ozbiljnozanimljivo?
utorak, 30.01.2007.
Pokvarenost ljudi
„Kada su se ljudi počeli širiti po zemlji i kćeri im se narodile, opaze sinovi Božji da su kćeri ljudske pristale, pa ih uzimahu sebi za žene koje su god htjeli. Onda Jahve reče:»Neće moj duh ostati u čovjeka dovijeka; čovjek je tjelesan, pa neka mu vijek bude stotinu dvadeset godina.» U ona su vremena – a i kasnije – na zemlji bili Nefili, kad su Božji sinovi općili s ljudskim kćerima pa im one rađale djecu. To su oni od starine po snazi glasoviti ljudi.“
Sada se pojavljuju i sinovi Božji i bez pitanja bilo kćeri samih, bilo njihovih roditelja, uzimaju kćeri ljudske sebi za žene. Vjerojatno nisu sklapali brakove jer kćeri čovječje nisu bile dostojne da budu ravnopravne sinovima Božjim. Vjerojatnije je da su ih samovoljno seksualno iskorištavali. Danas bi to nazvali silovanjem ili grijehom ako bi čovjek seksualno općio sa životinjama. Djeca, koja su se tako rađala zvala su se Nefili, po snazi glasoviti ljudi. To su bili mješanci Božjih sinova i čovječjih kćeri.
Velika je zagonetka to otkuda Božji sinovi, ako nije postojala Božica, njihova majka. Postojanje Božjih sinova, bez obzira kako su rođeni ili su bili vječni kao i njihov Otac Bog, govori u prilog tomu da Bog, Jahve nije jedini. Valjda su i njegovi sinovi ili sinovi nekih drugih bogova, također, bogovi. Dakle ima ih više od jednoga, možda mnogo.
Današnja kršćanska crkva neopravdano zanemaruje ovu činjenicu, činjenicu postojanja Božjih sinova u ono doba prema Bibliji ( koju prihvaća kao svoju temeljnu svetu knjigu) i tvrdi da postoji samo jedan i jedini Bog. Mnogi su mi spočitnuli da ovaj tekst treba shvatiti u prenesenom značenju. Ja takvo što ne mogu. Čitam ono što piše.
„Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća. Jahve se pokaja i u svom srcu ražalosti što je načinio čovjeka na zemlji. Reče Jahve:»Ljude koje sam stvorio izbrisat ću s lica zemlje – od čovjeka do zvijeri, puzavce i ptice u zraku – jer sam se pokajao što sam ih napravio.» Ali je Noa našao milost u očima Jahvinim.“
Bog prvi put uviđa svoju grešku. Spoznao je da je čovjekova pokvarenost velika a čovjek je njegovo djelo. Pokajao se što je stvorio čovjeka. Ne spominje se u Bibliji, da su pokvarenosti ljudi «kumovali» i Božji sinovi i njihovo ponašanje prema čovječjim kćerima.
Bilo kako bilo, Bog odluči izbrisati s lica zemlje sve što je stvorio. Što su mu ptice i životinje skrivile? Biljke, životinje i ptice nisu bile pokvarene. One čak nisu razlikovale dobra od zla (osim možda zmije). Ipak, on ih sve želi kazniti – uništiti.
No, Bog je bio nedosljedan, pa je radi nastavka života spasio od svake vrste po dvoje a od ljudi njih osmero (Noa, tri njegova sina i njihove žene). Dakle, omogućio je da se ljudska vrsta razmnoži brže od ostalih i ponovo postane pokvarena. Jer u «čovjekovoj pameti je uvijek samo zloća». Tvrdi Biblija odnosno Bog.
subota, 27.01.2007.
Kajin i Abel, Šet i njegovo potomstvo
„I jednoga dana Kajin prinese Jahvi žrtvu od zemaljskih plodova. A prinese i Abel od prvine svoje stoke, sve po izbor pretilinu. Jahve milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu, a na Kajina i žrtvu njegovu ni pogleda ne svrati.“
„Kajin, pak, reče svome bratu Abelu:»Hajdemo van!» I našavši se na polju, Kajin skoči na brata Abela te ga ubi.“
Za prvi čovjekov zločin prema čovjeku i to bratu, odgovoran je Bog jer nije bio pravedan prema njima, nije prema obojici pokazao jednaku naklonost. Time je uzrokovao mržnju Kaina prema Abelu.
Obadvojica njih su se trudili da žrtvom ugode Bogu, svaki iz svog djelokruga rada. Čak se Kajin bavio prikladnijim poslom od Abela jer se bavio zemljoradnjom i prineo žrtvu od zemaljskih plodova, upravo onako kako je Bog odredio čovjeku da se hrani sjemenkama biljaka i plodovima s drveća. Bog je mnogo kasnije dopustio čovjeku da jede meso životinja i riba iz mora ali u vrijeme Kajina i Abela dopustio je da se hrane samo sjemenkama i plodovima sa stabala.
