Index librorum prohibitorum
utorak, 29.09.2009.
Die Fuckel - novi časopis za književnost
|
Suvremena verzija rimskog mima LJUBOMORNICA (kratki priručnik za feministkinje) BITINA, gospođa GASTRON, njezin rob-ljubavnik RIĐI, rob KIDILA, služavka (DRAHON, rob) /Bitina, u svojoj kući u Efezu, u prisutnosti služavke Kidile optužuje Gastrona da joj je nevjeran ljubavnik/ 3.st.pr.Kr. BITINA Zar tvoj je stojko, Gastrone, toliko sit svega da stisak mojih nogu više ne vrijedi, već onu Amfiteju salijećeš stalno? GASTRON Ja Amfiteju? Nikad vidio žensku! Već cijeli dan me gnjaviš da ti se opravdavam, Bitino; rob sam, uvijek tebi i tvojoj pici na službu, pa nemoj krv mi slamkom dan i noć piti. BITINA No, kakav samo jezik dugačak imaš. /Služavci/ Kidilo, gdje je Riđi? Daj mi ga zovni. /Ulazi Riđi, rob/ RIĐI Što treba? BITINA Veži ovoga. Zašto još čekaš? S bunara skini uže, hajde, sad odmah! /Gastronu:/ Na muke ako ne stavim te i svima za primjer ne dam, ne zvala se ja ženom. Ja sam kriva za sve Gastrone: u ljude te brojah. No, ako tada sam pogriješila, sada Bitina više nije-vidjet ćeš-kvočka. /Riđem:/ Daj uže! Veži ga i košulju skini! GASTRON Ne, ne, Bitino, klečeći ja te molim. BITINA Naređujem ti: skini ga. /Gastronu:/ Da, znaš, rob si i skupo sam te platila-čak više od manolica. A proklet neka bude onaj dan crni što donio te amo. /Riđem:/ Stradat ćeš, Riđi, jer vidim da ga slabo, nikako vežeš: nek lakat tiče lakat, koža nek bridi. GASTRON Bitino, daj oprosti grijeh mi taj, molim, ta griješiti je ljudski! Ako još jednom što protiv volje ti uradim, ti slobodno me prodaj menadžeru Herondu, zvijeri kužnoga zadaha. BITINA To reci Amfiteji, meni sad daj mira: s njom se valjaš po masliniku dok ja ispred senata protestiram za ženska prava. RIĐI Gle, vez je čvrst. BITINA Tad pazi da ga on krišom ne odveže. U kaznionu ga vodi, nek Hermon da mu, reci, tisuću šiba po leđima i uz to tisuću sprijeda, do jaja. GASTRON Zar ubit ćeš me, a da prije ne saznaš, Bitino, što istina, a što laž je? BITINA Pa kazao si malo prije, sam, „Bitino, oprosti mi što zabrijah da dom mi je gospodarice boravak Hugha Hefnera“ GASTRON Utišati sam tek htio tvoju srdžbu. BITINA /Riđem:/ Što stojiš ovdje zblenut? Daj ga već vodi kud rekla sam ti! /Kidili i drugom robu, Drahonu:/ Gubicu mu-tom gadu- usmjeri prema van, Kidilo. Ti, Drahon, za njima idi, gledaj kojim će putem. I, curo, neki dronjak drčnom tom tipu sad dat ćeš da bi sakrio kurčinu hudu, da viđen ne bude na trgu gol golcat. /Riđi odlazi vukući Gastrona, a za njima i Drahon/ Što sam još htjela…? Pozovi mi ih, curo, trkom dok nisu daleko zašli. Pozovi da dođe s iglama, s tintom žigosač Kosij. /Gastronu:/ Sve ćeš mijenjati boje na putu što te čeka! /Ostalima:/ S brnjicom nek on visi kako drskom priliči robu! KIDILA O nemoj, tako ti Gatesa, ako želiš da dočeka djecu, unuke, rod… Preklinjem te, još je par dana do Halloweena, pusti ga! BITINA Ne, nikada! Kad nije znao do sada Da bude čovjek, odsad lako će znati po natpisu na čelu tko je i što je! KIDILA No, k tome, za pet dana je Dan mrtvih! BITINA E, pustit ću ga tada. Ali samo ako, ispred foruma, s maskom se Jeremyja pojavljuje vazda. Donirajte Die Fuckel |
19:34 / Komentari (5) / Isprintaj / #
|
|
ponedjeljak, 28.09.2009.
