Pregled posta

Dobrota žena

Kada čovjek je nezaposlen, nađe se s viškom slobodnog vremena. Ono što mene fascinira je, kako ga uopće ne mogu dobro organizirati. Odnosno iscuri mi, a da po nekim svojim mjerilima ne napravim nešto dobro. Jedna od stvari koje procvatu je društveni život. Nisam nešto pretjerano pisao ove godine, ali uglavnom svi zapisi su produkt sokratovske metode. Odnosno teme su nastale iz dijaloga. Iz dijaloga nastaje monolog koji je jedna crtica, jedna priča.

Depresija je bolest onih koji razmišljaju. Kada je čovjek nezaposlen, puno razmišlja. Budućnost mu je više-manje nesigurna i nema se tu što pametno razmišljati. Sadašnjost je loša. Onda se čovjek okrene onome čemu se nikako ne bi trebao, a to je prošlost. Negativni osjećaji su stariji od pozitivnih. Vjekoslav Bajsić (klikni ovdje za neke njegove misli) smatra da je čovjek nekako zapeo u razvoju u paleolitiku i da smo po mentalitetu i dalje lovci. Meni je, po prvi puta, nakon dugog niza vremena, uspjelo da sagledam prošlost malo zdravije, nego obično. Čovjek ima tendenciju da sa žaljenjem gleda na prošlost. Ja to nažalost znam jer ljudi imaju tendenciju da mi se ispovijedaju. Nosim na svojoj slabašnoj duši nekoliko tuđih sudbina. Počelo je kada sam počeo piti u srednjoj. Valjda sam takav tip čovjeka. Uopće ne želim misliti da smo bolesno društvo koje ne funkcionira (a jesmo). Andrija Hebrang je za rata uništio psihijatrijske dispanzere koji je imao svaki dom zdravlja u SRH. Ostaci psihijatara po domovima zdravlja uglavnom su ekspres-trake za vozačke i slične dozvole. Ostaci psihijatrijske skrbi pak od pacijenata čine tabletomane. Psihijatrijska skrb je uništena. Svećenici u ispovjedaonicama, koji bi trebali biti nešto slično su zatucani, iskompleksirani, neadvekatno obrazovani i krajnje nesposobni da poslušaju ljude. Onda pak sve ostaje na maliganima, da si ljudi dušu istresu. I to od vidno depresivnih, pa do onih od kojih se ne bi nikada očekivalo da ih nešto muči. A svi nosamo uokolo tuđe tajne, oni dovoljno pametni šute, dok budale za gemištom ih pričaju drugima.

Srednja škola mi je bilo pakleno doba. Vucarao sam se i dobrim dijelom po bolnicama (domaće zdravstvo, ubij me živoga, jedino 60+ doktori nešt znaju), bio prepušten, silom prilika, podosta sam sebi, okružen budućim yuppieima u svojoj blesavoj školi, bio sam čudnih sklonosti (svađao se po Internetu dan i noć, visio si s nekim čudnim ljudima, strastveno šarao zidove, bio ludo zaljubljen u Dinamo, proizvodio specifičan kaos gdje god sam mogao), cinično su mi za najbolju maturu poklonili knjigu "Pobunjeni mladac", nekakav drek koji nikad nisam pročitao, ali postoji u njoj posveta. Što je najgore, ničeg se nisam previše bojao, mogao sam stati pred tenk. Srećom, droge ne volim, igle se panično bojim (zamislite kak mi je bilo na pretragama u spomenutim bolnicama) i što je najgore, u svome tome jadu, ipak sam se dobro zabavljao, npr. igrajući čudnu partiju šaha, gotovo simultanku s nesrećom od ravnatelja škole, koji me je mrzio, ali kako sam bio lukava lisica, nikad me zbog ničega nije mogao kazniti.

Ta relativno blesava i beznačajna nagrada za najbolju maturu (doduše ipak mi draga) bila je smiješni primjer njegove mržnje. Socijalistički brkonja, SPDov kadar, nikako se nije mogao složiti da ja to dobijem. Bio sam predložen za maturu iz filozofije, ali kako je to bila jezična gimnazija, kaže drug Staljin ne može. Onda profa iz engleskog rekla, ako neće filozofija, onda će biti engleski. Nakon glasanja (da, luđak je stavio prijedlog na glasanje, iako se inače automatski prihvaća), nagrađen sam za maturu iz engleskog. Kojeg sam stvarno dobro znao i imao visok rezultat, ali bilo, dvoje, troje iznad mene na listi. Dobiti tu blesavu knjigu bilo mi je drago, jer mi ju je davao čovjek koji me 3 godine mrzio, pokušavao razjebati, znao je da mu ja šaram školu, ne samo to, imao sam tendenciju da mu uvijek autoritet dovodim u pitanje, mislim, ljubav je bila onostrana. Da smo bili u ratu, u vojsci, dobio bih metak u potiljak od dotičnog. Kako me taj čovjek nije mogao vidjeti, kako sam mu rušio sliku svijeta. Kakve li radosti.