Bog je nepravedno i neopravdano milostivo gledao na Abelovu žrtvu od prvine njegove stoke protivno svojoj odredbi. A Abel ustvari stoku nije ni trebao upotrebljavati za hranu prema tadašnoj Božjoj zapovijedi.
„Adam pozna svoju ženu te ona rodi sina i nadjenu mu ime Šet. Reče ona:»Bog mi dade drugo dijete mjesto Abela, koga ubi Kajin.»“
Ako kao 1. godinu zamislimo godinu stvaranja prvog čovjeka – Adama po Bogu. Dalje iz Biblije slijedi:
Ime Dobio sina u godini Ime sina Otac živio godina Godina rođenja oca
Adam 130 Šet 930 1.
Šet 105 Enoš 912 130.
Enoš 90 Kenan 905 235.
Kenan 70 Mahalalel 910 325.
Mahalalel 65 Jered 895 425.
Jered 62 Henok 962 490.
Henok 65 Metušalah 365 552.
Metušalah 187 Lamek 969 617.
Lamek 182 Noa 777 804.
Noa Do 500 Šem,Ham i Jafet 950 986.
Ako je Noa do svoje petstote godine dobio sva tri sina, on je rođen 986. godine, a „U onaj dan – šestote godine Noina života, mjeseca drugog, dana u mjesecu sedamnaestog –„ dogodio se potop.
To znači da je potop bio 1586. godine. Čini mi se relativno vrlo kratko vrijeme u kojem se Bog odlučio uništiti svijet koji je stvorio (ovdje se dani ne broje kao godine).
Tko je bila Šetova žena? Također, tko je bila Kajinova žena? Otkuda im žene, ako je Bog stvorio prvu i jedinu ženu, Evu, njihovu majku? A Knjiga postanka tvrdi da su i Kajin i Šet «poznali» svoje žene i da su imali više sinova i kćeri.
Ako Biblija tvrdi da su u početku prvi ljudi bili samo Adam i Eva, naseljeni, nakon istjerivanja iz rajskog vrta, istočno od Edena, kako onda objasniti istovremeno postojanje drugih ljudi i naroda na ostalim kontinentima, čak različite boje kože i drugih fizičkih karakteristika?
Jedino se može zaključiti, da Bog nije stvorio samo Adama i Evu nego je On ili neki drugi bogovi stvorili još drugih ljudi i žena odnosno da je postojalo više «bogova» i da su svi oni stvarali ljude i žene na raznim mjestima Zemlje.
nedjelja, 21.01.2007.
Prvi čovjekov grijeh
„Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Jahve, Bog. Ona reče ženi:»Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?» Žena odgovori zmiji:»Plodove sa stabla u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog – da niste jeli! I ne dirajte u nj da ne umrete!» Nato će zmija ženi:»Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onoga dana kada budete njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.» Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno; ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma otvore oči upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače.“
Što je značila prijetnja smrću, ako čovjek i žena (pa i zmija) nisu znali što je to smrt. Oni nisu bili rođeni, nego stvoreni, da bi imali pojma da će umrijeti. Kako je zmija mogla znati da neće umrijeti ako kušaju plod sa «stabla spoznaje dobra i zla» i da će im se «otvoriti oči»? Otkuda zmiji mudrost da to zna a obična je životinja, gmizavac, čak nije ni stvorena na sliku Božju kao čovjek.
Prekršivši Božju zabranu kušajući plod sa «stabla spoznaje dobra i zla» čovjek i žena spoznali su razliku između dobra i zla. Što je u tome loše? Danas se smatra da čovjek treba i mora razlikovati dobro od zla, da bi izbjegavao zlo a činio dobro.
Prvo «zlo» koje su spoznali bilo je to da su goli. Kakvo je to zlo? Prije će biti zlo baš to, što su svoje spolne organe prekrili lišćem. Zašto su samo njih pokrili a ostalo tijelo nisu?
Osim toga, zar nije bolje da čovjek razlikuje dobro od zla, kada je već sličan svojim stvoriteljima? Ne znajući što je dobro a što zlo, čovjek može činiti zla ne znajući da to nije dobro. A Bog je odredio da čovjek bude gospodar svemu živom na zemlji. Kakav bi čovjek bio gospodar, častan i pravedan , ako ne bi razlikovao dobro od zla?