(Ništa mi nisu rekli)
|
Sad se komotno mogu sjetiti svih onih prijatelja koji ne rade od – do. Jedan od njih bio je Jura, iskusni kroner koji je već godinama odolijevao cirozi. Nekoć smo pili zajedno, onda nas je život razdvojio, ali pupčana vrpca našeg alkoholnog prijateljstva nikada nije bila prekinuta. Najveća vrijednost takvih prijateljstava je što nikada ne moraš piti sam. A današnji dan je bio kao stvoren za pijanstvo. - Alo pizdo. - Eeeej... reče Jura. Pitao sam ga što ima u planu. Znao sam da nema ništa, ali red je u takvim situacijama reći da imaš nekog posla kako bi tvoj pristanak na susret dodatno dobio na važnosti. Tek kad sam pomislio na to Jura je već govorio kao je baš trebao obaviti nešto u banci, ali kad sam ja u pitanju onda banka može pričekati. I ja sam se tako ponašao samo što nisam toliko često imao priliku zbog nekoga mijenjati planove. Radni raspored zna iskorijeniti loše navike. Čekao me u pivnici s rundom rezane. Kosu je uredno začešljao iza uha dok su mu rezanci padali niz vrat. Iz profila je izgledao kao Nick Cave poslije masne kiše. Mahnuo sam mu odmah s ulaza, a Jura mi je značajno namignuo i sasuo pola krigle piva u grlo. Kad je tako pio podsjećao me na svinjske likove iz američkih studentskih filmova koji se siluju tekućinom. Jura je dobro svladao tu vještinu samo što on nije prolijevao. Šteta je bacati, uvijek je govorio. Srdačno smo se pljusnuli dlanovima i sjeo sam na drvenu klupu s druge strane stola. Podigli smo krigle kao da smo šutke rekli „neka igre počnu“ i navalili na pivo. Rezano pivo ima najbolji okus koji me uvijek podsjećao na drvo. Masivno drvo pivničkih stolova. Jura je rekao kako je iznajmio stan i preselio se curi. Oho, rekoh, još malo i viđat ćemo se na dječjim rođendanima. Stalni posao nikada nije imao, nego je honorarno crtao scenografije za kazališne predstave ili domjenke. Mogao je od toga sasvim pristojno živjeti, za režije, cigarete i pivo uvijek je imao dovoljno. Ali Jura koji želi još novca bio je neki nepoznati Jura. Jura-proždrljivac. Naručio je novu rundu i opet eksao pola krigle u jednom gutljaju. Nekakva zabrinutost se caklila u njegovom vodenastom pogledu. I baš kad sam ga poželio upitati je li sve u redu, razvezao mu se jezik. Rekao je kako mu ova promjena nije donijela ništa dobroga. Prvo, izgubio je svoj prostor. Dugo je trajalo natezanje oko stanara jer teško je mogao procijeniti ljude. Na kraju je iznajmio stan nekim dečkima od kojih je jedan bio iz Osijeka. Izgledali su mu sasvim u redu, uzeo je polog i pošao do cure da im donese još neke stvari. Prošlo je mjesec dana i Jura je ponovno svratio do stana. Kad je ušao shvatio je da onaj krupniji od njih dvojice govori čistom ekavicom. Ali nije bio problem što je dvadesetogodišnjak s njemačkom putovnicom bio iz Beograda. Odmah se, kao stari roker koji dosta dobro poznaje glavni grad bivše države upustio u razgovor dobrodošlice, kako i priliči dobrom domaćinu. - Dobro, i?, zainteresirao me svojim zavjereničkim tonom. Svakom rečenicom bio je sve više namamljen u njegovu mrežu. Ovaj mu je rekao da je bio prvak u kick boxingu, kako je rastao bez oca u mizernim uvjetima, kako je rano počeo raditi da pomogne majci i mlađoj setri i kako je već kao maloljetnik pošao tražiti sreću preko granice. Jura je slušao njegovu tužnu priču. Odmah se nadovezao sa svojim iskustvom ulice koje ni približno nije zvučalo žilavo kao odrastanje njegovog podstanara. Pozvali su ga na cugu i Jura je pristao. Palo je još nekoliko rundi i baš kad je pokazao prostodušno razumijevanje za tuđe probleme, shvatio je da u stanu ima bjegunca. Pravog pravcatog pripadnika srpske mafije kojeg traže u Njemačkoj zbog porezne prevare, a čiji je rođak vođa moćnog klana bio upleten u najveće političko ubojstvo u Srbiji. - Misliš, na ono ubojstvo? Kimnuo je. Pitao sam ga zašto ih nije izbacio iz stana. - Ništa mi nisu rekli, promrsi Jura zagledan u tamnu brazgotinu stola, Ništa mi nisu rekli. Zatim prekrije rukama oči, kao da želi nečiji bolni krik zakopati duboko u sebi. |
16:56 / Komentari (10) / Isprintaj / #
|
|
četvrtak, 24.09.2009.
