Sad se komotno mogu sjetiti svih onih prijatelja koji ne rade od – do. Jedan od njih bio je Jura, iskusni kroner koji je već godinama odolijevao cirozi. Nekoć smo pili zajedno, onda nas je život razdvojio, ali pupčana vrpca našeg alkoholnog prijateljstva nikada nije bila prekinuta. Najveća vrijednost takvih prijateljstava je što nikada ne moraš piti sam. A današnji dan je bio kao stvoren za pijanstvo.
- Alo pizdo.
- Eeeej... reče Jura.
Pitao sam ga što ima u planu. Znao sam da nema ništa, ali red je u takvim situacijama reći da imaš nekog posla kako bi tvoj pristanak na susret dodatno dobio na važnosti. Tek kad sam pomislio na to Jura je već govorio kao je baš trebao obaviti nešto u banci, ali kad sam ja u pitanju onda banka može pričekati. I ja sam se tako ponašao samo što nisam toliko često imao priliku zbog nekoga mijenjati planove. Radni raspored zna iskorijeniti loše navike.
Čekao me u pivnici s rundom rezane. Kosu je uredno začešljao iza uha dok su mu rezanci padali niz vrat. Iz profila je izgledao kao Nick Cave poslije masne kiše.
Mahnuo sam mu odmah s ulaza, a Jura mi je značajno namignuo i sasuo pola krigle piva u grlo. Kad je tako pio podsjećao me na svinjske likove iz američkih studentskih filmova koji se siluju tekućinom. Jura je dobro svladao tu vještinu samo što on nije prolijevao. Šteta je bacati, uvijek je govorio. Srdačno smo se pljusnuli dlanovima i sjeo sam na drvenu klupu s druge strane stola.
Podigli smo krigle kao da smo šutke rekli „neka igre počnu“ i navalili na pivo.
Rezano pivo ima najbolji okus koji me uvijek podsjećao na drvo. Masivno drvo pivničkih stolova.
Jura je rekao kako je iznajmio stan i preselio se curi.
Oho, rekoh, još malo i viđat ćemo se na dječjim rođendanima.
Stalni posao nikada nije imao, nego je honorarno crtao scenografije za kazališne predstave ili domjenke. Mogao je od toga sasvim pristojno živjeti, za režije, cigarete i pivo uvijek je imao dovoljno. Ali Jura koji želi još novca bio je neki nepoznati Jura. Jura-proždrljivac. Naručio je novu rundu i opet eksao pola krigle u jednom gutljaju. Nekakva zabrinutost se caklila u njegovom vodenastom pogledu. I baš kad sam ga poželio upitati je li sve u redu, razvezao mu se jezik.
Rekao je kako mu ova promjena nije donijela ništa dobroga.
Prvo, izgubio je svoj prostor. Dugo je trajalo natezanje oko stanara jer teško je mogao procijeniti ljude. Na kraju je iznajmio stan nekim dečkima od kojih je jedan bio iz Osijeka.
Izgledali su mu sasvim u redu, uzeo je polog i pošao do cure da im donese još neke stvari.
Prošlo je mjesec dana i Jura je ponovno svratio do stana.
Kad je ušao shvatio je da onaj krupniji od njih dvojice govori čistom ekavicom.
Ali nije bio problem što je dvadesetogodišnjak s njemačkom putovnicom bio iz Beograda. Odmah se, kao stari roker koji dosta dobro poznaje glavni grad bivše države upustio u razgovor dobrodošlice, kako i priliči dobrom domaćinu.
- Dobro, i?, zainteresirao me svojim zavjereničkim tonom.
Svakom rečenicom bio je sve više namamljen u njegovu mrežu. Ovaj mu je rekao da je bio prvak u kick boxingu, kako je rastao bez oca u mizernim uvjetima, kako je rano počeo raditi da pomogne majci i mlađoj setri i kako je već kao maloljetnik pošao tražiti sreću preko granice.
Jura je slušao njegovu tužnu priču. Odmah se nadovezao sa svojim iskustvom ulice koje ni približno nije zvučalo žilavo kao odrastanje njegovog podstanara.
Pozvali su ga na cugu i Jura je pristao. Palo je još nekoliko rundi i baš kad je pokazao prostodušno razumijevanje za tuđe probleme, shvatio je da u stanu ima bjegunca. Pravog pravcatog pripadnika srpske mafije kojeg traže u Njemačkoj zbog porezne prevare, a čiji je rođak vođa moćnog klana bio upleten u najveće političko ubojstvo u Srbiji.
- Misliš, na ono ubojstvo?
Kimnuo je. Pitao sam ga zašto ih nije izbacio iz stana.
- Ništa mi nisu rekli, promrsi Jura zagledan u tamnu brazgotinu stola, Ništa mi nisu rekli.
Zatim prekrije rukama oči, kao da želi nečiji bolni krik zakopati duboko u sebi.
Post je objavljen 28.09.2009. u 16:56 sati.