Korak od sna
ponedjeljak, 29.10.2012.
Tomislav pivo
 Dok je čovjek lud, mlad i u pubertetu, svašta nešto može popiti. Kad su me pitali na prvom sistematskom pregledu u srednjoj što sam sve probao od alkohola, ja sam to demokratski nabrojio. A bila je količina impozantna. Danas da me netko tako nešto pitao, rekao bih da samo konzumiram vino i pivo, eventualno viski. Tada sam bio totalno u fazi "svijete, tko jebe" i stvarno mi nije bilo stalo do ničega pretjerano. Nekako, ostalo mi je u sjećanju pijanstvo sa 16 od kuhinjskog ruma. Sjedio sam u podrumu jednog jadranskog hotela na velikom zvučniku, koji je drmao sve u 16, muzika trešti, ja stišćem bocu ruma i lagano spavam. Nestvarno. Danas mi je to presmiješno. Ništa me tako nije uspavalo kao taj grozan rum za kuhanje. Imao sam fazu, dve ili tri godine, kada sam nosio sa sobom u minijaturi ruma. Naručim čaj u birtiji i stavim rum unutra dok konobar ne vidi. Jednom sam jurio s faksa na stadion. Imao sam u torbi, kak normalno, minijaturu ruma. Kaže zaštitar, ne možeš unutra s tim, popij ako hoćeš. Ja sam probao objasniti, ali nikako mi nije išlo. Čovjek je valjda umro od smijeha.Uglavnom, Hrvati jako vole lokati pivo. I to već dugo, jer je Starčević osobno komentirao da Hrvati piju vino, a Nijemci pivo, da što se sad tu ima piti pivo, kad imamo vino. Većina ljudi oko mene pije pivo. Ja preferiram vino. Pisao sam o tome. Naravno da jesam. Nekako mi je draže vino. S godinama dođe da čovjek zna procijeniti koliko popiti, jedino mamurluci me nekad iznenade, ali sam shvatio da je za mamurluke češće kriva zadimljena prostorija, nego sam alkohol. Nikad, kad pijem kod nepušača ili na otvorenom, nemam pretjerani mamurluk drugi dan. Zadimljeni prostori, obvezno ogavni mamurluk. Sanjam dan kada ću biti bajoslovno bogat i piti stvari od kojih se nema mamurluk. Pivo pretjerano ne volim. Osim Tomislava. Od lagera drmam Pan. Nisam vrhunski pivopija. Ima ih. Dosta ih znam. Koji umiju uživati u pivi na jedan uzvišeniji način. Mislim da nikad neću doći u tu fazu. Nisam ni tip čovjeka s pivskih reklama. Iako imam osjećaj da je hrvatsko pivo bilo razlog bezbroj loših brakova s djecom koja su nastala kao produkt pretjerane konzumacije Žuje ili Karlovačkog. Dojma sam da nema alkohola, da bi imali još manje stanovništva i još manje bi se djece rađalo. Tomislav se ne može naći u većini zagrebačkih birtija (ja birtijom zovem svaki prostor gdje se toči alkohol). Kako sam dečec koji se ne srami pitati konobare pitanje; "Nu, a zakej nema Tomeka?, dobio sam odgovor od više veleštovanih kelnera i svaki je isti. Tomislav, kao svako tamno pivo, ima više alkohola. Ljudi se brže napiju, manje potroše i nema Tomislava. Gdje ga ima, obvezno je skuplji. Dobar dio ljudi tvrdi da su imali neka vrlo čudna iskustva s Tomislavom, jer ga nisu doživljavali kao jače pivo. Pa su pretjerali. Ja sam se jedne večeri nažvajzal (oj krasni horvacki) toga čuda, imao kod sebe sprej, planirao sam pisati navijački grafit u NZG-u, a završio sam u noćnom tramvaju na putu do fakulteta gdje sam na ulazna vrata napisao ljubavnu poruku jednoj kolegici iz Dalmacije, koja to baš i nije najbolje primila. Grafit je zdurao negdje 5 godina, godinu manje, godina više, dok nisu malo sakupili novaca i prefarbali fakultet, uključujući i ulaz. Ja sam svaki dan prolazio kraj svoga remek-djela. Popiješ nekoliko Tomeka i puf, svaki dan gledaš produkt. Srećom, već pet godina nisam nijednog zida dirnuo. Nekako mi se ne da bježat pred murijom i komunalcima, bijesnim građanima i slično. Sve to ide kad si mlađi, ali sad bi mi bilo vrlo, vrlo neugodno. Ugledni nezaposlen građanin šara zid. Hihi. Uostalom, grafita s porukom, kakve sam ja pisao, gotovo da i nema. Takvi grafiti su djeca kasnih osamdesetih i devedesetih godina. Sad neka rajterska budala se prosere po zidu, a ti se pitaš koji tu vrag piše, zna pročitati 200 ljudi u milijunskom gradu, a onda si baš faca jer našaraš nešto što liči na rad umno zaostale osobe. Baš usporedivo s onom ekipom koja je podjebavala komuniste, pa zatim Franju. Jako usporedivo. Na kraju moram reći da se ozarim kao malo dijete kada uđem u birtiju i mogu naručiti kraljevsko hrvatsko pivo. Kad već zidove ne šaram. Možda bih opet trebao početi. Pero Panonski |
- 17:01 - Ako si pametna/an, klikni (4) - Prebaci na papir - #
ponedjeljak, 22.10.2012.