(Kurva, kurva)
|
Pomeo me taj prizor. Na dvorištu sam zastao i udahnuo malo bolničkog zraka. Pomislih kako nikada nisam jebao kurvu. Često sam slušao od prijatelja iz Njemačke i Španjolske kako su plaćali ženama u zamjenu sa seks. Zapravo sam ih poticao da mi pričaju o tome, sve do najsitinih detalja. Možda je sve u muškoj prirodi? Prirodi lovca-drkadžije koji bi ga izflaksao i na sasvim bizarne prizore ako u blizini nema boljeg materijala. Seksualni motivi se troše isto kao i mlade kurve. Tako mi je moj prijatelj sa španjolskim iskustvom pričao kako su on i njegov cimer u Sevilli upoznali sestre blizanke koje su izgledale kao Monica Bellucci. Nakon napornog radnog dana, ondje se otpočine, poslije čega počinju pripreme za večernji izlazak. Izlazi se dosta kasno i nije bitno koji je dan u tjednu jer mnoga mjesta rade do jutra. Kad bi se nasuli alkohola i kokaina pošli bi po “Belluccice” kako su ih zvali od milja i doveli ih u svoj stan. Ponudili bi im crtu kokaina i piće što su cure uglavnom prihvaćale. Oni su im bili simpatični jer su dosta dobro izgledali i držali su do higijene pa im je druženje s njima zapravo bio ugodan bijeg s ulice. Meni je bio zanimljiv taj mehanizam narko-tržišta u Španjolskoj. Ništa nije legalno, ali je sve dozvoljeno. Pod budnim okom policajaca na ulicama se prodaje hašiš i kokain po smiješnim cijenama pa su tako svi namireni, ali i sigurni od pljačke. U Belluccice su se odmah zaljubili. Često su se ševili svi u istoj sobi, pokatkad bi se zamijenili ili bi njih dvojica bili u paru s jednom sestrom. Jednom se moj prijatelj toliko našmrkao kokaina da nije mogao svršiti. Sve je probao, oralno, analno, sprijeda, odostraga, ispod, iznad i ništa. Bio je nervozan. Ipak je platio fuk i bilo bi lijepo isprazniti jaja prije noćnog izlaska. Ali ništa. Otišao je zapaliti cigaretu na balkon. Za njim je došla Belluccica broj 1 i tješila ga svojim lijepim rukama. Rekao joj je neka ode. Pokušala je još par puta i kad je vidjela da je muški ego povrijeđen pošla se istuširati. Za to vrijeme je ovaj tesao Belluccicu broj 2 u sobi kao da mu je to posljedna ševa prije električne stolice. Prijatelj se vratio u sobu i pokušao se uključiti. Na kraju je stao pokraj njih i drkao. Smijao sam se kad mi je to pričao jer mi je pred očima bila njegova blentava faca s izbečenim staklenim očima. Žile na vratu su mu iskočile, ali to nije bila njegova večer. Nekako mi je ta priča bila čista. Nisam imao osjećaj grizodušja što sam sudjelovao u njoj. Njih dvojica su mi izgledali kao klinci iz Amarcorda kojima se ostvaruje dječački san. Oni više ne masturbiraju na trafikanticu nego imaju klonove Monice Bellucci samo za sebe koje razmjenjuju prema potrebi. Trafikanticu iz Amarcorda je glumila Maria Antonietta Beluzzi što me navelo da pomislim kako je Monica Bellucci nadnaravna projekcija djetinje muške podsvijesti oblikovane na sisama gospođe Totale. Ali Monica Bellucci bila je stvarna, isto kao i prljava muška žudnja. |
20:22 / Komentari (18) / Isprintaj / #
|
|
utorak, 22.09.2009.
