Iskrao sam se dok je Magda skakutala po sobi. Jedan u noći nije zvučalo obećavajuće, ali svejedno sam se odvezao do nasipa. Mislio sam popiti cugu, dvije jer ionako mi se nije išlo doma. Kad sam došao do barke na vratima je bila izvješena poruka s pečatom nadležne institucije prema kojoj je objekt zatvoren "do daljnjega" zbog kršenja odredbi o radnom vremenu. Jedina barka u nizu koja je imala kvalitetan program nije me više primala na svoju palubu. Često sam navraćao ondje upravo zbog raznovrsnosti glazbenih stilova koji su varirali od r’n’r-a, hard rocka, industriala, heavy-metala, reggea, junglea, duba pa sve do hip-hopa, d’n’b-a ili tech-housea.
Glazbu su isporučivali nabrijani mladi DJ-i željni dokazivanja pa su često u svojim nastojanjima da fasciniraju kolegice s faksa radili početničke pogreške kod umiksavanja, ali nitko im to nije ozbiljnije zamjerao jer svoje su prve gaže ionako odrađivali besplatno.
Meni to nije smetalo. Bila mi je simpatična ta mlada ekipa koja se po danima u tjednu okuplja oko “svoje stvari” što me je podsjećalo na srednjoškolske dane kad nas je ista glazba privlačila uvijek istome mjestu.
Ali tada nije bilo ovakvih klubova. Tada je u gradu postojala stroga podjela na šminkerska, alternativna ili navijačka mjesta. Nije bilo moguće u istome klubu, u jednom tjednu uživati u toliko raznovrsnih glazbenih stilova, a pogotovo pojaviti se na mjestu kojem ne pripadaš. Bilo je to čak pomalo nepristojno.
Dugo je trajalo moje sazrijevanje i prošle su godine dok nisam počeo ozbiljnije shvaćati glazbu. Sve me je to konačno dovelo do ovog kluba. Kluba koji su zatvorili gradski očuhi.
Pogledao sam niz Savu i ugledao barku iz koje su treštali nesnosni latino-ritmovi. Nisam imao izbora. Najgore mi je to što je trend tih škola salse u gradu već zabrinjavajuće uzeo maha. Navečer bi se ti svježe educirani plesni parovi okupljali na ovakvim mjestima i prekenjavali na plesnom podiju sa svojim utegnutim dupetima.
Nikad mi nije bilo jasno kako sam mogao tako dobro prihvatiti karipske ritmove, kao što su regge i dub, dok me je ono što se kod nas nazivalo latino-glazbom nevjerojatno iritiralo. Pimplanje po kravljem zvonu i mrdanje dupetom. To je ovdašnjim ženama u minjacima bio surogat narodnjačkim zabavama na koje se nisu usudile otići. Ili nisu imale plesnog partnera.
Naručio sam bijeli rum koji pijem uvijek kad sam nadrkan i oslonio se leđima na šank. Sve dupe do dupeta, štikle, torbice i napadni parfemi.
Suknuo sam rum i naručio još jedan. Bez leda. Da se bolje osjeti alkohol.
- Ej, a tdm..., rekoh fonetski plavojki pored mene.
- Kaaaaj?, zakreštala je papiga.
- A di je nagov?, šapnuh joj na uho.
- Kooo?
Mislio sam da će se ovo kooo nastaviti u ko-ko-daaa, ali srećom je zašutjela. Rekao sam joj da se zovem Compay Sekundo, da dolazim iz Santiago de Chile i da sam zaposlen u Ambasada de Chile.
- Ambasador?!, ciknula je.
Namignuo sam i nastavio na engleskom sa španjolskim naglaskom koji joj je zvučao potpuno uvjerljivo. Naručio sam rundu. Pružila mi je ruku i počela se uvijati oko mog tromog tijela. Plesala je salsu, ali nije imala partnera. Njen kreštavi glas u potpunosti je odgovarao papagajskoj haljinici čije su šare poput perja mazile sportsku liniju njenog tijela. Njihanjem bokova naprijed-natrag sve sam je bliže primicao vratima zahoda. Rekao sam joj da mi u Čileu tako plešemo salsu, a ona je spremno prihvatila novi plesni korak. Već za nekoliko trenutaka je upoznavala sve ljepote Čilea.
- Oh, Compay, uranjala je noktima u moje plesno dupe dok sam je snažno nabijao na pločice.
Ubrzo sam je odgurnuo od sebe i navukao hlače dok se ona bezuspješno pokušavala namjestiti u prvobitni plesni položaj. Vratio sam se na šank i eksao naša pića. Trebalo mi je jedno ovakvo pražnjenje, pomislih diktatorski. Pražnjenje u ritmu čileanske salse.
Post je objavljen 12.09.2009. u 14:46 sati.