Dajte mi komad oktana svetog. Auto je i majka i dijete.
|
Sitne životne radosti život znače. Vozio sam Renault 4 od 2004. do negdje 2007. Prodao kola za bagatelu, nisam imao novaca za održavanje, sasvim iskreno. Auto je skupa stvar. Okej, prema nekim novim kolima, Četvorka je bila relativno jeftina za održavanje. Ali jednostavno, ili se ima, ili se nema. Tada, 2007. nisam imao za auto. Iskreno nemam ni danas. Dobar dio ljudi je pretjerano zaljubljen u svoj auto. Paze ga više nego životnog partnera. Dio ljudi, pak, panično se boji vožnje, čak i ako imaju vozačke dozvole. Ja sam bio neka sredina. Meni je auto vrlo, vrlo, vrlo drag. Ali da izvršim harakiri ako se nešto dogodi ili da vadim nož dok me budala na parkiralištu ogrebe (a ima takvih previše), nije bio moj stil. Najveću sam kvrgu, mladenački glupavo, dobio kada išao gledati, može li se pošteno leći kada se spuste zadnja sjedišta, jer mnogi tvrde da u Četvorki ima rauma za tako nešto. Da, da, da. Sad su mnoge grešne glave imale sasvim drugačiji pristup ovome. Išao na neki ludi tulum u Prigorje, pa sam rekao da ću spavat u svojim kolima. Malo teže. A vi perverznjaci, srami te se. :D Taj auto je bio genijalan, jer se s njim nisi mogao prevrnuti ili nešto slično. Jureći po noći, baš na taj tulum u Prigorju, sletio sam s ceste s tim autom, malo se prodrmao, jer sam promašio zavoj (trijezan, ali ne vidim baš najbolje po noći), vratio se na cestu i nastavio mirno voziti. Putnici u vozilu su se pogledavali, ja sam se pravio blesav, a ono, loša cesta, vidite kak se trese. Naime, kupiili smo ljude, pa smo vozili smo formule od željezničke stanice, a ja došao prvi s najstarijim i najsporijim autom. Dani ponosa i slave. Mislim, bio sam vođa kolone, ali svi su rekli, čim se maknemo, mi ćemo tebi prestić. A nije da nisu probali. Autu nije bilo niš. Valjda jedino s terencem se to još može napraviti. Valjda zato i vole Četvorku po Zagori i brdskim krajevima. Ljudi su često imali amandmane, a redovno su se vozili. Zašto imaš tako stari auto? Ti mi kupi novi. Ne može ići brže od 120? Mislim možemo se ubiti i u niskoj brzini, ako netko naleti na nas. Zakej ovo, zakej ono. Doduše, ja jesam takav tip osobe koja jedva čeka da odgovori na tako nešto. Ali, kako su ljudi bili nepravedni prema tom autu. Uvijek smo došli svagdje na vrijeme, sjedišta su bila ugodna. Slavenskom nezadovoljstvu nikad kraja. Kada sam ostao bez auta, onda je krenula kuknjava. Pa zašto nisi ostavio auto? Nemam novaca. Pa baš je bio dobar? Zaista? Sad ti je dobar. Doduše, meni je falio i fali mi najviše jer ne mogu više sjest u kola i ispuhat se na nekoj sporednoj cesti, usput otkrivajući dijelove Zagrebačke županije za koji nisam ni čuo. Iskreno, fali mi to, fali. Jednoga lijepoga dana, kada ću imati sredstava za kola, htio bih voziti ove automobile. Ja nisam stručnjak, ne vozim auto s kožnim rukavicama, nisam tip koji će 20 minuta pričat o ovjesu, garant postoje nekakva vrhunska kola koji članovi dopisništva Autokluba s Hrelića više cijene i slave kao ultimativna kola. Ovo su automobili s kojima sam ja nekako povezan, možda čak više i mentalno. Volkswagen 1300 Buba  Može biti sarajevska, ne mora biti sarajevska. Stari od frenda je vozio bijelu sarajevsku Bubu. Mislim da je bila 1200. Zavolio sam taj nezgrapni auto. Pojedini automoto fanatici se kunu da motor, kao takav je grozota, ali mislim da je tu riječ puno više o sentimentu. Zvuk motora