(Slikajte se)
|
Teško je shvatiti liječnike, naročito ako imaju dvije specijalizacije. Znam da su mukotrpno studirali da dođu do tog minimuma dostojanstva – titule liječnika opće prakse, nakon koje još moraju odraditi specijalizaciju i najbolje godine života već su iza njih. Sigurno su zato svi nadrkani i jebe ih to što danas možeš naučiti anatomiju, fiziologiju i farmakologiju online. Strašno im smeta to što se možeš informirati besplatno na provjerenim medicinskim bazama podataka koje su napredna sveučilišta dala na uvid javnosti kako bi puk bio obaviješten o najnovijim trendovima i medicinskim otkrićima. To sam shvatio jučer kad sam išao slikati kralježnicu i ostale gadosti koje nosim po sebi. Osjetio sam taj liječnički strah od informiranosti, strah od srozavanja struke, strah od kapitulacije pred svijetom informacija jer gubitak pozicije polubožanstva koje se dopisuje na lošem latinskom i svođenje na puko dijagnostičko oruđe sigurno nije ugodan. Prvo sam smuljao svojoj doktorici opće prakse da sam pao s lovačke čeke. Posjetio sam prijatelja u Bjelovaru, lovca koji me poveo u šetnju s njegovim posavskim goničima i kad su psi nanjušili trag divljači izgubili su nam se iz vida. Prijatelj je predložio da se popnemo na lovačku čeku i pokušamo ih dozvati. Fora su te lovačke čeke jer su izgrađene na samom rubu livade iza kojeg se prostire dosadna crnogorična šuma. Krenuo sam se penjati prvi i negdje pri vrhu, baš kad sam trebao dohvatiti posljednju prečku, natrulo drvo je popustilo i pao sam na tlo. Doktorica me zabrinuto promatrala i potvrdno kimala glavom. Zadignula mi je majicu i rekla neka duboko dišem, zatim je skinula stetoskop i krenula pisati uputnicu za rentgen. Ne kužim ni liječnike opće prakse. Svaki put kad bih joj došao, ona bi uzela taj stetoskop i slušala kako dišem. - Podignite desnu nogu... Taaako. Pomaknut vam je lumbalni diskus. Dajte sad malo podignite majicu i duboko dišite. Dooobro. Za svaku tegobu, ona bi dohvaćala stetoskop i slušala moje soptanje. Počeo sam ozbiljno sumnjati da je moja doktorica fetišistica stetoskopa koju uzbuđuje dok sluša bućkanje mojeg plućnog šlajma. Uglavnom, dobio sam uputnicu. Vinogradska je bila nakrcana bauštelcem, zetovcem i kurvom. Morao sam se javiti na portu i čekati svoj red jer ovi su izgledali kao da ih stvarno treba što prije pokrpati. Zamislio sam sljedeću glupost. Kurva je hodala Vodnikovom i zaustavljala automobile. Promet je bio uobičajeno odvratan. Odvjetnik Mlikić je vozio svoj novi terenac BMW X5 i od zavidnih pogleda mu se krutilo spolovilo. Zastao je u koloni pokraj skele na kojoj su radnici popravljali secesijsko pročelje zgrade. Kurva ga je šacnula i krenula prema njemu. Pomislio je kako njegova investicija u šminkerski terenac konačno ima smisla jer žene mu se naprosto bacaju pod kotače. Ali odvjetnik Mlikić nije znao da je to kurva. Odvjetnik Mlikić se bavio trgovačkim pravom. I baš kad mu je kurva prišla s prednje strane auta, nešto se uznemirio i pritisnuo desni žmigavac. Odostraga ga je nježno pogodila dvojka kojom je upravljao pospani zetovac, sasvim dovoljno da terenac odbaci kurvu i zabije se u skelu s koje se stropoštao bauštelac. Odvjetnik Mlikić nježno je uronio u 17 zračnih jastuka poslije čega je nazvao policiju