„Uto čuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se – čovjek i njegova žena – pred Jahvom, Bogom, među stabla u vrtu. Jahve, Bog, zovne čovjeka:» Gdje si?» - reče mu. On odgovori:»Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih.» Nato mu reče:»Tko ti kaza da si gol? Ti si dakle jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?» Čovjek odgovori:»Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.» Jahve, Bog, reče ženi:»Što si učinila?» «Zmija me prevarila, pa sam jela», odgovori žena.“
Bog ne bi ni znao da su čovjek i žena jeli plod sa zabranjenog stabla da se čovjek nije izbrbljao kako se pobojao Boga jer je gol. Zašto se on bojao Boga zbog svoje i ženine golotinje? Boji li se dijete svoje golotinje pred svojom majkom ili ocem? Osim toga, Bog je svemoguć i vidi sve. Kako nije vidio njih skrivene među stablima? Kako nije vidio da su pokrili svoje spolne organe?
„Nato Jahve, Bog, ženi reče:
«Trudnoći tvojoj muke ću umnožit, u mukama djecu ćeš rađati. Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodariti nad tobom.»
A čovjeku reče: «Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti: S njega da nisi jeo! – evo:
Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog!
Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. U znoju lica svoga kruh ćeš svoj jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio – prah, u prah ćeš se i vratiti.»“
Bog kažnjava ženu mukama pri rađanju i žudnjom koja će je tjerati svome čovjeku a on će gospodariti nad ženom. Bol pri porođaju je znanstveno objašnjena normalna pojava, a žena žudnju prema čovjeku baš i ne shvaća kao neku kaznu, nego više kao zadovoljstvo i sreću. Veliko je pitanje, pak, tko kome gospodari: čovjek ženi ili žena čovjeku!
Čovjeka je kaznio teškim trudom i radom da bi se prehranio. Također je presudio da će čovjeka vratiti u zemljin prah od kojega ga je i stvorio. Po tome bi muškarci kada umru trebali biti vraćeni zemlji od koje su stvoreni, dok bi žene nakon smrti trebale postati ljudska rebra jer su od rebra stvorene. Današnja kršćanska crkva govori za oboje da su iz praha stvoreni i da će prahom postati. Još svećenici obavezno kažu na pogrebu: «Bog je odlučio uzeti našeg brata/sestru k sebi.» Uzima li ih k sebi na nebesa (jer on je na nebesima, kaže Očenaš) ili ih vraća zemlji kao prah?
Općenito, Bog ih je vrlo strogo kaznio ni zbog čega, samo zato što su htjeli da im se otvore oči i da znaju što je dobro a što zlo. Ustvari, vjerojatnije je da ih je kaznio što su bili neposlušni, tj. samo zato što ga nisu poslušali.
„Svojoj ženi čovjek nadjene ime Eva, jer je majka svima živima. I načini Jahve, Bog, čovjeku i njegovoj ženi odjeću od krzna pa ih odjenu. Zatim reče Bog:»Evo, čovjek postade kao jedan od nas – znajući dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke!» Zato ga Jahve, Bog, istjera iz vrta edenskog da obrađuje zemlju iz koje je uzet. Istjera, dakle, čovjeka i nastani ga istočno od vrta edenskog, pa postavi kerubine i plameni mač koji je svjetlucao – da straže nad stazom koja vodi k stablu života.“
Potom Bog istjera čovjeka i ženu iz edenskog vrta na istok. Bog je postao svjestan toga da su čovjek i njegova žena postali «kao jedan od nas», tj. kao Bogovi, dakle, Bog nije bio jedan, bilo ih je više. Pobojao se (ili su se pobojali) da čovjek ne bi posegnuo i za plodovima sa «stabla života» i postao vječan. Dakle Bog ili bogovi nisu htjeli da čovjek bude potpuno jednak njima a osobito ne da bude vječan. Zašto? Mislim da su uvidjeli da su napravili loš proizvod kojemu ne smiju dati takve osobine i sposobnosti. Napravili su loš biološki organizam.
Ne znam tko su kerubini i plameni mač. Je su li kerubini neke životinje ili roboti a plameni mač neko tehnološki savršeno svijetlo ili oružje? U svakom slučaju Bog je onemogućio povratak čovjeka i žene nazad u rajski vrt, bojeći se da ne bi svojevoljno uzeli plod sa «stabla života» i postali vječni. Što bi to značilo u procesu Božjeg stvaranja?
Da su Adam i Eva kojim slučajem postali vječni, to bi značilo da bi i danas bili živi. U tom slučaju i njihovi potomci, ako bi ih bilo, također bi bili vječni odnosno oni ne bi smjeli imati potomaka jer bi vrlo brzo Zemlja bila pretijesna za sve. Logično je zamisliti da smrt mora biti posljedica rađanja. Ako nema smrti nema ni rađanja. Samo življenje koje počinje rađanjem i završava smrću čini dio ukupnog života. Bez rađanja i smrti život i ne postoji. To je onda samo monotona vječnost.
