Korak od sna

Rabuzinova "Na bregovima prašuma"

Kaže najsimpatičniji kantautor iz lige staraca, jednu prekrasnu misao Like a bird on the wire, like a drunk in a midnight choir, I have tried in my way to be free. Hm, prevoditi pjesnika znači krivotvoriti pjesnika. Dakle kaže Cohen nešto kao Kao ptica na žici, kao pijanac u zboru ponoći, na svoj način, tražio sam slobodu. Naravno ovo nije doslovan prijevod. Puno sam pisao o slobodi. Cijeli svoj život je tražim. Uvijek sam, zaista, pokušao izboriti svoj prostor slobode. Jučer sam upitao, jesam li zaista se ikada osjećao slobodno? Jesam li ikada bio slobodan?

U srednjoj sam živio na rubu i hodao po žici. Imao sam neki čudan osjećaj slobode jer sam malo imao od vlastitog života. Čudesno da sam ipak gurao naprijed, ali to je nekako bilo da sam se kotrljao niz padinu. Po defaultu sam gurao naprijed. Čudno je to kada se malo ima, pa neke stvari čovjeka jako vesele. Prokleta srednja, ovaj vikend sam samo sretao ljude iz srednje.

Možda je jedno od rijetkih područja slobode umjetnost. Nikada nisam shvaćao pojam likovnog odgoja i likovne kulture i sličnih predmeta. Dobar dio ljudi jednostavno ne shvaća umjetnost i nema te sile koja će ih natjerati da shvate bilo što umjetničko. Bio sam fasciniran činjenicom da primjerice Ivan Rabuzin je stvarno slikao pejzaž oko njegove kuće. Ili pak čudesan svijet Ivana Lackovića Croate. Nekako teško je prenijeti dojam na papir. Obožavam i film. Iskreno, teatar nema dozu istinitosti koju daje film. Nekako nema filme bez dobre priče. A ja sam lud za pričom. Za povijesti. (Pri)povijest, (hi)story, die Geschichte. Narativ, važniji je od svega. Svi smo mi jedna priča, svi smo predaja, svatko u nama nosi pečat naših predaka. Njihove priče žive u nama. Ako nema djece, nama ni kome se priča ostaviti. Samo veliki ljudi mogu biti bez djece. Nema djece, nema priče. Nema priče, nema slobode. Nema djece, nema slobode.

Čudno je za mene, koji težim nekim desnim vrijednostima, da mi je toliko sloboda važna. Ali ljudi koji su voljeli ovu zemlju, nevjerojatno su željeli slobodu. Ante Starčević, Vlado Gotovac. Glavu su izgubili zbog nje Eugen Kvaternik i Ante Paradžik. Simptomatično, prvog nisu ubili Austrijanci, a drugog nisu ubili Srbi. Puno govori o nama samima.

Rekao sam jednom prijatelju, koji je već djed, u petak, da cijeli život hodam po jajima i da sam dojma da nikada nisam do kraja iskren. Jer ovo je narod u kojem se svatko lako uvrijedi. Koliko sam puta nekoga uvrijedio, a da mi to uopće nije bila namjera. Želim poput Vlade Gotovca jednako biti nepopustljiv prema sebi i prema domovini. A ljudi su domovina. Sebe sam uvijek bio spreman kritizirati. Nisam baš najbolji čovjek, imam toliko mana da je to nešto grozno. Ali imam i nekih vrlina. A smatram da je ta neutaživa želja za slobodom, to jedno izgaranje za nečim bolji, za nečim višim, unatoč redovnom bumerang-efektu, ipak valjda vrlina.

Pitam se, je li to dijete u meni želi slobodu. Je li to djetinje nešta? Je li zaista sve u životu se svodi na use-nase-podase. Da se opet vratimo na Gotovca, što je bilo s graditeljima katedrale u Chartresu koji su se radovali kad su iz raznobojnih stakala slagali svoje vjerničke rozete? Jesu li i oni bili ludi, djetinji ili su samo imali lude sreće da su ostavili nekakvog traga i da su toliko fascinirali jednog imotskog filozofa? Oni su bili slobodni.

Tako bih volio pobjeći, tako bih volio nestati na neko vrijeme iz Hrvatske. Otići čim dalje, vidjeti neke krajeve koje sam htio, kao što bi rekao Momo Popadić; kušati triba druga voća, otkriti one zemlje nove. Ja nisam tip bekpekera i nisam čovjek koji voli šatore i koji nalazi gušta da spava pod mostom. Što reče nedavno Rambo Amadues, divno, krasno, povratak prirodi, ali meni treba tuš. I meni isto. A novaca nema.

Neću citirati Kranjčevića. Ne znam. Hm, mislim znam što hoću. Kažu da je to važno u životu. Pa oduvijek sam, više-manje imao neke ciljeve. Dio sam ih ostvario. Pitam se, hoću li se ikada osjećati slobodnim? Samo da ne padnem s te Cohenove žice.
Jer ja sam stari akrobat.
I puno utakmica imam u nogama.
A sad bi malo na odmor od igre.
Barem na neko vrijeme.
Da barem kratko imam iluziju slobode.

Pero Panonski