koji se čuo s početka kvarta, htio bih si imati bubu. Onako doći na neko fensi-šmensi mjesto s tim starcem i podjebavati postojanjem sve koji odplaćuju 800 000. ratu kredita za svoj precijenjeni auto. Voziti se, pustit si Beatlese (ako uopće bi imao radio), biti nostalgični baja i hvatat sentimentalne ženske. Lada Niva  Legenda glasi da Rusi šalju u eksport najgore Lade Nive. Vrlo je zanimljivo slušat vozače toga auta. Svi se slažu da dok ga kupiš, da treba rastaviti i sastaviti, sve zategnut. Dio ljudi pak ima sajndefelovske priče kako su usred neke zapizdine ostajali bez pogona, kuplunga i sličnoga, dok se drugi ljudi kunu da su po Velebitu vozili po snijegu, kiši, magli, blatu, te da je nevjerojatno što taj auto može podnijeti. Najsmješnija stvar da sam se vozio samo jednom u Nivi. I to autostopom i Nivi od HRZ-a. Auto koji me vrlo privlači. Ljudi kažu da bi pasao uz moju ličnost. Wartburg 1.3  Sad su neki umrli od smijeha. Riječ o klasičnom Wartuburgu, ali postoji kvaka, motor je od Golfa Jedinice. Jednostavno, ovaj istočnonjemački produkt vuče me i nevjerojatno privlači. S njim bi se još više kaosa moglo praviti ispred mondenih mjesta. Moj bivši susjed i jedan od mojih sada isto bivših dekana furao je Wartburg 353, dakle klasični dvotaktni, bio je crvene boje, s kojim se znali često drmat do naše župne crkve. Simpatičan auto. Onako socijalistički. Zna se naći pokoji model 1.3 iz 1990. i 1991. na Njuškalu. Ima neke crne ironije da je sveučilišni profesor furao Wartuburga. Da mi je nabaviti jednoga i biti glavni luđak u kvartu, uz pokojeg vozača Fičeka, kojeg bi isto mogao lako voziti. Jedino, kad razmislim, servis bi bio zajeban. G-klasa/Puch G  Kaj bum, kada mi se sviđaju džipovi. Ovo je stvarno vozilo za puni žep. Sve ih manje vidim po zagrebačkim cestama, a vrlo vjerojatno idu po cesti, kada je ne idem, nekada ih je bilo dosta. Ponos njemačke (okej, "austrijske") autoindustrije, prava vojnička kola za preseravanje i zavođenje sponzoruša (zato bih ja Puchovu verziju, iako je to isti auto). Mene neopisivo podsjeća na osamdesete. Imao sam čak tri G klase Matchboxa kao klinjo, muriju, gorsku hitnu i još nekakvu službu, valjda vatrogasce. Ne možeš ti zeznut dječji mozak. Ako sam ja kao petogodišnjak rekao sam sebi da ću ga vozit, onda ću ga voziti. Da izveo revoluciju i nacionalizirao koji tajkunski primjerak. Doduše, onda ću imati vozačicu. Plavooku, plavokosu Hercegovku. Audi Quattro  Ponos i dika osamdesetih. Mislim, vozi ga Gene Hunt. Obožava ga Jeremy Clarkson. Ja sam sanjario o ovome autu podosta. Da dobro, gdje ćeš ga voziti u Hrvatskoj? To su reli-kola, a ti bih se po zelenom valu vozikao. U ovoj ki-bi-da-bi listi, ja imam para. Dakle mogu si iznajmiti Grobnik i ludovat po njemu. Mogu jurcat po autocesti, plašit starce po zagorskim bregima, po Sljemenu se vozikat, ono ludovat do mile volje.To je Audi Quattro. Audi. Quattro. Popravak dođe kao novi gradski auto. Ali zašto ne sanjariti. Kaže moj dragi prijatelj iz osnovke da sam ja čovjek za njemački auto. Štogod da to značilo. Hm, kada vidim ovu listu, čovjek me očito dobro poznaje, jer na listi su 4 Nijemca (kašlj, kašlj, 3 Nijemca i "Austrijanac") te jedan ludi Rus. Što je ono rekao Miljenko Smoje, da je čovjek beštija koja piše? Nadopuna. Čovjek je živinče (A.S.) koje piše, sanjari i vozi. Pero Panonski. |
- 16:56 - Ako si pametna/an, klikni (6) - Prebaci na papir - #
četvrtak, 18.10.2012.
