ozbiljnozanimljivo?
subota, 25.08.2007.
Ozbiljno zanimljiva pitanja
Ovaj blog zamišljen je tako što bi njegov autor postavljao ozbiljno zanimljiva pitanja a ostali blogeri bi odgovarali na njih. Međutim, to nije išlo. Odgovora je bilo vrlo malo. Tada sam malo odstupio od prvotne nakane i pisao postove. Komentara je opet bilo malo ili ništa.
Zbog svega toga sam odlučio da blog prepustim njegovoj sudbini, pa makar ta sudbina bila i prestanak postojanja bloga.
Ostavljam blog otvorenim ali molim blogere i komentatore da pišu što žele ali prvenstveno da odgovore na pitanje: TKO JE ČOVJEK?
Tko je čovjek kao biološko biće, tko je čovjek kao duhovno ili možda astralno biće? Tko je čovjek kao pripadnik bilo kojoj naciji? Tko je čovjek kao konzument religije? Tko je čovjek kao pripadnik političke usmjerenosti? Tko je čovjek kao jedinka (član) ljudske zajednice? Koje su čovjekove aktivnosti i ponašanje u njegovom životnom okolišu – Zemlji i kako utječe na svoj okoliš? Koje su ljudske osobine, moralna i etička pravila življenja? Itd?
Molim, pišite onako kako vi mislite, umjesto da iznosite tuđa stajališta ili pišite barem onako kako vjerujete da mislite! Jednostavno rečeno: PIŠIMO O SEBI! Ja ću se, također, uključiti u raspravu kao komentator.
nedjelja, 19.08.2007.
Prikrivanje istine
Danas se riječi više no ikada zloupotrebljavaju za prikrivanje istine. Izdavanje saveznika naziva se smirivanjem napetosti, vojna agresija prerušava se u obranu od napada, pokoravanje malih nacija naziva se paktom prijateljstva, a čitavo stanovništvo se surovo iskorištava. I riječi «demokracija», «sloboda» i «individualizam» postaju predmeti ove zloporabe. Demokracija je sustav koji stvara ekonomske, političke i kulturne uvjete za pun razvoj pojedinca. Svaki drugi sustav, bez obzira pod kojim imenom se pojavio, koji ne čini tako, podrvgava pojedinca tuđim ciljevima i slabi razvoj istinske individualnosti.
Očito, jedna od najvećih teškoća pri uspostavljanju uvjeta za ostvarivanje demokracije leži u proturječnosti između planirane ekonomike i aktivne suradnje svakog pojedinca. Planirana ekonomika iziskuje veliku centralizaciju i uz to birokraciju koja će upravljati tom centraliziranom strukturom. Aktivan nadzor i suradnja svakog pojedinca i najmanjih jedinica čitavog sustava iziskuje, međutim, veliku decentralizaciju. Ako se planiranje odozgo (s vrha) ne pomiješa s aktivnim sudjelovanjem odozdo, ako se društveni život stalno ne kreće odozdo prema gore i obrnuto, planiranom ekonomikom će se obnoviti manipulacija ljudima. Rješenje tog problema združivanja centralizacije s decentralizacijom jedan je od važnih zadataka društva. Ali sasvim je izvjesno da taj problem nije manje rješiv od tehničkih i tehnoloških problema koje smo već riješili i koji su nam donijeli gotovo potpunu vlast nad prirodom. Međutim, on se može riješiti samo ako jasno shvatimo nužnost njegova rješavanja i ako imamo povjerenje u ljude, u njihovu sposobnost da se kao ljudska bića staraju o svojim pravim interesima.
Opet se na neki način suočavamo sa problemom pojedinačne inicijative. Danas se prostor za inicijativu pojedinaca znatno suzio zbog nastanka konkurentnosti velikih ekonomskih cjelina.
Samo ako pojedinac ovlada društvom i ekonomsku mašinu podredi ciljevima ljudske sreće i samo ako aktivno učestvuje u društvenom procesu, čovjek će moći savladati ono što ga danas baca u očajanje – svoju usamljenost i osjećanje nemoći. Danas čovjek ne pati toliko od siromaštva koliko zbog toga što je postao zubac na kotaču velike mašine, automat, što je njegov život postao prazan i izgubio značenje.