da utvrde štetu. - Vi čekate snimanje?, gurkala me brkata sestra u bolno rame. Škrgutnuo sam zubima i potvrdno kimnuo. Poslala me u prostoriju koja je izgledala kao skladište i naredila da se skinem. Ondje sam upoznao rentgenologa koji još ima specijalizaciju iz ortopedije. Čudna kombinacija, ali brzo me počeo uvjeravati kako je on oduvijek htio raditi baš na rentgenu, ali da je ortopedija jedina specijalizacija koju je tada mogao dobiti u nekakvoj vukojebini. Čeličnom voljom je dogurao do ovog odjela i bio je jako ponosan na sebe. Skoro sam mu čestitao na tom podvigu. Pokušao sam mu objasniti gdje me boli, ali me prekinuo, objašnjavajući s visine kako sam to sigurno vidio na internetu. Da, da, svašta danas ljudi vide na internetu pa si umisle, ali nisam valjda pomislio da mogu raditi njegov posao, posao liječnika s dvije specijalizacije. Nije mi se dalo raditi njegov posao. Moje je da šutim i kimam glavom jer ako čovjek s dvije specijalizacije kaže da me ne boli ključna kost, onda je to sigurno tako. I nikako drugačije. Doznao sam da je uređaj za rentgen u laganom kvaru i da je to jedini koji imaju, ali i takav je bolji od nikakvog. Pokušao sam biti pristojan pa sam rekao da mi to ne smeta. - Malo više zrači, no nema veze. I ja sam stalno izložen, uzvratio je doktor. Zastao sam. - Izložen? - Radioaktivnom zračenju, znate., piskao je doktor iza stakla kontrolne sobice. Dakle želiš me snimiti s pomoću uređaja iz kojeg malo nekontrolirano "cure" radioaktivne zrake. Ustao sam sa stola i pošao po odjeću. - Čekajte, vikao je doktor, a vaše slike!? Rekao sam mu neka se slika i odjebao otamo. Kurva je u hodniku još uvijek čekala krpanje fasade, bauštelac je čekao svoje zdravstveno osiguranje dok je odvjetnik Mlikić, negdje u koloni, čekao da ponovno unovči svoju specijalizaciju. |
20:26 / Komentari (18) / Isprintaj / #
|
|
petak, 18.09.2009.
(Ona i on i on i ja)
|
Boli me ključna kost. Mislim da ću ipak morati doktoru. Prošli vikend sam na Sljemenu glumio Sebastiena Loeba, ali nisam baš dobro ušao u zavoj. Imam taj neki peh da me nešto sjebe svaki put kad se upustim u rizik. Valjda se ne zadovoljavam ulogom voajera nego sve moram isprobati na svojoj koži. Ustvari kostima koje me sad trgaju dok tipkam. Dakle, ta moja frendica je vozila Seat Leon. Auto koji mi se oduvijek sviđao zbog te svoje munjene linije s dignutim dupetom. Postoji teorija prema kojoj kućni ljubimci liče na svoje vlasnike. Stoga sam zaključio da onda vlasnici vozila nalikuju svojim limenim ljubimcima. A Sonja je definitivno imala podignuto dupence kao njen auto. U svakom slučaju, to nije bio običan Seat Leon. Bio je to Seat Leon FR, nabrijana zvijer od 200 konja. Zato sam je zvao Sonkica, Palonkica frrrr. Kretali smo se u istom društvu pa me više puta pijanog razvozila po kućama. Cura je stvarno znala voziti. I nikad nije sjedala pijana za volan što se ne bi moglo reći za mene. Uvijek sam volio voziti s maliganima u guzici i svi su se divili mojoj sposobnosti da potpuno pribrano vozim kad sam skenjan od alkohola. I sad, sve bi bilo u redu da se nisam pomamio za Sonjinim Leonom. Prošli vikend smo otišli na cugu u podsljemensku zonu. Ona i on i on i ja. Dok ga je pritiskala prema Mihaljevcu počeli su mi rasti sasvim mali rogovi. Spustio