Dobrota žena
 Kada čovjek je nezaposlen, nađe se s viškom slobodnog vremena. Ono što mene fascinira je, kako ga uopće ne mogu dobro organizirati. Odnosno iscuri mi, a da po nekim svojim mjerilima ne napravim nešto dobro. Jedna od stvari koje procvatu je društveni život. Nisam nešto pretjerano pisao ove godine, ali uglavnom svi zapisi su produkt sokratovske metode. Odnosno teme su nastale iz dijaloga. Iz dijaloga nastaje monolog koji je jedna crtica, jedna priča.Depresija je bolest onih koji razmišljaju. Kada je čovjek nezaposlen, puno razmišlja. Budućnost mu je više-manje nesigurna i nema se tu što pametno razmišljati. Sadašnjost je loša. Onda se čovjek okrene onome čemu se nikako ne bi trebao, a to je prošlost. Negativni osjećaji su stariji od pozitivnih. Vjekoslav Bajsić (klikni ovdje za neke njegove misli) smatra da je čovjek nekako zapeo u razvoju u paleolitiku i da smo po mentalitetu i dalje lovci. Meni je, po prvi puta, nakon dugog niza vremena, uspjelo da sagledam prošlost malo zdravije, nego obično. Čovjek ima tendenciju da sa žaljenjem gleda na prošlost. Ja to nažalost znam jer ljudi imaju tendenciju da mi se ispovijedaju. Nosim na svojoj slabašnoj duši nekoliko tuđih sudbina. Počelo je kada sam počeo piti u srednjoj. Valjda sam takav tip čovjeka. Uopće ne želim misliti da smo bolesno društvo koje ne funkcionira (a jesmo). Andrija Hebrang je za rata uništio psihijatrijske dispanzere koji je imao svaki dom zdravlja u SRH. Ostaci psihijatara po domovima zdravlja uglavnom su ekspres-trake za vozačke i slične dozvole. Ostaci psihijatrijske skrbi pak od pacijenata čine tabletomane. Psihijatrijska skrb je uništena. Svećenici u ispovjedaonicama, koji bi trebali biti nešto slično su zatucani, iskompleksirani, neadvekatno obrazovani i krajnje nesposobni da poslušaju ljude. Onda pak sve ostaje na maliganima, da si ljudi dušu istresu. I to od vidno depresivnih, pa do onih od kojih se ne bi nikada očekivalo da ih nešto muči. A svi nosamo uokolo tuđe tajne, oni dovoljno pametni šute, dok budale za gemištom ih pričaju drugima. Srednja škola mi je bilo pakleno doba. Vucarao sam se i dobrim dijelom po bolnicama (domaće zdravstvo, ubij me živoga, jedino 60+ doktori nešt znaju), bio prepušten, silom prilika, podosta sam sebi, okružen budućim yuppieima u svojoj blesavoj školi, bio sam čudnih sklonosti (svađao se po Internetu dan i noć, visio si s nekim čudnim ljudima, strastveno šarao zidove, bio ludo zaljubljen u Dinamo, proizvodio specifičan kaos gdje god sam mogao), cinično su mi za najbolju maturu poklonili knjigu "Pobunjeni mladac", nekakav drek koji nikad nisam pročitao, ali postoji u njoj posveta. Što je najgore, ničeg se nisam previše bojao, mogao sam stati pred tenk. Srećom, droge ne volim, igle se panično bojim (zamislite kak mi je bilo na pretragama u spomenutim bolnicama) i što je najgore, u svome tome jadu, ipak sam se dobro zabavljao, npr. igrajući čudnu partiju šaha, gotovo simultanku s nesrećom od ravnatelja škole, koji me je mrzio, ali kako sam bio lukava lisica, nikad me zbog ničega nije mogao kazniti. Ta relativno blesava i beznačajna nagrada za najbolju maturu (doduše ipak mi draga) bila je smiješni primjer njegove mržnje. Socijalistički brkonja, SPDov kadar, nikako se nije mogao složiti da ja to dobijem. Bio sam predložen za maturu iz filozofije, ali kako je to bila jezična gimnazija, kaže drug Staljin ne može. Onda profa iz engleskog rekla, ako neće filozofija, onda će biti engleski. Nakon glasanja (da, luđak je stavio prijedlog na glasanje, iako se inače automatski prihvaća), nagrađen sam za maturu iz engleskog. Kojeg sam stvarno dobro znao i imao visok rezultat, ali bilo, dvoje, troje iznad mene na listi. Dobiti tu blesavu knjigu bilo mi je drago, jer