Možda i ne bih bio tako divlji i neukroćen da se nisam nesretno zatreskao u jednu curu. Genetika. Tek kad sam vidio pred koju godinu slike moje bake (s majčine strane) iz mladosti, onda mi postalo jasno zašto mi se sviđa takav tip žene (slična Katie Holmes, kao Jessica Pare kad je crnokosa). Sviđaju mi se lijepe žene. Neću lagat. To ne završi baš uvijek najbolje, ali jeb'ga, ono, mora žena biti lijepa i pametna (sreća moja pa nemam para za sponzorušu). Ova je bila i lijepa i pametna i tada meni nedohvatna. Pričao sam to polupijan ovoga ljeta jednoj osobi. Onako s dobrim razmakom, nakon toliko godina, shvatio sam gdje je sve pošlo totalno po krivu. Nisam mogao sebi vjerovati da to nisam vidio prije. Između socijalno-kulturnih prepreka, sve je zaista zajebao jedan pijani razgovor kada mi je rekla jednu blesavu izjavu. I cijeli odnos se bazirao na tome da mi dokaže da ono što je rekla, nije istina. Benigna stvar. Ali tada, činila se očito vrlo važnom. A u mome jadu od svijeta, gdje sam grebao za malo životne radosti, ona je bila i sunce i mjesec i sve se tada, godinu, dvije, vrtilo gotovo oko nje (prijelaz stoljeća). Kakve sam krasne snove sanjao. Neizostavni dio moga shvaćanja života. Negdje 2004.-2006. opet sam bio u lošem periodu. Opet me zdravlje izdalo, tako mi se život pomalo raspadao, našao sam se u nekim slijepim ulicama. Tada sam počeo pisati i ovaj blog. Tada sam je opet počeo sanjati u tom periodu. Nije to bila ljubav odavno, nego je ona, po mene, postala arhetip. Valjda je mozak htio nešto lijepo. Ali nakon jednoga takvoga sna, donosio sam jednu vrlo važnu životnu odluku.

Danas je ona mlada uspješna poslovna žena. Sretno udana. Vrti dobre pare, uživa u životu. To mi je drago, samo znači da nisam (donekle) pogriješio. Nismo se dugo vidjeli, ne čujemo se, nismo ni dobri znanci, ništa. Ja nju tako, s vremena na vrijeme spominjem, kao specifično sjećanje, kao jedan od fundamenata moga odrastanja. Spominjem je kao arhetip. Vrlo vjerojatno bi je to ljutilo (da kako se usudim spominjat njezino ime, lik, djelo). Čisto sumnjam da me se ikada sjeti. A kaj me se i ima setit. :) Da pišem memoare, ona bi bila poprilično spomenuta. Da ona piše memoare, ja bih bio, eventualno, bilješka.

Plamen ovoga posta nastao je kao produkt razgovora s prijateljem. Dvije najbolje osobe koje poznajem, ono hodajuća dobrota su dvije plavuše. Prva je moja generacije, krasan zvrk, predobra cura, pomalo (da pomalo) u oblacima. Nema loše misli u njoj. Nevjerojatno. Druga je moja kolegica s moga drugoga faksa, koja je koju godinu starija od mene, udana, doselila je tu, zaposlena (za razliku od autora ovih redova), isto nevjerojatno kako nema loše misli u njoj, kako je ta žena iskreno dobra. Prijatelj je primijetio kako spram nas blesavih muškaraca žene mogu biti puno gore i okrutne nego muški. Ali nijedan muškarac ne može biti tako dobar, kao što može jedna biti žena. Tako se to barem meni čini.

Neka sam u krivu. Dopuštam si tako nešto.
Iskreno me to veseli.

Pero Panonski


P.S.
Ovo je bio 784. post
Svečano obećajm da neću više o ovoj temi.

P.P.S.
Je li vam ovo poznato od nekud? http://sphotos-g.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-ash4/431707_10151022289862574_942301036_n.jpg. Ako vam nije bistro, pogledajte post prije ovoga.


Post je objavljen 18.10.2012. u 18:00 sati.