča događala 2004. Davno. Volim se definirati kao prerano umirovljeni navijač. Odjeću s BBB oznaka nosim po doma. Godinama nisam bio na Maksimiru, ne računajući pokoji "penzionerski" odlazak. Dobar dio ekipe koja je hodočastila na Sjever, jednako je tako udaljen od Maksimira. Mogu sa čašću reći da sam pripadao zadnjem većem zagrebačkom navijačkom valu koji je bio nošen pozitivnom energijom povratka imena Dinamo. Najbolje navijačke godine sam propustio. I dalje nosim neke navijačke sitnice u novčaniku. Ali, aktivni navijač dugo, dugo nisam. Šteta.
Stadion je radost. Stadion je istinska demokracija. Stadion je sloboda govora. Zločeste nacionalističke, šovinističke i lokalpatriotske pjesmice koje se u normalnim uvjetima nikako ne pjevaju. Čudnovata ljubav spram svoga grada, kluba i državne reprezentacije. Ponavljam se, ma znam, ali utakmice reprezentacije redovno su mi bile najgore, a zbog svojih specifičnih tvrdoglavosti došao na zao glas među navijačkim elitama (vrlo jednostavno, igramo protiv Bugara, tko ne skače pravoslavac, ja čvrsto na zemlji, uz glasni komentar; mojoj familiji Bugari zla napravili nisu, mladost, ludost). Zbog nogometa sam često kratio dosta aktivnosti, ali i kombinirao stvari tipa odlaske u muzej i onda hvatenje busa za Zaprešić. Što sam nekad bio radosniji i luđi čovjek.
Ne volim kult reprezentacije. Ne volim nogometno hrvatstvo. Za mene hrvatsto je ona vizura koja se vidi kada se izađe iz zagrebačkog Glavnog kolodvora. Kralj Tomislav, Umjetnički paviljon, Katedrala. Tomislav kao simbol srednjovjekovne Hrvatske koja je baza identiteta, Umjetnički paviljon kao temelj nacionalne kulture, pritom ne mislim samo na ljude kao što su bili Krsto Hegedušić, Meštrović ili Vlado Kristl, nego i Matoš, Ujević, Galović, Kranjčević, Lovro von Matačić, Jakov Gotovac, sva sila režisera od Miletića do Brešana, svi hrvatski arhitekti (npr. Vjenceslav Richter je bio više od arhitekta) i kulturni radnici kao ludi Iso Kršnjavi, ma sve one divote koje čine kulturu ovoga naroda. Treći temelj identiteta je nesumnjivo kršćanstvo (naravno, Islam je uvijek bio i bit će dio hrvatskog bića, ali ne toliko dominantan, doduše odreći se npr. Maka Dizdara ili jednog velikog Esada Ćimića, samo mogu totalni luđaci, a Esad Ćimić i Ivica Maštruko su najveća gospoda među hrvatskim ateistima), taj neki ludi spoj svih mogućih utjecaja od glagoljaštva koje je spojilo pravoslavlje i katoličanstvo u čudesni brak, preko hrvatskih luterana iz Uracha, bosanskih fratara pa sve do Šagi-Bunića, Turčinovića i Bajsića. Sva tri elementa čine divnu rozetu hrvatstva, prekrasnih boja s nekim kamenčićima koje su tamo gotovo čudesno upali kao što npr. Bogoslav Šulek, Slavoljub Penkala ili Julienne Bušić. Naravno, ne osjećaju svi Hrvati svo troje podjednako, ali barem 2/3 moraju.
Pa da mi se moje hrvatstvo svodi na nogometnu loptu, preplaćene nogometaše, nekolicinu fraza i hektolitre pive, jednostavno ne može. Nismo mi Nijemci da nam je oduzet svaki nacionalni ponos, pa da jedino kroz nogomet možemo osjećati ponos. Nisam anacionalan, ne shvaćam anacionalne ljude, ne smatram da Hrvat znači biti nešto posebno dobro (štoviše, uvijek govorim onu da biti Hrvat nije sramota, nego peh), ali kad si tu, kad si od ovog naroda i ovih ljudi, voli svoje. Ovo je po meni jedna lijena i neugrirana reprezentacija. Koja ima luđačke sreće. Ali kao što kaže narod, bolje se roditi bez nosa, nego bez sreće. A groznom igrom, došli su do 2:0.
Hrpa velikih navijača vratit će se u normalu čim se otrijezne. Nije ih za krivit. Život je ovdje postao brz, surov i ništa se ne stiže. Tko će u ovoj besparici dati pare za neku izložbu, tko će zaista čitat nekakvu zbirku , recimo Borisa Marune, tko će čak otići do crkve, kada su propovjednici tako dosadni? Ali na stadion nekoliko puta se godišnje može. Jadnog li naroda i jadne li države kojoj je zadnja stavka jedinstva nogometna reprezentacija.
No dobro. Ugostitelji su zaradili, nastalo je nešto neplanirane djece, nismo zgubili od Srbije (pitam se kakvo bi stanje nacije bilo da smo izgubili 2:0 od vječnih luzera iz komšiluka), život teče dalje. Srbiju je uvijek slatko pobijedti. Umjetnički paviljon i Maksimir su u oba slučaja Hrvatska. Ova trula lopovska, pokvarena i izdajnička garnitura je dalje na vlasti, valjda dok nas ne prodaju za Judine škude ili ne unište na neki drugi način.
Zašto sam nesretno zaljubljen u ovu zemlju? Nisam odgajan nacionalistički. Ova zemlja je gora od svake najgore žene. Svaku dobrotu vraća zlom, svako poštenje kažnjava i Hrvati su jedan izrazito gadan narod koji ne bih nikom želio za susjeda. Gledajući kakvi su narodi u okruženju, ne treba se čuditi. Svejedno, ne treba ga se odreć tri dana poslije nogometne utakmice.
Sutra je novi dan.
I to u Hrvatskoj.
Kakav peh.
Pero Panonski