sam prozor i uživao u potmulom brujanju beštije. U jednom trenutku sam joj rekao - Daj mi da vozim. Sonja se nasmijala misleći da se zezam, ali kad se parkirala ispred birca još jednom sam joj ponovio da bih vozio auto. Dobacila mi je ključeve i rekla da će me čekati na terasi. Na spustu sa Šestina prvo sam nekoliko puta oprezno pritisnuo papučicu gasa. Leon je frktao. Kad sam prošao Mihaljevac, shvatio sam da auto ide uzbrdo isto kao i nizbrdo. Bez ikakve razlike. Samo što je pod opterećenjem motor zvučao još bolje. A osjećaj koji te kod ubrzanja zalijepi na sportski sic je nevjerojatan. Kad bih malo oštrije uletio u zavoj želudac bi mi završio u grlu, ali auto se ponašao kao prirodan nastavak tijela. Kočnice su reagirale brzinom misli, a svaki izlazak iz zavoja Leona je držao na cesti kao na tračnicama. Mislim da bi svatko trebao provozati sportski auto da bolje shvati tu fascinaciju skupim limom. Do Tomislavca mi je zasmetao samo jedan Yugo koji se sklonio na ugibalište kad sam mu se zalijepio na rep. Potom je uslijedio veleslalomski spust. I jebiga. Netom prije Šestinskog lagvića sam naletio na nekakvo udubljenje i frrrrr... Leon FR je frknuo u potok i okrenuo se na krov. Stanje šoka je odlično. Volio bih da negdje mogu kupiti tablete koje izazivaju osjećaj kad te zapravo boli kita za sve. Jer upravo tako sam se osjećao kad sam se iskobeljao iz auta i ugledao tu divotu zabijenu u mulj. - Sonkica...imao sam nezgodu. - Kakvu nezgodu?! Di si?! Brzo je došla po mene. U međuvremenu sam riješio da šlep služba izvuče auto i zamolio sam lika da to riješimo bez murje. Dvjesto kuna danas čini čuda. Sonja, žao mi je zbog tvog auta. Ako treba dići ću novi lihvarski kredit, ali možda je bolje da pričekamo da se oporavi tržište dionica. Da već jednom izađemo iz mulja... |
13:20 / Komentari (16) / Isprintaj / #
|
|
srijeda, 16.09.2009.
(Felga, felga)
|
U kliničkom prostoru atrija Satiričkog kazališta Kerempuh održat će se predstavljanje novog romana s ceste Miljenka Jergovića "Felga, felga", u izdanju Naklade Pljevljak. Satiričko kazalište vas poziva da se odjenete prikladno, u šarene kostime. O knjizi: Svakoga petka Dželal Pljevljak putuje 116 kilometara u svojoj crnoj volgi, od Splita do Livna. I tako već 15 godina. Jednom mu na putu pukne guma. I ostade samo felga. Felga koja će promijeniti Dželalov život... Novela "Felga, felga" treći je dio Jergovićeva ciklusa o ljudima i felgama. |
13:03 / Komentari (28) / Isprintaj / #
|
|
utorak, 15.09.2009.
(Možda)
|
možda za mene nije bio auto od 200 konja sonja |
08:05 / Komentari (25) / Isprintaj / #
|
|
subota, 12.09.2009.
(Compay Sekundo)
|
Iskrao sam se dok je Magda skakutala po sobi. Jedan u noći nije zvučalo obećavajuće, ali svejedno sam se odvezao do nasipa. Mislio sam popiti cugu, dvije jer ionako mi se nije išlo doma. Kad sam došao do barke na vratima je bila izvješena poruka s pečatom nadležne institucije prema kojoj je objekt zatvoren "do daljnjega" zbog kršenja odredbi o radnom vremenu. Jedina barka u nizu koja je imala kvalitetan program nije me više primala na svoju palubu. Često sam navraćao ondje upravo zbog raznovrsnosti glazbenih stilova koji su varirali od r’n’r-a, hard rocka, industriala, heavy-metala, reggea, junglea, duba pa sve do