Papa i MiloszPonekad mi se čini da Bog od svih naroda, slavenske najmanje voli. Reći će mnogi da su po Afrikama i Azijama mnogi goli, bosi, siroti i jadni. Ali nekako, sebično i europocentrično s moje strane, nisam dojma da toliko proživljaju vlastite nacionalne tragedije kao što to Slaveni proživljaju. Pogotovo katolički slavenski narodi. Czeslaw Milosz podrijetlom je Litvanac, ali uronjen u poljsku, dakle slavensku kulturu. Zadnja dva mjeseca, onako lagano, prije nego što sam zaspao, čitao sam Zasužnjeni um. Potresno djelo, jer je pisano s 1951. na 1952. Iz teksta izvire bol. Bol izdaje. Koju je Srednja Europa toliko puta preživila. Bol od okupacije Nijemaca, bol od "oslobođenja" Rusa. Istok je zao, Zapad je konzumeristički sebičan. Oba su bezbožna, a na pola puta su srednjoeuropski mulci, Hrvati među njima. Koji oduvijek gledaju na Zapad. Zapad je djevojka koju ne mogu imati. Nemaju novca, žive na krivom prostoru, te iznutra lagano umiru od tuge, jada i boli.
Bio sam u ponedjeljak na ADU. Mačka na vrućem limenu krovu. Odvuklo me, ajmo se kulturno uzdisati. Obožavam film. Volim, ali i prezirem teatar. Hrvatski pogotovo. Gavella je nažalost na duge staze upropastio zagrebačku akademiju. To afektiranje. Da se razumijemo, neću udarati po studentima. Oni to tako moraju izvoditi. Ali naš teatar je zapeo negdje u prošlosti. Cijela kultura nam je zapela u prošlosti.
Prošlost? Što je SFRJ dala svjetskoj kulturi? Za zemlju od 20 milijuna stanovnika, jako malo! Filmski? Partizanski filmovi su bili zanimljivi Zapadu, jer je ispadalo da su divljaci dobili kamere, pa sad snimaju svoje gorštačke filmove u kojima ubijaju zle Nemce. Srpski Crni talas i Zagrebačka škola crtanog filma su bili poznati. Likovnjaštvo? Nove tendencije, Exat 51 i ta ekipa, to je stvarno bilo svjetski. Zatim, naiva! Dakle hrvatska likovna kultura. Muzika? Jedino Laibach i cijeli NSK pokret (Irwin, itd), koji je prekoračio granice Juge i postao svjetski fenomen. Književnost? Hihi. Koja književnost? Istina, da je Tin Ujević rođen kao Francuz ili Nijemac, cijeli svijet bi znao za njega, ali Bog ga je prokleo da bude Hrvat. Još se treba sjetiti jednog genijalca, jednog apsolutnog čuda, a to se čudo zvalo Vlado Kristl. Za njega je svijet znao. Od 1945. do 1990. druga Juga je sebe potretirala kao primitivnu socijalističku samoupravnu zemlju koja zna ubijat Nijemce, prkosit Rusima, te ima lijepu obalu. Ništa više, ništa manje.
Autor ovih redaka jako voli novovalnu muziku. Sviđa mu se to doba. Sviđa mi se procvat kulture koje je išao u muziku i sve što se zbivalo oko Poleta, fotografiju, strip, dizajn, itd. Ali zadnjih godina, zadnjih možda i desetljeća se stvar kult od Novog fala. Novi val je u toliko važan što su BG-ZG-LJ-RI uhvatile korak sa Zapadom, pa se istovremeno zbivalo u Jugi i SRH, ono što se zbivalo u ostatku Europe. Samo što bih ja rekao da je u Jugi bila na snazi jedna autocenzura među autorima i da je ipak totalitarizam bio u glavama novovalaca. A sjećanje na Novi val guši hrvatsku kulturu.
Danas je kultura u Hrvatskoj dosadna. Zatvorena. Ma zbiva se svašta-nešta. Vidim po svojim prijateljima i znancima kulturnjacima. Ali da kultura nešto ima jačeg utjecaja na društvo? Ma mislim, nikada nije imala, ali čini mi se da je kultura u kutu. I čini mi se da novovalne prdonje drže sve konce u kulturi. Od pisanja, pa do muzike. Zadnjih 10 godina se u Hrvatskoj nije dogodio nijedan zanimljivi novi band sa širokom bazom slušatelja. Nema mladih pisaca. Ima, ali nema poznatih. Ne znam nijednog mladog slikara. Ajde, glumci čak dolaze. Kipari? Tko? Što? Filmaši? Kinoklub Zagreb je jedna moćna organizacija, ali nek netko nabroji pet mladih režisera. Miro Gavran, u svjetskim razmjerima, jedini nekako prkosi svemu navedenom, ali je daleko od mladosti.
Prostor kulture je prostor slobode. Čitajući Milosza to se vidi. Sad će neki reći, ti tu trkeljaš o kulturi, ljudi nemaju posla, bla, bla, bla. Da je čovjek samo životinja koja ždere, pije i jebe, a radi da bi mogla ždrat, piti i jebat, onda ne bi komunizam nikad propao. Ta svijest, da je život ipak nešto više, to osjećaju Slaveni, pogotovo Slaveni-katolici. Zato mi se čini da nas Bog možda čak i mrzi. Jer je ugradio u nas tu jednu želju za nečim boljim, za nečim višim, za nečim u krajnjoj liniji, ljepšim. Poljaci su imali kulturni underground i pod njemačkom i ruskom čizmom. Gizdavo su se ponosili svojom nacionalnom kulturom.
Gledam današnju Hrvatsku i muče je isti problemi kao što su mučili Europu krajem sedamdesetih. Besperspektivnost mladih, nezaposlenost, jedan osjećaj da se nikamo ne ide. Ali tada je nastao kulturni bunt. Danas ničega nema. Što čini ovo doba gorim od ikojeg drugoga.
Zadnja riječ koju je napisao August Cesarec prije strijeljanja, bila je Hrvatska. Da danas nekoga vode na strijeljanje, pitanje je li bi uopće znao pisati ili bi mahnito tražio da mu donesu laptop da na Googlu nađe kako se potpisati na zid.
Grozno doba.
Pero Panonski
|