Jedno sam siguran. Na tri mjesta u temeljnoj svetoj knjizi spominje se Bog u množini a to može značiti samo jedno – Bog nije jedan i jedini, kao što tvrdi današnje kršćanstvo. Prema ovoj knjizi postojao je veći broj bogova. To je očito. Ako je tako, može li se govoriti o životu bogova ili o vječnosti jednog Boga? Je su li bogovi po tome slični čovjeku odnosno čovjek sličan njima?
Sada malo mojeg maštanja: Možda su «bogovi» svojom tehnikom i tehnologijom postigli savršenstvo u održavanju svoga biološkog organizma ili ga pretvorili u čistu energiju bez materije i tako postali besmrtni. U tom slučaju oni su kao pojava objašnjivi i nisu nadnaravni. U tom slučaju stvaranje čovjeka na jednom planetu, koji već vrvi od života na razini biljaka, riba i životinja, i nije za njih nekakav veliki problem. Pa današnji ljudi već rade nešto slično u sferi genetike. Možda će jednoga dana ljudi postati «bogovi» i stvarati život na nekom drugom planetu ili na samoj Zemlji.
srijeda, 17.01.2007.
Drugi izvještaj o stvaranju
Drugi izvještaj o stvaranju – Raj zemaljski
„Kad je Jahve, Bog, sazdao nebo i zemlju, još nije bilo nikakva poljskog grmlja po zemlji, još ne bijaše niklo nikakvo poljsko bilje, jer Jahve, Bog, još ne pusti dažda na zemlju i nije bilo čovjeka da zemlju obrađuje. Ipak, voda je izvirala iz zemlje i natapala svu površinu zemaljsku. Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.“
Ovaj drugi Izvještaj o stvaranju razlikuje se bitno od prvog. Prije svega ne objašnjava stvaranje od samog početka, nego samo govori o stvaranju na Zemlji. U ovom izvještaju Bog ne dijeli vode postavljenjem svoda između njih, nego se kaže da još nije padala kiša ali je iz zemlje izvirala voda. Nije još bilo nikakvog bilja, ali, kada je Bog napravio čovjeka od zemljinog praha, tada je za čovjekove potrebe zasadio razno bilje i drveće u rajski vrt u Edenu.
Što je to Bog udahnuo u čovjekove nosnice? Što je to dah života? Ni dan danas nitko to ne može znanstveno objasniti. Crkva se obilato koristi ovim pojmom – čak Boga smatra svetim trojstvom: Bog Otac, Bog Sin i Duh Sveti. Bilo bi zanimljivo doznati što je Duh Sveti i kako je po njemu začela Marija, majka Isusova.
„I Jahve, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio. Tada Jahve, Bog, učini te iz zemlje nikoše svakovrsna stabla – pogledu zanimljiva a dobra za hranu – i stablo života, nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla.“
„Jahve, Bog uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva. Jahve, Bog zapovijedi čovjeku:»Sa svakog stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!»“
Ovdje veliku zagonetku čine dva stabla: «stablo života» i «stablo spoznaje dobra i zla». Prema Knjizi postanka «stablo života» osigurava vječni život a «drvo spoznaje dobra i zla» omogućuje živom biću razlikovanje dobra od zla. Bog je čovjeku zabranio uzeti ploda sa «stabla spoznaje dobra i zla» i to samo njemu ali ne i njegovoj ženi jer nju još nije ni stvorio. Ne spominje se je li mu zabranio jesti ploda sa «stabla života». Zašto je bilo opasno ili štetno da čovjek razlikuje dobro od zla odnosno da ih spozna?
Iako je Bog priprijetio čovjeku da će umrijeti onoga dana ako bude jeo ploda sa «stabla spoznaje dobra i zla», čovjek ipak nije umro kada je plod kušao. Je li Bog lagao i prijetio smrću samo da bi čovjeka više uplašio? No, čovjek tada još nije razlikovao dobro od zla, pa tako nije mogao znati da je smrt nešto zlo. Zato se vjerojatno nije ni uplašio. Prijetnja je bila bespredmetna.
„I reče Jahve, Bog:»Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on.» Tada Jahve, Bog, načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku i predvede ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati, pa kako koje stvorenje čovjek prozva, da mu tako bude ime. Čovjek nadjene imena svoj stoci, svim pticama u zraku i svim životinjama u polju. No čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on. Tada Jahve, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku. Nato čovjek reče:
«Gle, evo kosti od mojih kostiju,
mesa od mesa mojega!
Ženom neka se zove,
Od čovjeka kad je uzeta!»
Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo.
A bijahu oboje goli – čovjek i njegova žena – ali ne osjećahu stida.“
Tada je Bog uvidio da nije dobro da čovjek nema nikakve pomoći te je stvorio svu stoku (?), životinje i ptice. Što se ovdje smatra stokom a što životinjama u polju? Što je s ribama u moru?