Pobjeda nad svakovrsnim autoritarnim sustavima bit će moguća samo ako demokracija ne odstupi, već prijeđe u napad i pristupi ostvarivanju onoga što su ljudi tijekom posljednjih stoljeća smatrali njenim ciljem. Ona će pobijediti snage nihilizma samo ako može ispuniti ljude najsnažnijom vjerom za koju je njihov duh kadar –vjerom u život, u istinu i u slobodu kao aktivno i spontano ostvarivanje pojedinačnog ja.
Konvencionalno vjerovanje da je moderna demokracija ostvarila pravi individualizam oslobađanjem pojedinca od svih vanjskih ograničenja nije točno. Ponosni smo što se ne podvrgavamo nikakvom vanjskom autoritetu, što uživamo slobodu izražavanja svojih misli i osjećaja, te uzimamo za gotovo da ta sloboda skoro automatski jamči našu individualnost. Međutim, pravo na izražavanje mišljenja značajno je jedino ako smo u stanju imati vlastito mišljenje; sloboda od vanjskog autoriteta je trajni dobitak jedino ako su unutarnji psihološki uvjeti takvi da smo kadri uspostaviti vlastitu individualnost.
Moderni ekonomski uvjeti doprinose sve većoj izdvojenosti i nemoći pojedinca našeg doba. Ta nemoć dovodi do onakvog bjekstva od slobode kakvo nalazimo u autoritarnog karaktera ili do prinudnog poistovjećivanja, tijekom kojega izdvojeni pojedinac postaje automat, gubi svoje osobno ja, pa ipak u isti mah svjesno zamišlja da je slobodan i podređen jedino sebi.
petak, 10.08.2007.
Organiziranje društvenih i ekonomskih snaga
Problem s kojim se danas suočavamo je problem organizacije društvenih i ekonomskih snaga, kako bi čovjek – kao član organiziranog društva – postao gospodar tih snaga, a prestao biti njihov rob.
Prije svega ne možemo dopustiti da izgubimo ijedno od važnih dostignuća moderne demokracije – bilo da je u pitanju bitno dostignuće kao što je predstavnička vlada, tj. vlada koju je izabrao narod i koja je narodu odgovorna, bilo da je u pitanju ijedno pravo koje povelja o ljudskim i drugim pravima jamči svakom građaninu. Ne smijemo staviti na kocku ni demokratsko načelo da nitko ne smije gladovati, da društvo odgovara za sve svoje članove, da se nitko ne potčinjava iz straha, te da uslijed straha od nezaposlenosti i gladi izgubi svoj ljudski ponos.Ta osnovna dostignuća moraju se ne samo očuvati nego se utvrditi i proširiti.
Usprkos činjenici da je neki stupanj demokracije ostvaren – mada nikako ne potpuno – to nije dovoljno. Napredak demokracije leži u uvećavanju stvarne slobode, inicijative i spontanosti pojedinaca, ne samo u izvrsnim privatnim i duhovnim stvarima, već prije svega u aktivnosti koja je bitna za postojanje svakog čovjeka – u njegovu radu.
Koji su opći uvjeti za to? Iracionalna i neplanska privreda mora se zamijeniti planiranom ekonomikom, koja predstavlja planiran i usklađen napor društva kao takvog. Društvo mora ovladati društvenim problemima isto onako racionalno kao što je ovladalo prirodom. Jedan uvjet za to je otklanjanje potajnog vladanja onih koji, mada ih je brojem malo, posjeduju veliku ekonomsku moć a ne osjećaju nikakvu odgovornost prema onima čija sudbina ovisi od njihovih odluka. Taj novi poredak možemo nazvati demokratskim socijalizmom, ali naziv nije važan; važno je jedino to da uspostavimo racionalan ekonomski sustav koji služi čovjekovim ciljevima. Danas ogromna većina ljudi ne samo što nema nikakav nadzor čitavom ekonomskom mašinom, već ima i malo prilika da razvije istinsku inicijativu i spontanost na posebnom poslu koji obavlja. Ti ljudi su «zaposleni», i od njih se ne očekuje ništa drugo do da rade ono što im se kaže. Samo u jednoj planiranoj ekonomici, u kojoj je čitava nacija racionalno ovladala ekonomskim i društvenim snagama, pojedinac može učestvovati u odgovornosti i da se u radu služi stvaralačkom inteligencijom. Jedino je važno da se pojedincu ponovo pruži povoljna prilika za istinsku aktivnost; da se društveni ciljevi poistovjete s njegovim vlastitim ciljevima – ne ideološki već stvarno; i da on svoj trud i razum aktivno uloži u rad koji obavlja, kao u rad za koji se osjeća odgovornim zbog njegovog značenja i svrhe s obzirom na ljudske ciljeve. Manipulaciju ljudima moramo zamijeniti aktivnom i inteligentnom suradnjom a načelo narodnog upravljanja , pomoću naroda i za narod, proširiti sa formalne političke sfere na ekonomsku.