hip-hopa, d’n’b-a ili tech-housea. Glazbu su isporučivali nabrijani mladi DJ-i željni dokazivanja pa su često u svojim nastojanjima da fasciniraju kolegice s faksa radili početničke pogreške kod umiksavanja, ali nitko im to nije ozbiljnije zamjerao jer svoje su prve gaže ionako odrađivali besplatno. Meni to nije smetalo. Bila mi je simpatična ta mlada ekipa koja se po danima u tjednu okuplja oko “svoje stvari” što me je podsjećalo na srednjoškolske dane kad nas je ista glazba privlačila uvijek istome mjestu. Ali tada nije bilo ovakvih klubova. Tada je u gradu postojala stroga podjela na šminkerska, alternativna ili navijačka mjesta. Nije bilo moguće u istome klubu, u jednom tjednu uživati u toliko raznovrsnih glazbenih stilova, a pogotovo pojaviti se na mjestu kojem ne pripadaš. Bilo je to čak pomalo nepristojno. Dugo je trajalo moje sazrijevanje i prošle su godine dok nisam počeo ozbiljnije shvaćati glazbu. Sve me je to konačno dovelo do ovog kluba. Kluba koji su zatvorili gradski očuhi. Pogledao sam niz Savu i ugledao barku iz koje su treštali nesnosni latino-ritmovi. Nisam imao izbora. Najgore mi je to što je trend tih škola salse u gradu već zabrinjavajuće uzeo maha. Navečer bi se ti svježe educirani plesni parovi okupljali na ovakvim mjestima i prekenjavali na plesnom podiju sa svojim utegnutim dupetima. Nikad mi nije bilo jasno kako sam mogao tako dobro prihvatiti karipske ritmove, kao što su regge i dub, dok me je ono što se kod nas nazivalo latino-glazbom nevjerojatno iritiralo. Pimplanje po kravljem zvonu i mrdanje dupetom. To je ovdašnjim ženama u minjacima bio surogat narodnjačkim zabavama na koje se nisu usudile otići. Ili nisu imale plesnog partnera. Naručio sam bijeli rum koji pijem uvijek kad sam nadrkan i oslonio se leđima na šank. Sve dupe do dupeta, štikle, torbice i napadni parfemi. Suknuo sam rum i naručio još jedan. Bez leda. Da se bolje osjeti alkohol. - Ej, a tdm..., rekoh fonetski plavojki pored mene. - Kaaaaj?, zakreštala je papiga. - A di je nagov?, šapnuh joj na uho. - Kooo? Mislio sam da će se ovo kooo nastaviti u ko-ko-daaa, ali srećom je zašutjela. Rekao sam joj da se zovem Compay Sekundo, da dolazim iz Santiago de Chile i da sam zaposlen u Ambasada de Chile. - Ambasador?!, ciknula je. Namignuo sam i nastavio na engleskom sa španjolskim naglaskom koji joj je zvučao potpuno uvjerljivo. Naručio sam rundu. Pružila mi je ruku i počela se uvijati oko mog tromog tijela. Plesala je salsu, ali nije imala partnera. Njen kreštavi glas u potpunosti je odgovarao papagajskoj haljinici čije su šare poput perja mazile sportsku liniju njenog tijela. Njihanjem bokova naprijed-natrag sve sam je bliže primicao vratima zahoda. Rekao sam joj da mi u Čileu tako plešemo salsu, a ona je spremno prihvatila novi plesni korak. Već za nekoliko trenutaka je upoznavala sve ljepote Čilea. - Oh, Compay, uranjala je noktima u moje plesno dupe dok sam je snažno nabijao na pločice. Ubrzo sam je odgurnuo od sebe i navukao hlače dok se ona bezuspješno pokušavala namjestiti u prvobitni plesni položaj. Vratio sam se na šank i eksao naša pića. Trebalo mi je jedno ovakvo pražnjenje, pomislih diktatorski. Pražnjenje u ritmu čileanske salse. |
14:46 / Komentari (9) / Isprintaj / #
|
|
četvrtak, 03.09.2009.