No, od njih čovjek nije imao veliku pomoć. I tada se Bog odluči da čovjeku od njegovoga rebra napravi ženu. Knjiga postanka tvrdi da upravo stoga, što je žena načinjena od kosti i mesa ljudskog, čovjek će ostaviti oca i majku i prionuti uz svoju ženu i da će njih dvoje biti jedno tijelo. Zanimljivo je da se ne kaže da će žena prionuti uz svoga čovjeka od čijega rebra je stvorena.
Osim toga, u vrijeme stvaranja čovjeka i žene, Bog nije znao da će oni zgriješiti i da će ih prognati iz raja (valjda je imao druge planove s njima). Kako je znao da će se čovjek i žena ploditi i množiti i imati očeve i majke? A prvi čovjek i prva žena nisu imali oca i majku – imali su samo svoga stvoritelja ili više njih.
Knjiga postanka tvrdi da su čovjek i žena bili goli ali nisu osjećali stid. Koga bi ih trebalo biti stid? Stidi li se dijete svoje golotinje kada se rodi? Je li biti gol dobro ili loše oni nisu mogli znati jer tada još nisu kušali plod sa «stabla spoznaje dobra i zla». I zašto bi uopće osjećali stida?
ponedjeljak, 15.01.2007.
Prvi izvještaj o stvaranju
Došla mi je do ruke Biblija (Stari zavjet – petoknjižje), čitam i ponešto ću zapisati kao svoja pitanja ili razmišljanja.
Naglašavam, nije mi namjera vrijeđati vjernike i crkvu nego širenje mojih spoznaja.
„U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio je nad vodama.“
„I reče Bog:»Neka bude svjetlost!» I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro – dan prvi.“
„I reče Bog: «Neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda!» I bi tako. Bog načini svod i vode pod svodom odijeli od voda nad svodom. A svod prozva Bog nebo. Tako bude večer, pa jutro – dan drugi.“
Gdje su bile vode nad kojima je lebdio duh Božji? Što je u tom samom početku sačinjavalo nebo, kad još nije bilo sunca, mjeseca i zvijezda? Što je sačinjavalo bezdan u takvim okolnostima? Ovo je meni nezamislivo čak i u mašti a kamoli da mogu naći bilo kakvo uporište u stvarnosti stvaranja.
Već prvi dan stvaranja Bog je stvorio nebo i Zemlju. Kako to da drugi dan ponovo stvara svod između voda i naziva ga nebom. Osim toga da je odijelio svodom vode na one ispod svoda i na one iznad svoda, tada bi valjda između neba i Zemlje bila voda a ne zrak.
„I reče Bog:»Vode pod nebom neka se skupe na jedno mjesto i neka se pokaže kopno!» I tako bi. Kopno prozva Bog zemlja, a skupljene vode mora. I vidje Bog da je dobro.“
„I reče Bog:»Neka proklija zemlja zelenilom – travom sjemenitom, stablima plodonosnim, koja, svako prema svojoj vrsti, na zemlji donose plod što u sebi nosi svoje sjeme!» I bi tako. I nikne iz zemlje zelena trava što se sjemeni, svaka prema svojoj vrsti, i stabla koja rode plodovima što u sebi nose svoje sjeme, svako prema svojoj vrsti. I vidje Bog da je dobro.
Tako bude večer, pa jutro – dan treći.“
Znanstveno je dokazano (?) da je voda na Zemlji nastala spajanjem vodika i kisika u njezinoj atmosferi i, nakon što se Zemlja dovoljno ohladila, tako stvorena vodena para se kondenzirala i u obliku kiše voda je padala na Zemlju. U vrućoj Zemlji nije mogla postojati voda u tekućem stanju, jer bi zbog velike vrućine isparila u atmosferu.
Ali, razumljivo je da je Knjiga postanka nastala predajom i moguće je da su nastala takva tumačenja koja se razlikuju od izvornog znanja. Pitam se tko je ljudima dao ta prva znanja o postanku svemira. Znanost se i dandanas spori oko toga. Je li ljudima to znanje dao Bog ili neka svemirska inteligentna bića koja su u prošlosti posjetila Zemlju?
Ovdje je redoslijed stvaranja sasvim pobrkan. Prvi oblici života, pa i biljnoga, nastali su u morima a ne na kopnu. Drugo, biljke i stabla nisu mogla vegetirati bez sunca i njegove topline i svjetlosti. A prema ovom izvještaju o stvaranju, Bog je najprije stvorio biljke a potom sunce. mjesec i zvijezde. Ovo slijedi iz sljedećeg teksta.