Na pitanje da li se jednim ekonomskim i političkim sustavom potpomaže ostvarenje ljudske slobode ne može se odgovoriti samo politički i ekonomski. Jedino mjerilo za ostvarivanje slobode jest to da pojedinac aktivno učestvuje u određivanju svog života i života društva, i to ne samo formalnim činom glasovanja već i svojom svakodnevnom aktivnošću, svojim radom i svojim odnosima prema drugim ljudima. Ako se ograniči na čisto političku sferu, moderna politička demokracija ne može dovoljno ublažiti ekonomske beznačajnosti prosječnog pojedinca. Ali nisu dovoljni ni čisto ekonomski pojmovi, kao što je podruštvljenje sredstava za proizvodnju, jer se usputno stvara moćna birokracija koja onda manipulira ogromnim masama stanovništva. Time se nužno spriječava razvoj slobode i individualizma, čak iako možda državni nadzor djeluje u ekonomskom interesu većine naroda.
nedjelja, 05.08.2007.
Budućnost demokracije
Ako je pojedincima dopušteno da slobodno djeluju u smislu spontanosti, ako oni ne priznaju nikakav autoritet iznad sebe, hoće li iz toga neminovno proizaći anarhija?
Ako pod anarhijom podrazumijevamo to da pojedinac ne priznaje nikakav autoritet, odgovor na gore postavljeno pitanje može se naći u onome što je bilo rečeno o razlici između racionalnog i iracionalnog autoriteta. Racionalni autoritet – kao istinski ideal – zastupa ciljeve razvitka i ekspanzije pojedinca. Prema tome, on se načelno nikada ne sukobljava sa pojedincem i njegovim stvarnim a ne patološkim ciljevima.
Moderni čovjek oslobodio se od tradicionalnih autoriteta i postao «pojedinac», ali se u isti tren izdvojio, onemoćao i postao oruđe za ciljeve koji su izvan njega. Otuđio se od sebe i drugih; štoviše to stanje potkopava njegovo osobno ja, slabi i zastrašuje njega samog i priprema ga za potčinjavanje novim vrstama ropstva.
Budućnost demokracije ovisi od ostvarivanja individualizma, koji je još od renesanse bio ideološki cilj moderne misli. Današnju kulturu i političku krizu ne treba pripisati činjenici što ima previše individualizma, već činjenici što je individualizam u koji vjerujemo postao prazna ljuštura.
Pobjeda slobode moguća je samo ako se demokracija razvije u jedno društvo u kome pojedinac, njegov razvitak i sreća predstavljaju cilj i svrhu kulture, u kome nije potreban uspjeh niti bilo što drugo kao opravdavanje života i u kome se pojedinac ne podvrgava nikakvoj moći izvan sebe, niti ta moć njime manipulira, bilo da je u pitanju država ili ekonomska mašinerija; najzad, društvo u kome njegova savjest i ideali nisu posljedica vanjskih zahtjeva, već su stvarno njegovi, te izvršavaju ciljeve koji proizlaze iz njegovoga osobnog ja. Ti ciljevi nisu se mogli potpuno ostvariti ni u kojem prijašnjem razdoblju moderne povijesti; oni su morali ostati uglavnom ideološki zato što nije bilo materijalne osnove za razvoj pravog individualizma.