(Skriven kao kopile)
|
Otvorila mi je u kratkoj majici i trapericama. Volio sam njenu razbarušenost. Ona je voljela moje milosrđe. I kad je prekidam dok sprema ispit. Naša druženja su joj bila potrebna da ne „ispali“. Zbog besparice nije izlazila van pa me doživljavala kao apostola zabave. Cijelo vrijeme sam znao da će to trajati sve dok se ne izvuče iz gliba. I loših veza. Ali svejedno sam je redovito posjećivao nenajavljen. Ponudila mi je da sjednem u škripavi drveni stolac. - Ajme!, bacila se na CD poput vjeverice. Svaki put sam je iznenadio novom kompilacijom. Dijelili smo sličan glazbeni ukus s tom razlikom što sam se pred njom mogao razmetati poznavanjem određenih žanrova i izvođača za koje nikada nije čula. Uvijek sam joj spržio petnaestak pjesama bez popisa izvođača i na CD-u ispisao naziv pjesme koja bi u tom trenutku najbolje odgovarala konceptu kompilacije. Nešto poput glavnog hita albuma koji bendovi objave kao singlicu. Ali ovdje nije bila riječ o hitu, ovdje je bila riječ o priči koju bih biranim ritmovima doveo do vrhunca. Magda bi pustila CD i pokušavala odgonetnuti izvođača dok bih se podlo smješkao. To pogađanje je bilo nešto poput domaće zadaće, obaveze da će kao vrijedna učenica do našeg sljedećeg susreta ispisati na prazan omot imena bendova i pjesama. Noćas je na CD-u pisalo „Here come the bastards“. Već nakon prve pjesme shvatio sam da joj se sviđa. Odjednom je stišala glazbu i oprezno me zapitala - Što ćeš sad bez posla? - Pržit ću ti CD-e. Osmjehnula se i otrčala u kuhinju. - Znaš šta mi se danas dogodilo? Počela je pričati kako ju je danas posjetila frendica Ivana koja čita iz taloga kave. Jednom sam upoznao Ivanu u prolazu na trgu. Sjedile su na kavi. Ona je bila Magdina kolegica s faksa koja je silne sate ispijanja kave pretvorila u mističnu vještinu predviđanja budućnosti. Prava budućnost se skrivala u turskoj kavi dok je espresso bio samo uvertira u svijet tajni. Tragovi espressa na rubovima šalice bili su dovoljni da razbuktaju maštu sugovornice, u tolikoj mjeri da je ova pozove na pravu seansu gatanja iz gustog taloga kave. Ivana je na taj način stekla mnogo prijateljica, a istodobno je doznala mnogo povjerljivih informacija o svojim kolegicama s faksa koje su joj se povjeravale u trenutcima opčinjenosti tim jeftinim iluzionizmom. Ivana je danas kao i obično počela raspredati kako je kod pristavljanja kave važno da voda dobro proključa, zatim se doda šećer i pusti da odstoji kako bi se spriječilo izlijevanje. Za pravi talog u džezvu treba dodati osam žlica kave koja se mora nadignuti pet centimetara. Ivana je sjela u kuhinju i izvukla šalicu s motivom "Plesa mrtvaca" u Beramu, teatralnom šalicom koja nikada ne griješi. Tim je rekvizitom podizala napetost u prostoriji i svojoj predstavi davala dodatnu važnost. Magda je njihove susrete doživljavala kao zafrkanciju i predah od napornog učenja, ali je negdje duboko u sebi sa strahopoštovanjem gledala na stvari koje se tiču njene budućnosti. Gatara je najprije u obrisu taloga ugledala oblak na što se Magda iznenađeno nadovezala. Baš ju je jutros u gradu zasjenio jedan purpurni oblak koji joj se svaki čas trebao sručiti na glavu. Dok je Ivana likovala zbog svoje nepogrješivosti na balkon se nasadio masni purpurni oblak koji je lijeno promatrao njihov ritual. Ivana je vrišteći šmugnula u zahod. - Jedva sam je nagovorila da iziđe. Još je rekla da nikada više neće gatati., smijala se Magda svojm djetinjim sopranom. Zanimljiv slijed slučajnosti, pomislih. Bilo bi lijepo putovati na purpurnom oblaku. I pišati po usijanom gradu. Skriven kao kopile u ritmu basa. |
12:31 / Komentari (14) / Isprintaj / #
|
|
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Komentari On/Off
Copyright ©
Index librorum prohibitorum since 2006
KONZILIJ
Simo Mraović Simin performance nabijeVasnakurac Die Fuckel markiz Naklada baobaB WSELJENA Blabl Slaverina liječeni katolik prljava Igra SKICOIDI Klitorina Danica Smorović Spametni zub Mostarski uličar Slaninar u čizmama dr. Jastrogen Lajava kuja Firtuela Život je gad Izlešiola Blud Crkotica Skotna Kamov-bič DNO DNA Greatest shits zamjenski Bosanac Fotke ugojenih političara na: abstract(at)yahoo.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