„I reče Bog:»Neka budu svjetlila na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama, i neka svijetle na svodu nebeskom i rasvjetljavaju zemlju!» I bi tako. I načini Bog dva velika svjetlila – veće da vlada danom, manje da vlada noću – i zvijezde. I Bog ih postavi na svod nebeski da rasvjetljavaju zemlju, da vladaju danom i noću i da rastavljaju svjetlost od tame. I vidje Bog da je dobro. Tako bude večer, pa jutro – dan četvrti.“
Bog je već prvog dana stvaranja rastavio tamu od svjetlosti i stvorio dan i noć. Kako da to opet čini četvrtog dana stvaranja. O kakvim blagdanima Bog zbori u trenutku stvaranja? Čak je i pojam godine u to vrijeme upitan.
„I reče Bog:»Neka povrvi vodom vreva živih stvorova, i ptice neka polete nad zemljom, svodom nebeskim!» I bi tako. Stvori Bog morske grdosije i svakovrsne žive stvorove što mile i vrve vodom i ptice krilate svake vrste. I vidje Bog da je dobro. I blagoslovi ih govoreći:»Plodite se i množite i napunite vode morske! I ptice neka se namnože na zemlji!» Tako bude večer, pa jutro – dan peti.
I reče Bog:»Neka zemlja izvede živa bića, svako prema svojoj vrsti: stoku, gmizavce i zvjerad svake vrste!» I bi tako. I stvori Bog svakovrsnu zvjerad, stoku i gmizavce svake vrste. I vidje Bog da je dobro.“
Znanstveno je dokazano da je život (živa bića) nastao najprije u morima (u vodi) i to je dokazano arheološkim nalazima i eksperimentalno u laboratoriju. Dakle, suprotno Knjizi postanka, po kojoj je Bog najprije stvorio biljke na zemlji, potom ribe u moru, pa ptice i tek na kraju životinje na kopnu. Također, ptice nisu mogle nastati prije drugih životinja na kopnu. Pojam «stoka» vjerojatno je slobodan izbor prevoditelja iako mi danas stokom nazivamo domaće životinje, koje je čovjek puno kasnije pripitomio i iskoristio za rad.
„I reče Bog:»Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji.
Na svoju sliku stvori Bog čovjeka,
Na sliku Božju on ga stvori,
Muško i žensko stvori ih.
I blagoslovi ih bog i reče im:»Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što pužu po zemlji!» I doda Bog:»Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu! A zvijerima na zemlji i pticama u zraku i gmizavcima što puze po zemlji u kojima je dah života – neka je za hranu sve zeleno bilje!» I bi tako. I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro. Tako bude večer, pa jutro – dan šesti.“
Ovo sa stvaranjem čovjeka je najzagonetnije od svih drugih stvaranja i to zato što se kod prethodnih stvaranja govori da je Bog stvarao – govori se u jednini – a pri stvaranju čovjeka kaže se «načinimo čovjeka». Iz ovoga se može zaključiti da je pri stvaranju čovjeka bilo više njih. Tko?
Druga zagonetka je da su «oni» načinili čovjeka «na svoju sliku – na sliku Božju». Iz toga se može zaključiti da je čovjek sličan Bogu – da li po fizičkom izgledu ili općim karakteristikama (umu, znanju, sposobnostima, osobinama itd.)? Obratno, može se zaključiti da je Bog sličan čovjeku. To je vrlo zanimljiv zaključak jer u cijeloj povijesti čovječanstva nije zabilježen nijedan slučaj da se Bog pojavio u obliku koji bi bio sličan čovjeku. Čak ni njegov sin Isus nije mogao izravno doći na zemlju, nego ga je preko «duha» rodila žena.(?) Znači li to da Bog ili Bogovi u obliku u kojem već jesu, ne mogu kao takvi opstati na Zemlji? Ili je netočno da je Bog stvorio čovjeka sebi slična?
Treća zagonetka je zašto su «oni» čovjeka i njegovu ženu postavili za vladare nad svim živim stvorenjima na Zemlji. Njih dvoje su doista morali biti «njihovi» miljenici. Zanimljivo je da su im u početku za hranu odredili isključivo biljke i plodove sa stabala ali ne i meso ili ribu.
„Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom. I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini.
To je postanak neba i zemlje, tako su stvarni.“
Neki tumači Biblije tvrde da se radi o danima koji su vremenski trajali po nekoliko milijarda godina, a da se u Bibliji dani spominju samo figurativno. Za današnje poimanje vremena nemoguće bi bilo sveukupno stvaranje obaviti u samo šest današnjih dana.
Sporan je sedmi dan – dan počinka. Je li to subota ili nedjelja? Što znači blagosloviti i posvetiti taj dan? Kako je Bog to učinio? Što je ustvari učinio?