mi ju je davao čovjek koji me 3 godine mrzio, pokušavao razjebati, znao je da mu ja šaram školu, ne samo to, imao sam tendenciju da mu uvijek autoritet dovodim u pitanje, mislim, ljubav je bila onostrana. Da smo bili u ratu, u vojsci, dobio bih metak u potiljak od dotičnog. Kako me taj čovjek nije mogao vidjeti, kako sam mu rušio sliku svijeta. Kakve li radosti. Možda i ne bih bio tako divlji i neukroćen da se nisam nesretno zatreskao u jednu curu. Genetika. Tek kad sam vidio pred koju godinu slike moje bake (s majčine strane) iz mladosti, onda mi postalo jasno zašto mi se sviđa takav tip žene (slična Katie Holmes, kao Jessica Pare kad je crnokosa). Sviđaju mi se lijepe žene. Neću lagat. To ne završi baš uvijek najbolje, ali jeb'ga, ono, mora žena biti lijepa i pametna (sreća moja pa nemam para za sponzorušu). Ova je bila i lijepa i pametna i tada meni nedohvatna. Pričao sam to polupijan ovoga ljeta jednoj osobi. Onako s dobrim razmakom, nakon toliko godina, shvatio sam gdje je sve pošlo totalno po krivu. Nisam mogao sebi vjerovati da to nisam vidio prije. Između socijalno-kulturnih prepreka, sve je zaista zajebao jedan pijani razgovor kada mi je rekla jednu blesavu izjavu. I cijeli odnos se bazirao na tome da mi dokaže da ono što je rekla, nije istina. Benigna stvar. Ali tada, činila se očito vrlo važnom. A u mome jadu od svijeta, gdje sam grebao za malo životne radosti, ona je bila i sunce i mjesec i sve se tada, godinu, dvije, vrtilo gotovo oko nje (prijelaz stoljeća). Kakve sam krasne snove sanjao. Neizostavni dio moga shvaćanja života. Negdje 2004.-2006. opet sam bio u lošem periodu. Opet me zdravlje izdalo, tako mi se život pomalo raspadao, našao sam se u nekim slijepim ulicama. Tada sam počeo pisati i ovaj blog. Tada sam je opet počeo sanjati u tom periodu. Nije to bila ljubav odavno, nego je ona, po mene, postala arhetip. Valjda je mozak htio nešto lijepo. Ali nakon jednoga takvoga sna, donosio sam jednu vrlo važnu životnu odluku. Danas je ona mlada uspješna poslovna žena. Sretno udana. Vrti dobre pare, uživa u životu. To mi je drago, samo znači da nisam (donekle) pogriješio. Nismo se dugo vidjeli, ne čujemo se, nismo ni dobri znanci, ništa. Ja nju tako, s vremena na vrijeme spominjem, kao specifično sjećanje, kao jedan od fundamenata moga odrastanja. Spominjem je kao arhetip. Vrlo vjerojatno bi je to ljutilo (da kako se usudim spominjat njezino ime, lik, djelo). Čisto sumnjam da me se ikada sjeti. A kaj me se i ima setit. :) Da pišem memoare, ona bi bila poprilično spomenuta. Da ona piše memoare, ja bih bio, eventualno, bilješka. Plamen ovoga posta nastao je kao produkt razgovora s prijateljem. Dvije najbolje osobe koje poznajem, ono hodajuća dobrota su dvije plavuše. Prva je moja generacije, krasan zvrk, predobra cura, pomalo (da pomalo) u oblacima. Nema loše misli u njoj. Nevjerojatno. Druga je moja kolegica s moga drugoga faksa, koja je koju godinu starija od mene, udana, doselila je tu, zaposlena (za razliku od autora ovih redova), isto nevjerojatno kako nema loše misli u njoj, kako je ta žena iskreno dobra. Prijatelj je primijetio kako spram nas blesavih muškaraca žene mogu biti puno gore i okrutne nego muški. Ali nijedan muškarac ne može biti tako dobar, kao što može jedna biti žena. Tako se to barem meni čini. Neka sam u krivu. Dopuštam si tako nešto. Iskreno me to veseli. Pero Panonski P.S. Ovo je bio 784. post Svečano obećajm da neću više o ovoj temi. P.P.S. Je li vam ovo poznato od nekud? http://sphotos-g.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-ash4/431707_10151022289862574_942301036_n.jpg. Ako vam nije bistro, pogledajte post prije ovoga. |
- 18:00 - Ako si pametna/an, klikni (20) - Prebaci na papir - #
nedjelja, 14.10.2012.
