četvrtak, 25.03.2010.
Prava priča
Radnički dom, Radnički trg 2 (kod tržnice), petak 26.03.2010. u 21.00 h
Prava priča (The Straight Story)(1999)
Režija: David Lynch
Scenarij: John Roach & Mary Sweeney
Uloge: Richard Farnsworth, Sissy Spacek, Everett McGill, John Farley, Kevin P. Farley, Harry Dean Stanton, James Cada, Sally Wingert, Anastasia Webb, Barbara E. Robertson
Lynch se prilikom snimanja ovog filma odlučio na drastične mjere i kao rezultat njegovih napora dobili smo film koji, doduše, nije uspio na Canneskom festivalu ponoviti trijumf njegovog mnogo poznatijeg (i za njegov opus tipičnijeg) djela Divlji u srcu, ali je zato uspio u nećemu drugom - rijetko kada je i publika i kritika doživjela takvo iznenađenje kao s Pravom pričom. Naime, Prava priča predstavlja gotovo potpunu antitezu svemu što bi čovjek očekivao od Lynchovog filma, i nakon ovog iskustva će malo koji poznavatelj Davida Lyncha tog filmasa vidjeti u istom svjetlu. Stvoriti djelo koje u potpunosti redefinira njegov opus jest postignuće s kojim se malo koji umjetnik moze pohvaliti.
Iako ovo nije prvi put da Lynch kao predložak svog filma koristi istinitu priču (1980. godine je to bio Čovjek slon), mnogima će ipak biti neobično da je inspiracija za Pravu priču potakla od novinskog članka koji je opisao neobični, ali u svojoj suštini malomještanski događaj u ruralnom Srednjem Zapadu iz 1994. godine. U to vrijeme je 73-godisnji Alvin Straight (Farnsworth) živio sa svojom mucavom kćerkom Rose (Spacek), kada mu je pristigla vijest da mu je brat Lyle (Stanton) dozivio moždani udar i završio u bolnici i on ga odlučuje posjetiti. Naime, Alvin se prije mnogo godina posvađao i prestao razgovarati s bratom, a sada odlučuje iskoristiti ovu, mozda posljednju priliku da se pomiri. No, da bi ga posjetio, mora prijeći stotine kilometara puta, a u tome ga sprijećavaju godine i ozbiljno narušeno zdravlje. Previše ponosan da bi uzeo autobusnu kartu, a preslabog vida da bi prošao test za vozacku dozvolu, Alvin pronalazi genijalno rješenje svog problema tako što nabavi kosilicu i improviziranu prikolicu. Iako ga mnogi pokušavaju odgovoriti od tog nauma, Alvin zapoćinje svoju odiseju po cestama Iowe i Wisconsina tokom koje ce sresti mnoge zanimljive i živopisne likove.
Prva stvar koja bi dobrim poznavateljima Lynchovog opusa trebala pasti u oči je sama oznaka koju je Pravoj priči udijelio američki cenzorski odbor - "G". To što je Lyncha financirala tvrtka Disney, poznata po svojoj fanatičnoj odanosti "obiteljskim vrijednostima", i nije toliko iznenađenje koliko sam "G"-rejting, koji je po postojećoj praksi MPAA rezerviran za filmove i emisije koje moze pratiti najmlađa publika. To da bi Lynch, koji je gotovo svaki svoj film garnirao eksplicitnim nasiljem, krvoprolićem i prizorima koji izazivaju gađenje kod gledatelja, mogao publici servirati sadržaj jednako bezopasan kao sto su crtići je teško zamislivo, ali upravo se to dogodilo s Pravom pričom. Neki od starih Lynchovih suradnika su tu - njegov omiljeni glumac Everett McGill se pojavljuje u epizodnoj ulozi, a iskusno uho neće imati problema u tome da u Angelu Badalamentiju prepozna autora glazbe. No, osim par scena u kojima Lynch daje svojevrsni poluironični (i na trenutke crnohumorni) hommage svojim ranijim radovima kao sto su Plavi baršun i Divlji u srcu, ni stilski ni sadržajno ovaj film ne odaje Davida Lyncha na kojeg smo navikli.
Posebno treba obratiti pozornost na nevjerojatno dojmljiva pojava čovjeka kojega je sve do Prave priče malo tko ikada zamišljao kao pravu zvijezdu. Richard Farnsworth (1920-2000), kanadski kaskader kojemu su tek negdje u 50-tim godinama života počeli nuditi ozbiljnije filmske uloge odigrao je ulogu života, i zbilja je šteta što se ta časna starina morala zadovoljiti tek nominacijom za "Oscara". Njegov lik bolesnog, nemoćnog starca koji je svjestan neumitnosti svog propadanja, ali koji svejedno nastoji sacuvati svoje dostojanstvo predstavlja jednu od najboljih izvedbi koje smo imali prilike vidjeti u suvremenom američkom filmu posljednjih godina. Bez obzira na to koliko nam Farnsworth izgledao kao osoba dostojna sažaljenja, on istovremeno uspijeva oko sebe zračiti karizmom čovjeka koji nije ni bolji ni lošiji od nas, ali kojeg je dugogodišnje iskustvo naučilo da na svijet gleda iz drukčije i obično pravilnije perspektive. Isticati starost kao vrlinu u modernom poimanju svijeta predstavlja nešto neobično, gotovo herezu u suvremenoj, mladosću opsjednutoj Americi, i Farnsworth je bio idealna osoba da u sebi sažme te vrline. Kada mu ljudi koji su od njega mlađi, jači, bogatiji, a nekada i pametniji, prilaze sa strahopoštovanjem to izgleda sasvim prirodno. Farnsworthova izvedba pogotovo dobiva na snazi, isto kao i cijeli film na dirljivosti, u kontekstu događaja iz njegovog stvarnog zivota - naime, Farnsworth, koji je tijekom snimanja bio teško i neizlječivo bolestan, prekratio si je život revolverskim hicem nekoliko mjeseci nakon snimanja filma. Netko zloban bi od svega mogao stvoriti i teoriju o prokletstvu Davida Lyncha, s obzirom da je njegov dugogodisnji suradnik, dobar prijatelj i vrhunski karakterni glumac Jack Nance također skončao život nasilnom smrću nekoliko mjeseci nakon premijere Izgubljene ceste.
- 15:58 -