Ovakav opis postanka neba i Zemlje meni baš i nisu tako stvarni.
četvrtak, 11.01.2007.
Rezime vaših odgovora
Sa posljednjih pet pitanja dosta sam vas namučio. Osjećam obvezu da vam objasnim zašto sam ih postavljao. Vaši odgovori su bili (u skraćenoj verziji) ovakvi:
1. Dvojnosti su stvarnost svijeta
2. Sve ima svoj početak i kraj u materijalnom svemiru
3. Ne postoje niti su u prošlosti postojale dvije potpuno jednake cjeline ili jedinke
4. Nisam dobio odgovor na pitanje: Postoji li u sadašnjem materijalnom svemiru i materija i energija istodobno u svakom djeliću svemirskog prostora. Svi su odustali od daljnjeg odgovaranja osim Sanje, a ona smatra da je sve stvoreno iz tamne materije i da će se galaktike jednom sažeti u točku beskonačne gustoće i sve će opet početi ispočetka.
5. Na posljednje pitanje Sanja je odgovorila da je svemir vječno stvaranje bez početka i kraja.
Prema dosadašnjim znanstvenim teorijama svemir je nastao u Velikom prasku iz singulariteta odnosno iz točke beskonačne gustoće materije i energije, svemir se još i danas širi, u svemiru postoji vidljiva materija i nevidljiva materija odnosno tamna tvar, ukupna materija zajedno s ukupnom energijom zakrivljuju vrijeme i prostor, postoje do sada četiri poznate temeljne sile kao izrazi djelovanja energije: gravitacija, elektromagnetna sila, jaka nuklearna i slaba nuklearna sila, neki tvrde da su energija i materija dva aspekta istog (energija je vrlo razrijeđena materija a materija je vrlo zgusnuta energija), svaka materijalna čestica ima svoju antičesticu sa suprotnim spinom (smjer vrtnje), do sada su poznate kao najsitnije čestice materije kvarkovi, koji se istovremeno mogu smatrati česticama materije ali i izrazom energije i da postoji mogućnost velikog sažimanja svemira što ovisi o kritičnoj količini ukupne materije i energije u svemiru. Osim kozmologije i astrofike, nastale su još neke grane znanosti a to su: kvantna fizika (ili kvantna mehanika), Teorija svega, Teorija M – struna i deterministički kaos.
U svemu tome mene je zaintrigiralo pitanje: Ima li sve u svemiru svoj početak i kraj pa i sam svemir ili možda postoji mogućnost drugačijeg shvaćanja svemira? Prvi, treći i peti vaš odgovor sugerira novu mogućnost shvaćanja svemira, dok drugi odgovor to izričito negira, a četvrti odgovor sugerira obnavljanje ciklusa stvaranja čime se u suštini suprotstavlja drugom odgovoru (ako se ciklusi stvaranja obnavljaju, znači da nema konačnog početka i konačnog kraja). Ja ne pokušavam negirati sva dosadašnja postignuća u ovoj znanosti (dapače, mnoga od tih postignuća su znanstveno potvrđena i dokazana), niti želim negirati vaše odgovore, ali vođen saznanjem o postojanju dvojnosti, saznanjem da nema dvije potpuno jednake cjeline ili jedinke u cijelom materijalnom svemiru i vođen idejom da je svemir vječno stvaranje, došao sam na slijedeću misao:
Svemirsko prostorvrijeme (bilo ono zakrivljeno ili ravno, jednosmjerno ili zatvoreno samo u sebe bez granica itd.) ne može biti ograničeno osim samim postojanjem materijalnog svemira. Dok postoji svemir postojat će i prostorvrijeme. Prostorvrijeme je posljedica stvaranja (i gibanja) svemirske materije iz svemirske energije i obrnuto vraćanja svemirske materije u svemirsku energiju. Ja sam tu igru energije i materije nazvao vječnim stvaranjem jer se u toj igri neprekidno i stalno iz energije stvara materija a materija zračenjem (i drugim načinima) prelazi u energiju. Stalno se sve ponavlja. To vječno stvaranje događa se u svakom najsitnijem kutku svemirskog prostorvremena ili ako hoćete drugačije reći događa se u svakom kutku svemirskog prostora istodobno sa svakim trenutkom svemirskog vremena i nema niti svoj početak niti svoj kraj. Stvaranje traje vječno i svugdje u svemiru.