Šime Nimac, heroj, a ne zločinac
 Baš sam htio pisati o ovoj temi. Ovaj incident s veselim fratrom Šimom, koji je odmaglio s milijun eura i ženom, došao je kao naručen. Celibat je vatikanska izmišljotina koja je već nametana od 4. stoljeća, da bi bila u 11. stoljeću, u gregorijanskoj reformi silom službeno nametnuta za svo svećenstvo. Kao i za sve ostale pizdarije takvog tipa (ovakav prost izraz jedini može ići uz celibat u ovakvom nametnom i prisilnom obliku), podloga je financijska. Treba reći da su redovničke zajednice od samih početaka prakticirale celibat. Ali neredovničko svećenstvo nije (dovoljno pogledati kod pravoslavaca, s time da se oženjen mora biti prije ređenja i kada žena umre, ne može se više ženiti). Apostoli su bili oženjeni. Pavao nije, što je čudno za Židova toga doba, što je značilo da ili mu je žena umrla ili su se rastali. Sveti Petar je bio oženjen. Sveti Pavao pak od prvih službenika Crkve, žena (koje su bile đakonese) i muškaraca, traži da budu u braku. Isus, po svem sudeći, nije bio oženjen, iako po ondašnjim židovskim mjerilima bio je bezobrazno blizak sa ženama. Dakle, iza svega stoji financijska podloga. Prije 11. stoljeća, svećenici su često koristili crkveni novac za vlastitu djecu, rasprodavali crkveno zemljište, da bi novac ostao njihovoj djeci, što pohlepnoj centrali u Rimu nikako nije išlo na ruku. Korisnost celibata? Krizna vremena. Od svih svećenika pod turskom okupacijom jedino su ostali ludi franjevci. Fra Maksimilijan Kolbe, mučenik iz prokletog Auschwitza zamijenio je mjesto s oženjenim čovjekom i radosno otišao u smrt umjesto njega. Oženjeni svećenik tako nešto napraviti ne može. Prednost franjevaca je u tome što žive u zajednicama. U Bosni, pod turskom čizmom (koja je daleko od romantizacije u koju zapada suvremena bošnjačka elita), franjevački nadimak "ujak" dolazi od toga da su franjevci živili pod katoličkim kućama i bili inkognito dijelovi obitelji i predstavljalo se ih kao ujake. Franjevačko zajedničko ili dominikansko ili karmeličansko olakšava pakao samoće. Ako ste vi svećenik-neredovnik, vi ste jako, jako, jako usamljeni. Dio svećenika to može zdurati. I da se ukine celibat, uvjeren sam da bi 1/3 bila i dalje neoženjena. Celibat nije zlo sam po sebi. Zlo je u ovom obliku. Javna je tajna da je barem 1/3 svećenika u jednoj balkanskoj zemlji oženjeno. Jer jednostavno ne mogu trpiti nametnutu samoću. Moj omiljeni primjer je http://www.24sata.hr/crna-kronika-news/prijetio-je-djeci-svecenika-je-zena-prijavila-zbog-nasilja-202792. Naravno svi mi znamo da biskupi te balkanske zemlje toleriraju tako nešto, da su ta djeca financirana parama vjernika i poreznim parama te balkanske države, da jedini uvjet koji se mora poštovati da na rodnom listu pod ime oca nalazi se praznina, tako da Zakonik kanonskog prava bude zadovoljen. Zakonik kanonskog prava iznad je Biblije, Katekizma, Dokumenata II. vatikanskog koncila, zdravog razuma i temeljnog poštenja. "Župnikova žen(sk)a" je izraz koji čujem često na terenu. Štoviše, u toj balkanskoj zemlji, koju neću imenovati, jedan od biskupa, priča se po sjedištu biskupske stolice, ima više djece, iako mu katedrala zjapi prazna. Ta činjenica, da svećenici imaju žene, vrlo vjerojatno aktivno pridonosi time da ta balkanska zemlja ima vrlo malo pedofila u svojim crkvenim redovima. Ajmo reći da postoji jedna religijska zajednica. Da ta religijska zajednica ima kretensku ustanovu zvanu sjemenište. Izvor sve pedofilije dolazi iz sjemeništa i pedofilnih predatora u obliku odgojitelja. Pa onda zlostavljani nastavlja naučeno ponašanje na terenu. Srećom, pa je jednu balkansku zemlju zadesio komunizam, pa se pazilo na takve stvari, iako se toleriralo homoseksualno ponašanje po sjemeništima. Samo ne žene dirati. Nikako. Jer u toj jednoj religijskoj zajednici žena je zlo. Eva. Donijelo zlo u svijet. Iako su klupe većinom pune žena. Dio žena rado se nude svećenicima. U Engleskoj, bi se to zvalo "Church Chicks". Relativno rijedak izraz, ali postoji. Tamo je to luđe, jer službenici Crkve Engleske ilitiga Anglikanske crkve su redovno oženjeni. Kako ljude pali sve što je zabranjeno, imalo muževniji ili zgodniji frajer u habitu ili s kolarom, može birati koga hoće. Neke doma mlati neki balkanoidni kreten, nekima su zamrli brakovi, neke su pak prolupale, razloga ima hiljadu. Čovjek koji je sagradio moju župnu crkvu u komunizmu, jedan od najsposobnijih franjevaca kojeg je Hrvatska imala u povijesti, imao je ženu sa strane i hrpu klinaca. Kada je dovršio gradnju naše crkve, e onda su ga šutnuli iz OFM-a. Čovjek kojeg je Kuharić odabrao za nasljednika, isto je bio de facto oženjen i tada je rekao da ide van. U knjizi "Kršćanska misao XX. stoljeća", zajedničkom izdanju KS-a i Hrvatskog radija, možete naći hrpu njegovih tekstova. Vrstan stručnjak, postao mrtvac za maćehu RKC, jer je eto našao ženu. Te se ogriješio o Zakonik kanonskog prava. Neoprostivo. Dijete silovati. Oprostivo. Ženu naći i priznati je. Neoprostivo. Logiko i Evanđelje, laku noć. Zato je meni Šime Nimac herojčina. Digao pare koje bi završile, samo Bog zna gdje. Našao ženu. Obljubljen od župljana. RKC u Hrvata milijun eura neće nešto pretjerano osjetiti. Da je bio istinski pokvaren, mogao je doživotno imati ljubavnicu, doduše, s djecom je malo teže, to samo prolazi neredovnicima. Ali mogao je i to. Ovako je digao pare, pobjegao sa ženom koju očito voli. Prekrasna priča. Baš divna za ovih 50 godina zamrlog Koncila, dobar početak Godine vjere i dobar uvod u blesavu i neefikasnu Novu evangelizaciju. Za 100 godina Koncila, RKC ovako ili onako neće biti, točnije neće je biti u Europi. Mir i dobro! Pero Panonski |
- 17:19 - Ako si pametna/an, klikni (9) - Prebaci na papir - #
četvrtak, 04.10.2012.
Politika jede ljude
 Naslov možda vuče na drugu stranu, ali danas ćemo prvo o političarima. Koje je pojeo rak. Prvo mi padaju na pamet dvije dame hrvatske politike Snježana Biga Friganović i Tereza Ganza Aras, koja pak doduše nije umrla od raka, već od zatajenja jetre. Franjo Tuđman umro je od raka. Gojko Šušak isto. Vlado Gotovac. Ivica Račan. Sad je rak pojeo Borisa Šprema.Ne volim sprovode, uglavnom ih izbjegavam. Pisao sam o tome, našlo se podosta uvrijeđenih ljudi zbog nekih sprovoda na koje nisam otišao. Borisa Šprema nisam poznavao, prvi put sam čuo za njega 2004. Bio je moćan i sposoban čovjek. Simpatizirao sam ga zbog toga što su ga mučili sinusi, jednako kao što i mene muče. Zanimljivo da su sinusi koštali života Ivana Merza. Sprovodi su mi teški. Ali danas sam otišao na Špremov sprovod. Po podravskoj liniji. Iskreno, očekivao sam puno više ljudi. Uglavnom su bili Podravci iz Podravine, zagrebački Podravci (što doseljeni, što druga generacija kao ja), relativno dosta penzića, puno političara svih boja i vrsta (vidio sam Karamarka izbliza, odjednom pojavilo nekolicina tajnih agenata i svi su mu dali raport i poklon i naklon, sve u svemu, taj dolazi na vlast, milom ili silom, meni se osobno Karamarko jako ne sviđa), nešto političkih posvuduša. Milanović je govorio iskreno i blesavo, Josipović pak blagoglagoljivo i neiskreno, a biskup Gorski pomalo mi je zvučao trijumfalistički, u stilu "Nobody expects the Spanish Inquisition!", jerbo za života Šprem nije bio gorući vjernik, štoviše, iako ima anegdota o