Također mislim, da je svaki proizvod svemirskog stvaranja unikat i ni po čemu nije jednak nekom drugom proizvodu stvaranja, nije danas, nije bio u prošlosti i neće biti u budućnosti. I još nešto. Dvojnosti pokazuju da ništa nema svoj konačni početak niti svoj konačni svršetak. Svaka dvojnost ima ishodište u kojem se istovremeno nalazi i početak i kraj te dvojnosti. Matematički rečeno to je nula ili ništica. Isto tako cijeli materijalni svemir stvara se na principima dvojnosti ili dualiteta od najsitnijih čestica i antičestica sa suprotnim spinovima, preko atoma i molekula do svemirskih tijela i galaktika. Sve četiri do sada poznate sile imaju smjer djelovanja prema središtu odnosno ishodištu prostorvremana. Radi lakšeg shvaćanja, zamislimo prostorvrijeme u obliku kugle. Sve sile djeluju prema središtu te kugle. Zbog toga se može postaviti pitanje: kako to da je samo sila koja je pokrenula postanak svemira u Velikom prasku imala obrnuti smjer djelovanja – iz ishodišta prema van?
Na kraju dolazim do tužnog zaključka. Neprekidna i vječna igra stvaranja materije/energije u svemirskom prostorvremenu događa se u neograničenom broju stvaranja i to nasumičnim odabirom vrste i oblika stvaranja. „Bog se kocka!“
Ovaj post nije u obliku pitanja ali je zato dobra podloga za komentare i suprotstavljanja mojoj teoriji.
nedjelja, 07.01.2007.
Pitanje četrnaesto
Sanja 45 mi je dala idelju za sljedeće pitanje. Napisala je:“Sada po novim teorijama se govori da smo nastali iz crne materije, a da postoji i bjela..Svi ostali se slažu da ćemo nestati i da će opet priča krenuti ispočetka.“ Budući da su znanstvenici dokazali postojanje crne materije i u današnjem svemiru (kao i bijele) pomoću gravitacijske sile u prostoru koja je puno veća od one koju bi mogla proizvesti vidljiva nebeska tijela. Dakle, mora postojati još materije koja nije vidljiva i zato su je nazvali tamnom tvari ili crnom materijom.
Ako je tako, tada bi mogli zamisliti, da se svemir stvara (nastaje) stalno i neprekidno u svakom trenutku neograničenog vremena i u svakom kutku neograničenog svemirskog prostora, tj. da nevidljiva energija u tamnoj tvari prelazi u vidljivu materiju – postaje naš vidljivi materijalni svemir. To bi značilo da se naš materijalni svemir vječno svuda stvara i istovremeno vječno i svuda pretvara u nevidljivi energijski svemir. Isto tako, ako se svi znanstvenici slažu da ćemo nestati i da će sve krenuti ispočetka, možemo zamisliti da vidljiva materija putem zračenja nestaje i pretvara se u nevidljivu energiju ili nazad u tamnu tvar i to stalno i neprekidno u svakom trenutku neograničenog vremena i u svakom kutku neograničenog svemirskog prostora.
JE LI MOGUĆE DA JE SVEMIR VJEČNO STVARANJE BEZ POČETKA I KRAJA? MOŽEMO LI SVEMIR SHVATITI KAO POJAM „VJEČNO STVARANJE“, UMJESTO KAO SVEMIRSKI PROSTOR ISPUNJEN VIDLJIVOM MATERIJOM, KOJI NASTAJE (IMA POČETAK) I NESTAJE (IMA SVRŠETAK) U VREMENU I PROSTORU? (Što je vjerojatnije?)
srijeda, 03.01.2007.
Pitanje trinaesto
U knjizi 'Lov na najmanju česticu' autora Gerharda Staguhna pročitao sam sljedeće:
«Materija je jedno neobično svojstvo: pojavljuje se u nebrojenim oblicima. Materija, mogli bismo reći, ima svojstvo pokazivanja svojstava. Materija se pojavljuje u bezbroj oblika. Predmeti mogu nalikovati jedan drugome, ali u beskonačnosti vidljivog tvarnog svijeta nećemo naći dva posve jednaka. Svijet materije svijet je množina.»
«Materija iskazuje djelovanja, a ona se zbivaju u prostoru i vremenu. Materija ne miruje, nego uzrokuje zbivanja. O zbivanju možemo govoriti samo kad u igru uvedemo vrijeme. U svemiru ne postoji ništa izvan vremena.»
«Svaka vrsta djelovanja, svaka vrsta zbivanja povezana je s energijom, odnosno silama. Materija nije ništa drugo nego ukrućena energija.»
«Energija je na neki način «bezoblični temeljni oblik» pratvari. Materija bi, prema tome, bila zgusnuta, opipljiva energija. Obrnuto, energija nije ništa drugo nego vrlo razrijeđena tvar.»
POSTOJI LI U SADAŠNJEM MATERIJALNOM SVEMIRU U SVAKOM TRENUTKU VREMENA I MATERIJA I ENERGIJA ISTODOBNO U SVAKOM DJELIĆU SVEMIRSKOG PROSTORA?