bliskom susretu Šprema i biskupa Komarice, po kojoj Šprem nije bio baš takav ateist. Kako sam bio na začelju povorke, nisam prisustvovao ukopu, kao ni neke viđenije političke face. Meni je osobno smetalo ovih dana to što sam imao osjećaj da ova vlast iskorištava smrt predsjednika Sabora da se ne bi govorilo o lošoj ekonomskoj situaciji. SDP mi je još se snizio u očima jer nekako, po meni su trebali mobilizirati svoje članstvo da bude puno više ljudi na sprovodu jednog od glavnih ljudi stranke. Ne znam, možda ja previše ne mogu podnijeti Milanovića i cijeli taj režim, pa sam neobjektivan. Ali ako sam ja otišao na sprovod, koji sam na desnom spektru, onda je mogla doći i gospoda iz SDP-a. Nešto u domaćoj politici definitivno ne valja kada toliko ljudi na visokim položajima umire u tolikom broju. Borisu Špremu pak iskreno želim sastanak s Gospodinom! Pero Panonski |
- 16:29 - Ako si pametna/an, klikni (0) - Prebaci na papir - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Ovo je jedan od onih blogova
Faza 4. Zadnja opaska (Ne)tipičan Hrvat koji previše godina piše svoje misli. Ovdje od 2004. :) Faza 3. Jos naknadnija opaska No dobro, nakon dve godine i mjesec dana almost-cooliranja, konacno sam cool :) Faza 2. Naknadna opaska Preko 850 postova, 150++ pojavljivanja na Naslovnici (2005: 3X, 2006: 12X, 2007: 27X 2008: 25X 2009: 11X 2010: 8X 2011: 8X 2012: 10X 2013: 21X 2014: 8X 2015: 4X 2016: 4X 2017: 1X 2018: 4X 2020: 1X 2022: 2X 2023: 3X 2024: 3X), preko 20 godine egzistencije, pojedine teme iskljucivo postoje na ovome blogu i nigdje drugdje, ta zaista ovaj blog nemre postat cool. :)) Faza 1. Opaska Ovaj blog nikada nece postati cool ili nekaj slicno. Pise ga studentsko stvorenje (bilo nekada, odavno diplomirao), onaj od 3 milijuna Hrvata sto misli da je svu pamet sveta popil. Ako se pitate kae s ostalih milijun Hrvata, oni su, naime u penziji. *** Dnevnik.hr pojavljivanja: 47 2009: 7X 2010: 9X 2011: 8X 2012: 4X 2013: 11X 2014: 3X 2015: 3X 2016: 2X *** Bloger.hr naslovnica pojavljivanja: 17 2006: 4X 2007: 6X 2008: 7X
Faca dana
Trenutna faca dana : zbog uspjeha u karijeri Faca desetljeca : Janica Kostelic Ovo tu stoji vec dugo vremena :) Izvanredna faca dana : Janez Jansa Blogist je jedno vrijeme odabirao "Face dana" 9. F.D. : Laibach 8. F.D. : Juliet Landau 7. F.D. : Katarina Matanovic-Kulenovic 6. F.D. : Franjo Asiski 5. F.D. : Augustin Ujevic 4. F.D. : Vatroslav Lisinski 3. F.D. : Platon 2. F.D. : Nikola Tesla 1. F.D. : Ante Starcevic-Stari Bratski nesvrstani blogovi: ljetopis.blog.hr tomajuda.blog.hr jimbo.blog.hr www.ribafish.com pravas.blog.hr crosirmium.blogspot.com glassanchi.blog.hr broco.blog.hr povratakpitomace.blog.hr auzmish.blog.hr crniblogkomunizma.b.h bernard3.blog.hr modestiblejz.blog.hr fanfo.org svetipetardemerje.b.c strumpf-usklicnik.blog.hr lido.blog.hr sempercontra.blog.hr Povremeno aktivni i neaktivni: anitazagreb.blog.hr benedictus.blog.hr burazfilip.blog.hr cell.bloger.hr chantalwilson.blog.hr deus.bloger.hr donadini.blog.hr gajo.blog.hr gorkiprijekor.bloger.hr hsp1861.blog.hr homoludens.blog.hr idaca.blogger.ba istartedajoke.blog.hr istina_ili_ne.bloger.hr junkyarddawg.bloger.hr koprivnickabajka.b.hr lakozapaljivo.blog.hr laznimesic.blogspot.com nepismeni.bloger.hr nome.blog.hr pnen.bloger.hr rijeckipravas.blog.hr rooskie.blog.hr rukometzenski.bloger.hr samo.blog.hr socijalizam.bloger.hr socrates1.bloger.hr tragicnamisao.blog.hr tresssnja.blog.hr upitnik.bloger.hr vansvakepameti.blog.hr zlocestoprase.bloger.hr zoompolitikon.blog.hr I jos jedna za kraj :) Slusaj sve, samo cirilicu ne :) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||